Prezimena na –as i augmentativna prezimena na –ina karakteristična su za dinarski kulturni areal, gdje je bilo rasprostranjeno vlaško stanovništvo. Prezimena na –as upućuju na neslavensko porijeklo (“svi -asi su Vlasi”), dok se augmentativna prezimena na –ina tumače teškim stočarskim životom u planini. Takva prezimena jedinstvena su pojava u slavenskim prezimenima. (ŠIMUNOVIĆ 2006:129-130, 301) Prezimena navedenog tipa u popisu jesu: Maras, Paskas, Pekas, Vitas, odnosno Arežina, Javorina, Komadina, Ljuština, Matovina, Olbina, Polovina, Rukavina, Stranjina.
 
Kranjci njemačkog porijekla uglavnom su dolazili s područja Kočevja, premda je bilo pojedinaca i s drugih strana. U vrijeme naseljavanja u Liku i Krbavu, ti su “njemački” Kranjci već bili potpuno slavenizirani, razlikovali su se još jedino specifičnom antroponimijom koja je podsjećala na njihove etničke i kulturne korijene. Riječ je o prezimenima: Fink, Kajfeš (Kaifess), Piršlin (Pirslin), Portner, Rožman (Rosmann), Šneperger (Schneberger), Špehar (Späher), Štajduhar (Staudocher), Štrk (Sterk). Ovdje treba dodati i saborčanske Conjare ( Zollner).
Tradicionalna podjela predmodernih etnija u Lici i Krbavi. Dok su konfesijska i opća sociokulturna obilježja smanjila identitete na dualnoj osnovi, tradicijska (pučka) paradigma podijelila je stanovništvo Like i Krbave na pet predmodernih etnokolektiviteta: Hrvate, Vlahe, Bunjevce, Kranjce i Turke.
 
 
Subetničku grupaciju “hrvatskih Kranjaca” u Lici i Krbavi ponajprije obilježava antroponimija, koju prepoznajemo u srednjovjekovnim hrvatskim izvorima (npr. Modruški urbar) ili po nekim leksičkim osobinama (npr. prezimena s nastavkom – ac). U popisu 1712./14. toj skupini pripadaju prezimena: Brnčić, Bukovac, Bunčić, Dragšić, Ivančić, Juretić, Jurković, Klemenčić, Kruljac, Malnar, Marinić, Mihelčić, Naglić, Ožanić, Pavlić, Tomšić
(...) 
Mnoga hrvatska prezimena na području između Velebita i Kapele (i oko Kapele) veoma su stara. U izvorima se pojavljuju još u 15. i prvoj polovici 16. stoljeća (urbari, popisi tvrđavskih posada, sudski spisi i sl.), gotovo cijelo jedno stoljeće prije Tridentskog koncila i uvođenja matičnih knjiga. Hrvatska prezimena nalazimo i u popisima tvrđavskih posada u Pounju (npr. Bihać, Krupa, Cazin), čiji su se nositelji, nakon što su Osmanlije probili unsku obrambenu crtu, rasuli po ostatku Karlovačkoga generalata. U ta stara prezimena ubrajamo: Baniće, Blažanine, Brajkoviće, Butkoviće, Dubravčiće, Grguriće, Jelačiće, Krizmaniće, Križaniće, Luketiće, Malčiće, Mesiće, Mudrovčiće, Novačiće, Vukoviće. Međutim, dinamični sociodemografski i etnokulturni procesi u 16. i 17. stoljeću i u hrvatskom se slučaju ogledaju u otvorenosti prema migrantskim antroponimijskim osobinama iz susjedstva, unutarnjoaustrijskog (Cindrić, Kostelac), osmanskog (Karakaš, Kolak, Murat), kao i sveprisutne dinarske i uskočke strukture (Boban, Dasović, Rajković, Rupčić, Perković, Sertić, Šurilović, Šutić).
(...)
Popis i etnička podjela prema modelu peterostrukog naroda Like.
Antroponimijska struktura u vlaškom i bunjevačkom  Hrvatski i kranjski rodovi znatno su zaostajali za vlaško-bunjevačkim prosjecima. Sertići su bili najbrojniji hrvatski rod, u 5 domaćinstava živjelo je ukupno 69 članova. Sertići su bili uskočko-vlaškog porijekla i primjer su hrvatske asimilacije. Prvi put se spominju u popisu senjske uskočke posade 1540. Poslije su prešli u Brinje i obnašali niže časničke dužnosti. Iz Brinja naseljavaju Krbavu krajem 17. stoljeća. Prema popisu iz 1712. živjeli su u Podlapcu (3 kuće) i Udbini (2). 
(Serići su početkom 18. st, naselili i Saborsko, a iz Saborskog i Sertić Poljanu) 
 
Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14.
 
Citirane sintagme o peterostrukom narodu, Vlasima i Hrvatima, ilirskom narodu, krajiškom narodu koje nalazimo u povijesnim izvorima s početka 18. stoljeća, na slikovit način svjedoče o složenoj i slojevitoj problematici vezanoj za predmoderne tradicijske etnije na ličko-krbavskom, ali i širem hrvatskom prostoru. Te četiri različite slike eničnosti u rasponu od monoetničke do plurietničke, kao da potvrđuju popularnu izreku o “zapletenom” i “zagonetnom” Balkanu koji karakteriziraju složeni i često nejasni etnički odnosi.Različite percepcije i interpretacije etničnosti s kojima se ovdje susrećemo, upozoravaju nas zapravo na različite aspekte u artikulacijama, konstrukcijama i reprezentacijama ranonovovjekovnih (predmodernih) etničkih identiteta.
 
Senjsko-modruški i krbavski biskup Martin Brajković u svojem poznatom izvješću vjerno je prenio pučku interpretaciju etničkog identiteta, percepciju “odozdo”, dok je Mesićev navod primjer širih identifikacija nastalih “odozgo” pod utjecajem ranonovovjekovnog ilirskog ideologema. Dvojna etnička podjela Vlasi-Hrvati posljedica je širih sociokulturnih dvojnosti u vojnokrajiškom prostoru, dok se spram stranih (“njemačkih”) časnika to podijeljeno krajiško stanovništvo promatralo kao cjelina (Gränitz volck, National volck). Iz svega navedenog jasno je da se suočavamo s nimalo jednostavnim istraživačkim pitanjem kako definirati i interpretirati predmoderne etničke kolektivitete na ličko-krbavskom području, ali i na širem vojnokrajiškom prostoru Hrvatske.
 
Prvo pitanje koje nam se nameće jest otkud toliko različitih atribucija vezanih za isto stanovništvo, odnosno zašto se za pojedinu atribuciju vezuje više značenja i sadržaja. Postavlja se pitanje da li je to samo posljedica različitih percepcija i razina idenititeta (užih i širih identifikacija), ili su u pozadini dublji strukturalni problemi vezani za fenomen predmodernog (tradicijskog) etničkog identiteta. Možemo li u tom smislu govoriti o identitetu ili identitetima predmodernih etnija, o njihovim višeslojnim dimenzijama i višestrukom karakteru? Drugim rječima, treba odgovoriti na pitanje što se sve u društvima tradicijskog tipa može podvesti pod fokus zajedničke identifikacije.
 
Predmoderne etnije na ličko-krbavskom prostoru pripadale su prije svega seljačkim, agrarnim društvima čiji su komunikacijski okviri i spoznajni horizonti bili prilično suženi i ograničeni. Kao takve, te su “seljačke etnije” bile socijalno organizirane u relativno malene i autonomne kolektivitete, nedovoljno institucijski integrirane i politički operacionalizirane, pa je time i njihov etnički identitet morao predstavljati uvelike fleksibilnu i fluidnu kategoriju. Posebno je pak pitanje koliko su društvene elite, kao svojevrsni “krojači identiteta”, s pozicija svoje staleške moći utjecale na postanak i razvoj, oblikovanje i razgraničenje pojedinih identiteta u “seljačkom narodu”. Uostalom, privilegirane su elite ostavile svoje tragove pamćenja i viđenja koji mogu presudno utjecati na našu današnju interpretaciju i viđenje tradicijske, predmoderne etničnosti. U ličkom slučaju to su bili razni carski dužnosnici (vojnokrajiški i komorski), pripadnici hrvatskih staleža te crkveni dostojanstvenici, čiji su doživljaji drugotnosti prostora, ljudi i običaja, bili sociokulturno uvjetovani, često utemeljeni na pukim dojmovima i predrasudama.
 

 
 

Dodaj komentar

Security code
Osvježi