Kada su tijekom 16. stoljeća učestali turski upadi, a naročito nakon pada Drežnika i Bihaća 1592. godine, ovaj kraj skupa s područjem čitave bivše župe Drežnik skoro potpuno opustio, a narod koji nije izbjegao u sigurnije hrvatske krajeve i dalje, sklonio se u šumska područja oko Saborskog! Kad su turci tijekom 16. i 17. stoljeća utvrdili svoje putove prilikom upada u krajeve Pokuplja i Kranjske, nepristupačno područje Saborskog ostalo je po strani i prilično mirno pa je bilo pogodno za ostanak, a vremenom i povrat izbjeglog hrvatskog življa.

Nedefinirana granica između Otomanskog i Habsburškog carstva podrazumijevala je i područje ničije zemlje tijekom 17. stoljeća, široko oko petnaestak kilometara, a zahvaćalo je područje Orihovog Selišta, Korita i Klanca, te jednog djela Rakovičkog polja. Ovo je područje vremenom postalo pogodno za stočarenje naročito u godinama primirja, pa su neki Saborčani imali ovdje svoje "stanove".

NA TVRDOJ GRANICI I JOZEFINSKI KATASTAR 1776

Takozvani "Jozefinski katastar" iz 1776. godine navodi korisnike pukovnijske zemlje, graničare, koji su i vlasnici desetak kuća u Orihovom Selištu. To su mahom doseljeni Saborčani; Špehari, Hodaci, Krizmanići, Frankovići, Vukovići i Bićanići. Kućni brojevi su iz Saborskog, a to znači da su gospodari prebivali u Saborskom, a mlađi, oženjeni vojnici - graničari sa svojim obiteljima u kućama u Orihovom Selištu.

Na arhivskm pukovnijskim spiskovima vojnika zabilježeno je također da su neki stanovali i u satnijskom prenoćištu, uglavnom neoženjeni. Pregledavajući iste spiskove i uspoređujući ih s kartama katastra iz tog vremena zaključujemo da su u Orihovom Selištu koje je u to vrijeme brojilo 20 kuća i stanovali trajno boravili slijedeći Saborčani; To su tri kuće Conjara i Špehara, dvije kuće Hodaka, Malkoča, Matovina, Krizmanića i Sertića, te po jedna kuća Franjkovića, Tomičića, Butoraca i Štefanaca.

Ostali Saborčani koji se spominju kao stanovnici Saborskog u Jozefinskom katastru i na spiskovima vojnika Ogulinske pukovnije s kraja 18. stoljeća, Grdići, Dumenčići, Kovačići i drugi, u Orihovom Selištu se ne spominju!

 Mihanovićeva satnija iz 1802, turska okupacija 1809 i novo naseljavanje

Na spiskovima vojnika Ogulinske pukovnije početkom 19. stoljeća, pripadnici velike "Mihanovićeve satnije" čiji je zapovijedni stožer bio u Rakovici, a pokrivala je pored rakovičkog i novooslobođena područja Drežnika i njegovih zaselaka, u spiskove nisu upisivani vojnici po mjestu stanovanja i kućnom broju nego samo pod Rakovicu ili Drežnik?! Međutim, usporedbom prezimena na ovim spiskovima te navedenih imena naselja na spiskovima od 1813. godine na dalje, vidimo da se već tada radi o stanovnicima Orehovog Selišta.

Na karti iz 1802. godine, na kojoj je i plan preseljenja udaljenijih kuća u cilju zaštite sigurnosti i lakše obrane sela, nalazi se samo 6 kuća! Kako to kad je još 1776. na karti Jozefinskog katastra bilo ucrtano 18 kuća. Pretpostavlja se da je veći broj zadruga naročito istog roda (Hodak, Špehar, Bićanić), preselio na novooslobođeno područje Čatrnje, Smoljanca i Drežnika. Uspoređujući ove dvije karte, može se zaključiti da su u Selištu ostale po jedna kuća, Franjkovića, Sertića, Krizmanića, Bićanića, Hodaka i Vukovića. A prateći popise vojnika Ogulinske pukovnije iz 1806. u Orihovom selištu imamo već i doseljene nove graničare, opet iz Saborskog, a to su Štefanac, Muhar, Malkoč i Zollner.

Tako je Selište sa novodoseljenima ponovno imalo 20-tak i više kuća. Obnovljena je i kapelica, te formirano novo groblje na padini Runjevice.

U proljeće 1809. iz Like i Dalmacije došlo je do prodora napoleonovih francuskih trupa, tijekom austrijsko-francuskog rata. Nakon mira u Schenburnu u jesen 1809. , Napoleonova je Francuska ostala u posjedu svih osvojenih područja pa tako i Kraljevine Hrvatske južno od Save, a i djelova Vojne Krajine, te skupa sa Slovenskim zemljama formirala "Ilirske provincije" Iako je kratku Napoleonovu vlast na području Hrvatske obilježio opći napredak, prije svega školstva. U širem ga je drežničkom kraju obilježio upad turaka u travnju 1809., na za njih niad prežaljeno područje Drežnika. Naime turski su krajišnici unatočprimirju Turske i Austrije provalili na slabo branjeno područje Cetingrada i Drežnika te okupirali sva iuzgubljena područja u kratkotrajnom ratu 1788., a koja su Svištovskim mirom potvrđena Austriji. Sela su mahom spalili, a stanovništvo nagnali u izbjeglištvo na zapad. Tada su porušili tek obnovljenu drežničku crkvu u koju su na mise išli i selišćani, jer je 1799. Orihovo Selište preimenovano u Drežničko Selište i tako pripali župi Drežnik. Turska okupacija drežničkog kraja trajala je do proljeća slijedeće godine kada su francuske trupe zauzele čitav kraj i nakon obnove vratile izbjeglo stanovništvo. Kako je u svemu tome prošlo Selište nemamo podataka. Po nekim izvorima turci su u svom prodoru došli samo do bivše kopnene granice, koja se nalazila u blizini Selišta, pa je za pretpostaviti da se stanovništvo uspjelo na vrijeme izvući.  Tko je ovaj kratki upad turske sile bio ujedno i poslijednji u višestoljetnoj burnoj povijesti hrvatsko-turskih odnosa, na ovim prostorima. Tada je obnovljena i kapela  na brežuljku u Varošu, u blizini kuće Josipa Hodaka Joće.

Formiranjem Drežničke satnije 1816. godine pod koju je stavljeno, ne samo Selište, nego i sva okolna sela uključujući i Saborsko i Vaganac. Selište je trajno preimenovano u Drežničko Selište, dodjeljeni su i novi kućni brojevi.

 

POVIJEST PREZIMENA SELIŠTA DREŽNIČKOG

BIĆANIĆ

Ovo je prezime prvi put zabilježeno na području starohrvatske župe Gacka u 16. st., a smatra se da je nastalo od naziva za izbjeglice s područja Bihaća. Nakon okupacije like od Turaka Bićanići su kao i ostali rodovi s područja Gacke, završili u Pokuplju, Kranjskoj, pa sev do Gradišta. Nakon oslobođenja od Turaka Bićanići se s ostalim hrvatskim rodovima iz Pokuplja i Kranjske vraćaju  i naseljavaju krajeve oko Ogulina , Modruša, Brinja, Otočca, ali sada kao Kranjci. Brinjski će Bićanići već u početku 18. st. naseliti Lipice, Dabar i Saborsko, a otud , iz Saborskog su se spustili prema utvrđenoj granici, koja je u to vrijeme kao kopnena graanica išla od Korane nkod Selišća, ravno preko izvora otoka Grabovca, Turske Drage, te zatim potokom Rakovica dalje u smjeru brda Bliznice.

ŠPEHAR

Prezime Špehar se prvi put javlja u u Gorskom kotaru u 16. stoljeću kod kočevskih Njemaca, a koji su se tamo doselili uglavnom kao zanatlije. Nastalo je od nadimka "spaher", a to je stari njemački naziv za izvidnika. Ovo jedan od najbrojnijih rodova Saborčana koji je sredinom i krajem 18. stoljeća naselio mnoga područja rakovičkog, a kasnije, početkom 19. st. i drežničkog kraja. U Orihovo Selište, odnosno današnje Selište Drežničko, prvi su Špehari doselili najprije kao stočari sredinom 18. stoljeća, da bi kasnije generacije skupa sa ostalim stanovništvom preuzeli obavezu čuvanja suhe granice prema Otomanskom carstvu.

CONJAR / Zollner

Porijeklo ovog prezimena prisutnog u Selištu Drežničkom i širem drežničkom kraju može se pouzdano vezati za Gorski Kotar. Prezime je njemačkog porijekla, točnije od kočevskih Njemaca koji su u Gorski Kotar naseljeni kao rudari od strane knezova Frankopana. Prvi su gorskokotarski Conjari doseljeni u Saborsko već prvim njegovim ponovnim naseljavanjem, koje je počelo nakon Velikog oslobodilačkog rata od turaka krajem 17. stoljeća kad je oslobođena i cijela Lika.

ČORAK

Čorci su lički abunjevci, koji su skupa s ostalom skupinom bunjevačkih prezimena kao što su Matovina i Hodak, početkom 18. stoljeća sudjelovali u naseljavanju Saborskog. U Selište Drežničko doseljavajutek u drugoj polovici 19. st. i to iz Čorkove uvale, prvi se doselio 1875. Luka Čorak r. 1830 i žena mu Ana.

FRANJKOVIĆ

Prezime Franjković je nastalo od imena Franjo, jedno je od najstarijih hrvatskih prezimena. Prvi put se spominje u 15. st. u Modruškom urbaru 1486. Tada kao Franković, u tom se obliku ovo prezime pisalo sve do pred kraj 19. st., kada se jedan ogranak nastavlja pisati kao Franjković.

(...)

Franjkovići su jedini u Saborskom van sela, pod Gladnim brdom imali stan na karti označen s brojem 13, istim kao jedina kuća u Orihovom Selištu. Pregledom popisa vojnika Ogulinske pukovnije iz 1782. vidimo da je to bio Mihat Franjković r. 1751.

KRIZMANIĆ

Ovo je jedno od najčešćih prezimena u Selištu Drežničkom, pa i općenito u drežničkom kraju. Osim Selišta i Drežnika, Krizmanići naseljavaju još i Sadilovac, Smoljanac i Poljanak. A jedno je od tipičnih Saborčanskih prezimena koja su se preko Selišta proširila na Drežnik i širi drežnički kraj. Prezime Krizmanić je nastalo na osnovu praočevog imena Križman, jednog od češćih starohrvatskih imena, a nastalo je na području velike župe Modruš u 15. st. Izvorni je naziv ovog prezimena Križmanić.

HODAK

Prezime Hodak je jedno od brojnijih u Hrvatskoj. Postoji i inačica ovog prezimena u obliku Odak. A u obliku Odak prisutno je čak i u Turskoj. Na području Like Hodaci s epri put spominju u naseljavanju Like nakonn oslobođenja od Turaka krajem 17. st. Tako su navedeni u grupi od desetak hrvatskih prezimena koja su iz primorja naseljana područje Pazarišta. Postoje i povijesni izvori koji Hodake svrstavaju zajedno s Čorcima, Sertićima i Matovinama u ličke nomade bunjevaačkog porijekla. U Saborski se doseljavaju u prvoj polovici 18. st. iz Brinjskog kraja, a ubrzo naseljaavaju i Orihovo Selište.

VUKOVIĆ

Jedno od najbrojnijih i najraširenijih hrvatskih prezimena. Mnoge su rodovske skupine Vukovića nesrodne i različitog ostanka. Naši lički Vukovići, koji su najbrojniji u Brinjskom kraju, kao i ogulinsko-modruški, potomci su staroga hrvatskog roda koji je živio na područjima sjeverne Like. Jedan ogranak ovoga roda koji nije izbjegao pred Turcima je prešao na islam.  Nakon oslobođenjaa Like, sa turcima su se ovi Vukovići povukli u širi bihaćki kraj, pa tako i danas tamo imamo veliki rod Vukovića muslimana. Nakon oslobođenja Like od Turaka početkom 18. st. ogulinski su se Vukovići naselili u Saborsko.

SERTIĆ

Prezime Sertić je nastalo u predtursko vrijeme u Udbinskom kraju, nakon krbavske bitke najveći dio Sertića se nastanjuje u Brinjskom kraju. Prvi Sertići su u Selišće naseljeni također iz Saborskog.

ŠTEFANAC

Jedno je od starijih hrvatskih prezimena, nastalo sredinom 16. stoljeća na području velike župe Moduš, od imena Štefan, čakavskog oblika imena Stjepan. Štefanci su u Saborsko došli iz Modruša donjeg, a u Selišće početkom 18. st. najprije kao stočari, a kasnije s utvrđenjem granice i kao graničari.

 

Iz knjige Drage Brajdića POVIJEST SELIŠTA DREŽNIČKOG

Komentari   

#1 Batman 26-01-2017 14:17
Nadasve zanimljivo! Pohvale Brajdiću na dugogodišnjem radu, al me zanima otkud je izvukao podatke o povijesti prezimena. Selišće je, možemo rec, kolonija Saborskog. Nisu Tomčići/Tomičići nego vjerojatno Tomšići. Bilo bi zanimljivo utvrdit kad su Colneri postali Conjari. Ne mora bit da su prvi Špehari bili Nijemci. Spaeher (čita se Špeher) na njemačkom znači izvidnik, al mi imamo u hrvatskom njemačkih riječi koliko oćete.
#2 Ivan 26-01-2017 14:52
Evo dobra tema za raspravu, naravno onih koji možda još nešto znaju o našoj povijesti.
#3 Ivan 27-01-2017 19:07
Ako bi ikada došlo do spajanja općina, ako uzmemo u obzir povijest našeg kraja, najlogičnije bi bilo da se u jednu spoje općine; Saborsko i Rakovica.
#4 Tomislav 29-01-2017 17:20
Kuda bi onda sa uhljebima?
#5 Ivan 29-01-2017 17:32
Veća općina treba više radnika...
#6 Ivan 29-01-2017 17:47
Ja sam za ujedniljenje zbog pradjedovskih rodbinskih veza, mi smo praktički jedna velika obitelj.
#7 Ivica 29-01-2017 18:10
Citat Ivan:
Veća općina treba više radnika...

eto prilike za "ugrožene"manjine :P
#8 Ivan 29-01-2017 18:51
Citat Ivica:
Citat Ivan:
Veća općina treba više radnika...

eto prilike za "ugrožene"manjine :P

Prilika za ujedinjenje s Plaškim

You have no rights to post comments