Stjepan BERTOVlĆ
Srednje godišnje amplitude temperature zraka opadaju s povišenjem reljefa i variraju u pojedinim godinama. Njihovi su srednjaci u Ogulinu 19.6°, u Plaškom 19.2° C, a u cijelom Ogulinskom kraju (u razdoblju 1931—1960.) oni su u granicama od 17 do 22°C. Najmanja su kolebanja u pretplaninskom bioklimatu sjeverozapadnih krajeva a najveća u brdskom i ravničarskom bioklimatu sjeveroistočnih kontinentskih predjela (karta 4). Osobito su zanimljive ekstremne temperature zraka jer se u njihovim stvarnim apsolutnim granicama odvijaju pomjene ekoloških prilika i sav život. U promatranim razdobljima zabilježene su apsolutne maksimalne temperature zraka u Ogulinu 39.5°C (5. VII 1950), a u Plaškom 35.0°C (srpanj 1962), apsolutne minimalne temperature zraka u Ogulinu -28.5°C (17. II 1956), a u Plaškom - 27.1°C (siječanj 1968). Može se očekivati da su apsolutne maksimalne temperature zraka zabilježene u Ogulinu i Plaškom ujedno najviše i u cijelom Ogulinskom kraju. To se, međutim, ne može pouzdano ustvrditi za apsolutne minimalne temperature zbog mogućih temperaturnih inverzija (i još nižih temperatura) u ostalim zatvorenim krškirn poljima i uvalama viših područnih pojasa i bioklimata. Osobitosti temperaturnog režima pokazuju i brojevi tzv. karakterističnih dana (ledeni, studeni, hladni, vrući, dani s toplom noći) i broj dana s karakterističnim temperaturama zraka (tablica 4). Ti podaci, uz ostalo, upućuju na znatno različito trajanje vegetacijskog perioda u pojedinim orografskim pojasima i bioklimatima.
 
RELJEF
Zna se da oblike krut e Zemljine površine (reljef) kroz tisućljeća stvaraju i mijenjaju fizikalne, kemijske i biološke sile; one djeluju na Zemljinoj površini (egzogeni procesi) ili u unutrašnjosti (endogeni procesi). Erozija, denudacija, sedimentacija i dr. uvjetovani su vanjskim (voda, led, vjetar, organizmi), a potresi i si. uglavnom unutrašnjim zemaljskim silama. U neposrednom procesu tvorbe i promjena obličja terena one djeluju pojedinačno ili skupno. Petrografska podloga primarna je masa koja kroz tisućljeća pod utjecajem prirodnih faktora i čovjeka mijenja oblik, raspada se i troši. Za postanak i razvitak reljefa u našoj zemlji najvažnije su taložne (sedimentne) stijene, koje tvore glavni matični supstrat; to su vapnenci, dolomiti a donekle i klastično kamenje (pješčenjaci, lapori, fluvioglacialni i drugi nanosi). Vrsta stijena često uvjetuje jasne i specifične razlike u oblicima reljefa; npr. vapnenci i dolomiti stvaraju vrlo karakteristične fenomene i forme (krš), troše se sporo, a na površinu izbijaju često oštri kameni blokovi. 
 
Osim geografskog položaja, nastanka i litološke podloge za karakterizaciju i djelovanje reljefa važna su i ova njegova svojstva: obujam, oblici (forme), živi i mrtvi pokrov te reljefni (orografski) faktori; razvedenost terena, veličina i smjer pružanja masiva, nadmorska visina (elevacija), izloženost (ekspozicija) i nagib (inklinacija). 
 
S obzirom na rasprostranjenost i visinske razlike razlikuju se ovi razredi (kategorije) reljefa: megareljef , makroreljef , mezoreljef , mikroreljef i nanoreljef . Oblici terena uglavnom su isponi, udubine i ravnice . Ispon i (izbočine, konveksni, pozitivni oblici) nadvisuju susjedni teren sa svih strana. Udubin e su upuštene (konkavne, negativne) forme reljefa s dnom i pristrancima: doline, uvale (udoline, uleknine, kotline), ponikve (vrtače), polja i dr. Ravnice su veći predjeli s neznatnim razlikama između pozitivnih i negativnih oblika; njhov mikroreljef može biti manje ili više valovit. U brdima i gorju ima manjih ravnih površina koje se zovu zaravn i (zaravanci, tavani) i sedla . Površina reljefa može biti pokrivena mrtvim pokrovom (tla, mrtvi organski pokrov, tekuće i stajaće vode) i živim pokrovom (prirodno raslinstvo, šumske i ratarske kulture i si.). Obličje terena važan je preinačivač (modifikator) ekoloških prilika, znatno utječe na abiotske i biotske činitelje, osobito na klimu i tlo, a u konačnici na samonikli šumski i ostali vegetacijski pokrivač. 
 
O reljefnim faktorima, osobito u gorskim krajevima, ovisi npr. tlak, temperatura i vlaga zraka; količina, vrsta i raspored padalina; smjer, jačina i učestalost vjetrova; trajanje naoblake; pojave magle, mraza, snježnog pokrivača i dr. Povećanjem visine uz ostalo se snizuje temperatura (oko 0,40° C za svakih 100 m), povećava količina oborina i skraćuje razdoblje razvitka ve ­getacije (oko 11,5 dana za svakih 100 m visine). Južni (prisojni) pristranci gorskih bila i vrhova imaju od 1,5 do 2,5 puta veću insolaciju, topliji su i suši od sjevernih (osojnih), koji su zasjenjeniji, hladniji i vlažniji. Opisane i ostale reljefne i klimatske razlike uvjetuju različitosti: tvorbe tla, fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tala te izgleda, sastava i zonacije raslinstva. Jakost tog djelovanja i promjena mijenja se, općenito uzevši, od mora prema unutrašnjosti i od podnožja prema gorskim bilima i vrhovima. 
 
Sve netom opisano o postanku, kategorijama i parametrima reljefa, o njegovu utjecaju na podneblje, pedosferu i raslinstvo te svakidašnji život — prisutno je i aktualno u Ogulinskom kraju i neposredno utkano u njegovim prirodnim, društveno-gospodarskim i ostalim značajkama. Za razliku od geomorfoloških osobitosti Ogulinskog kraja, spominjanih u mnogim starijim (slika 1) i novijim geološkim radovima stranih i domaćih istraživača — reljefu kao ekološkom faktoru tek je u novije vrijeme obraćeno više pozornosti u vegetacijskim, pedološkim i tipološkim istraživanjima te u prostornom planiranju.
 
U prostranom masivu krških Dinarida, oko 40 km udaljenom od mora, na granici Visokoga dinarskog Krša i Niskog (Plitkog) ili Karlovačkog krša — Ogulinski kraj obuhvaća dijelove ulančenog gorja Velike i Male Kapele s izrazitim dinarskim (SZ-JI) pravcem pružanja glavnih gorskih bila, prigorja i većine područnih krških udolina i polja. Sve su stijene koje danas izgrađuju Ogulinski kraj taložni i sedimentni karbonati. To su pretežno vapnenci i dolomiti različite geološke starosti koji daju osnovno, opće poznato, krško obilježje svom reljefu i ostalim ekološkim faktorima krajine. Kako se zna, svi reljefni oblici mogu se svrstati u dvije skupine — tektonsku i erozijsku. S tog polazišta u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju prevladava erozivni reljef, nastao erozijskim procesima koji su uvelike razorili izvornu tektonsku strukturu. U makroreljefu Ogulinskog kraja prevladava izazita visokokapelska gorska barijera, u kojoj se, od sjeverozapada prema jugu, od najviših vrhova ističu: Bijela Kosa (1289 m), Mirkovica (1283 m), Smolnik (1219 m), Crna Kosa (1139 m), Bjelolasica (1533 m), Klek (1182 m) i Velika Javornica (1375 m), a južno u Maloj Kapeli: Kapela (1092 m), Makovnik (1164 m), Oštri Vrh (1156 m), Kameniti Vrh (1181 m), Veliki Javornik (1141 m) i Velika Titra (1003 m).
 
U cijelom ogulinskom području polja su krška, razmjerno malena i izolirana ali pejzažno markantna i sa znatnim reljefnim i ekonomsko-geografskim značenjem. Na različitim su nadmorskim visinama i odlikuju se uobičajeno spojenim tektonskim, fluvijalnim i korozijskim procesima prilikom postanka. U velikokapelskom dijelu Ogulinskog kraja nižu se od sjevera prema jugu ova polja: Musulinsko (596 rn)1, Jasenačko (619 m), Krakarsko (463 m), Drežnička (468—437 m), Lokve (540 m), Gostovo (700 m), Crnac (460 m), Stajničko (495 m), Lipičko (617 m), Letinačko (600 m), u okolici Križpolja (550 m), Brinja (480 — 470 m) i Rapajića (433 m) te Ličke Jesenice (478 m) na krajnjem jugoistoku. 
 
Od opisanih predjela markantno se razlikuje, reljefnim i ostalim ekološkim prilikama, sjeveroistočni dio Ogulinskog kraja. Ondje podnožje visokokapelske gorske barijere završava Prijelaznom Ogulinsko-plaščanskom udolinom, koju prema istoku zatvara granični brežuljkasti prostor Plitkog krša Peripanonske zone Hrvatske. Tu se iznad korozivne krške zaravni uspinju mnogobrojna izolirana brda (samačka brda, humovi) poput otoka, npr. Kuštrovka (630 m), Krpelj (512 m), Veljun (616 m) i Stražbenica (621 m), Treskavac (521 m). Pečenica 565 m), Hum (863 m) i drugi. Ogulinsko (320 m) i Plaščansko (369 m) polje dva su tamošnja izrazita i najrasprostranjenija krška polja, dinarskog pružanja, tipične valovitosti dna ili njegovih blaže položenih strana, koje su ispresijecane mnogobrojnim kraćim, širokim i plitkim dolovima.
 
Općenite karakteristike megareljefa Ogulinskog kraja vide se na preglednoj karti 1. Osim izrazito dinarskog pravca pružanja dobro su uočljivi razvedenost, geografski i površinski raspored i odnos pojedinih (proizvoljno odabranih) visinskih zona, koje su s obzirom na sitno mjerilo karte izdvojene prema slojničkoj ljestvici i razmaku od 100 i 250 m. Reljefne karte slične vrste i sadržaja — različitih mjerila i hipsometrijskih ljestvica — najčešće su u stručnoj primijenjenoj kartografiji. One, međutim, daju samo zornu predodžbu terena sa zonama odabranih nadmorskih visina. 
 
Sa širega bioekološkog polazišta i za različite svrhe nastoji se u novije vrijeme (Bertović 1984—1987) da se utvrde i izdvoje takve reljefne cjeline — orografski pojasi i potpojasi — unutar kojih su obuhvaćeni izjednačeni utjecaji i promjene koje proizvode svi reljefni faktori na podneblje i vegetacijski pokrov nekog područja. U tom se smislu na cijelom teritoriju SFRJ mogu izdvojiti markantni te mnogostrano važni i upotrebljivi ovi orografski pojasi (i potpojasi): planinski, pretplaninski (viši i niži), gorski (viši i niži), brdski i ravničarski. Na prerezu između najviše (Bjelolasica, 1533 m) i najniže (dolina Mrežnice, 154 m) točke Ogulinskog kraja, u rasponu od 1379 m, zastupljeni su, osim planinskog, svi ostali pojasi i potpojasi. Oni su ujedno realno polazište i oslonac za klimatološka, vegetacijska i ostala istraživanja pa se tako dobiva dobra predodžba o međuovisnosti mnogih važnih komponenata prirodnih sustava odnosno ekosistema i o njihovoj prostornoj raspodjeli (karta 8), što je višestruko znanstveno i praktično važno.
 
PODNEBLJE
 
Poznata je nenadomjestiva uloga atmosfere, vremena i podneblja (klime, klimata) za život i gotovo sve ljudske djelatnosti, za opstanak biljnog i životinjskoga svijeta, za sveukupne osobitosti i funkcioniranje ekosistema odnosno cijele biosfere. Unatoč sezonskim i godišnjim oscilacijama, vrijeme i podneblje svugdje su stoljećima razmjerno stabilni, čovjek na njih može malo ili nimalo utjecati pa su odlučujući faktor u protežiranju ili limitiranju gotovo svih zahvata u prostoru. To se osobito odražava u poljodjelstvu i šumarstvu, odnosno unapređivanju biljne proizvodnje.
 
Podneblje Ogulinskog kraja još nije cjelovito opisano, a mnogi istraživači ga tek spominju u različitim klimatološkim studijama. Razlog je u tome, što na ogulinskom području uza svu njegovu zanimljivost i važnost, nažalost, ima vrlo malo meteoroloških stanica i podataka. Kao najstarije, iz razdoblja 1925 — 1940. g., spominju se kišomjerne (ombrometrijske) stanice Ogulin i Gomirje. Danas u Ogulinskom kraju postoje: glavna meteorološka stanica Ogulin (H8 328 m, <p 45° 16' N. X 15° 14' E. Gr.), obične meteorološke stanice Plaški Hs  385 m, <p 45° 05' N, X 15° 22' E. Gr.) i Jasenak — Vrelo (H8 628 m, ep 45° 14' N, X 15° 03' E. Gr.) te kišomjerne (oborinske) stanice: Brinje, Jezerane, Josipdol, Modruš, Ostarije, P. Drežnica, Saborsko i Tounj — Zdenac.
 
 
Geografski položaj, maritiman utjecaj Jadrana i poznate modifikatorske raznolikosti reljefa uvjetuju u podneblju Ogulinskog kraja prijelazno obilježje sredozemne (mediteranske) i kontinentske klime; u pojedinim godinama jače je izražen utjecaj toplih i vlažnih zračnih masa iz Sredozemlja ili pak prevladava prodor hladnoga kontinentskoga zraka sa sasvim drugačijim vremenskim i klimatskim osobitostima. U duhu nekoliko najpoznatijih klasifikacija klime, pripadnost i značajke podneblja Ogulinskog kraja su ove. Po W. Köppenu (N. Pleško, B. Kirigin) visovi iznad 1200 m nadm. visine pripadaju zoni D-borealno-subarktičke odnosno hladne snježne šumske klime (oznaka Dfsbx"), a ostali predjeli zoni C —umjereno tople kišne klime (oznaka Cfsbx"). Prema C. W. Thornthwaiteu (N. Pleško), podneblje Ogulinskog kraja je perhumidno s indeksom efektivnosti oborina P/E = 128. U smislu klasifikacije H. Waltera (S. Bertović) Ogulinski je kraj u umjereno hladnom klimatu, s izrazitim ali ne vrlo dugim hladnim razdobljem godine, kakvog predstavlja glavni klimatski tip VI, u kojem se javlja i planinska klimatska zona (tip X).
 
Mnogi strani istraživači (W. Koppen, H. Brockmann-Jerosch, E. Rubel, H. Mayr, L. S. Berg i dr.) klasificiraju i označuju klime na osnovi raslinstva odnosno njegovih fizionomski, bioekološki i slično opisanih, klimatološki karakteriziranih, fitogeografskih jedinica. Prihvaćajući i produbljujući takvo gledište, u novije vrijeme (Bertović 1975 — 1987) definiran je i koristi se za klimatološke opise i karte razmjerno manjih predjela pojam bioklimat odnosno fitoklimat (fitobioklimat). Pod tim se podrazumijeva prostorno definiran pojas (područje, potpodručje) ili lokalitet s izraženim osobitostima podneblja (klimatskim tipom) i s određenim toj klimi prilagođenim vegetacijskim tipom (biljnom zajednicom, fitocenozom). U smislu takve bioklimatološke interpretacije, a uvažavajući geografski položaj, makroreljef i zonalni vegetacijski pokrov — u Ogulinskom kraju su zastupljeni ovi regionalni bioklimati:
 
pretplaninski (subalpinski), viši (oznaka 1) i niži (oznaka 2)
gorski (montanski), visokogorski (oznaka 3) i niskogorski (oznaka 4), kopneni i primorski
brdski (kolinski), kopneni i primorski (oznaka 5)
ravničarski (planarni), kopneni (oznaka 6)
 
Najiscrpniji klimatološki podaci postoje za meteorološke stanice Ogulin i Plaški (tablice 1 i 2) u istoimenim krškim poljima, koja svojim uravnjenim reljefom predstavljaju tamošnji ravničarski pojas (zonu) i bioklimat. O klimatskim prilikama u ostalim predjelima Ogulinskog kraja, na žalost, nema podataka ali se s dosta sigurnosti o njima može zaključivati na osnovi podataka i spoznaja iz analognih bioklimata u susjednim predjelima Gorskog kotara i Gorske Hrvatske (Bertović 1971, 1975 i dr.) te iz karata u Atlasu klime SFRJ.
 
Temperatura zraka. Ovisno o reljefu temperature zraka postupno opadaju od nižih prema višim položajima. U Ogulinskom kraju razlika između srednjih godišnjih ( do 12° C) i sezonskih (u toplijoj polovici godine: od do 18°C) temperatura zraka unuta r graničnih bioklimata, tj. planarnog (Ogulin, Plaški) i višega pretplaninskog (Bjelolasica) iznosi oko 10° C. U tom su rasponu i temperaturne prilike brdskog, gorskih i nižeg pretplaninskog bioklimata (karta 2 i 3). U dugogodišnjem prosjeku najhladniji je mjesec siječanj a najtopliji srpanj. Okoliš Ogulina i Plaškoga ima 6 hladnih mjeseci (I—IV, XI, XII), tj. sa srednjom mjesečnom temperaturom zraka ispod 10° C, isto toliko umjerenih (V — X) s poprečnom temperaturom između 10° i 20° C, a bez ijednoga toplog mjeseca, sa srednjom temperaturom zraka iznad 20° C. Za ilustraciju razlika između pojedinih bioklimata mogu poslužiti i podaci o sezonskim temperaturama, tj. u pojedinim godišnjim dobima, toplijoj (IV—IX) i hladnijoj (X — III) polovici godine.
 
Poprečne sezonske temperature zraka (°C u nekim bioklimatima (razdoblje 1948—1960.)
 
Srednje godišnje amplitude temperature zraka opadaju s povišenjem reljefa i variraju u pojedinim godinama. Njihovi su srednjaci u Ogulinu 19.6°, u Plaškom 19.2°C, a u cijelom Ogulinskom kraju (u razdoblju 1931—1960.) oni su u granicama od 17 do 22°C. Najmanja su kolebanja u pretplaninskom bioklimatu sjeverozapadnih krajeva a najveća u brdskom i ravničarskom bioklimatu sjeveroistočnih kontinentskih predjela (karta 4). Osobito su zanimljive ekstremne temperature zraka jer se u njihovim stvarnim apsolutnim granicama odvijaju pomjene ekoloških prilika i sav život. U promatranim razdobljima zabilježene su apsolutne maksimalne temperature zraka u Ogulinu 39.5°C (5. VII 1950), a u Plaškom 35.0° C (srpanj 1962), apsolutne minimalne temperature zraka u Ogulinu —28.5°C (17. II 1956), a u Plaškom — 27.1°C (siječanj 1968). Može se očekivati da su apsolutne maksimalne temperature zraka zabilježene u Ogulinu i Plaškom ujedno najviše i u cijelom Ogulinskom kraju. To se, međutim, ne može pouzdano ustvrditi za apsolutne minimalne temperature zbog mogućih temperaturnih inverzija (i još nižih temperatura) u ostalim zatvorenim krškirn poljima i uvalama viših područnih pojasa i bioklimata.
 
Osobitosti temperaturnog režima pokazuju i brojevi tzv. karakterističnih dana (ledeni, studeni, hladni, vrući, dani s toplom noći) i broj dana s karakterističnim temperaturama zraka (tablica 4). Ti podaci, uz ostalo, upućuju na znatno različito trajanje vegetacijskog perioda u pojedinim orografskim pojasima i bioklimatima. Padaline (oborine) u obliku kiše, snijega, solike i tuče važan su bioekološki činitelj, a njihova ukupna količina i razdioba tijekom godine (godišnji hod) jedno je od glavnih obilježja podneblja. Množina oborina ovisi prije svega o reljefu (orogenetske oborine) — povećava se s nadmorskom visinom i na navjetrini a znatno opada u zavjetrini prema kišonosnim vjetrovima. U Ogulinskom kraju količine padalina postupno rastu u granicama od 1000 mm (u sjeveroistočnom najnižem, ravničarskom bioklimatu) do 3500 mm u sjeverozapadnom višem pretplaninskom bioklimatu Bjelolasice (karta 5). Godišnji hodovi oborina u Gorskom kotaru i Ogulinskom kraju pokazuju karakterističan modificiran mediteranski pluviometrijski režim s maksimalnom količinom padalina između listopada i prosinca. Trinaestgodišnji srednjak količine oborina u Ogulinu iznosi 1517 mm, a 21-godišnji srednjak u Plaškom 1568 mm.
 
U 11 od 21 godine motrenja, na meteorološkoj postaji Plaški, godišnje su količine padalina bile ispod, a u 10 godina iznad dugogodišnjega oborinskog srednjaka.
 
Također u Plaškom, od 21 promatrane godine, 9 pokazuje karakteristiku maritimnog režima (više od 50% ukupnih godišnjih oborina padne u hladnijoj polovici godine), a 12 godina ima značajke kontinentskoga pluvio377 metrijskog režima (s natpolovičnom množinom padalina u toplijoj polovici godine). Iz graničnih vrijednosti oborina na meteorološkoj stanici Plaški (tablica 2) uočava se velika varijabilnost padalina u različitim godinama, što je važna klimatska značajka opisivanih predjela. Količina padalina varira u svibnju od 0 do 273 mm, u kolovozu 0 — 241 mm, u listopadu od 0 do 455 mm, a između ekstremnih godina razlika je čak 769 mm. To pokazuje da u nekim godinama mogu nastupiti suše i suhoće ili pak pasti velike količine oborina.
 
Između oborinskih parametara, važnih zbog pojačanih erozijskih procesa, osobito treba istaknuti dva: najveće dnevne količine padalina — u Ogulinu iznose 82.7 mm (u Skradu 112.8 mm, u Zalesini 154.0 mm) te srednji broj dana s količinom oborina = 20.0 mm — u Ogulinu 24.2 dana (u Skradu 28.7 i u Zalesini 34.0 dana). Slično temperaturama i u pogledu godišnjih i sezonskih količina oborina već je prije utvrđena pravilnost odnosa između pojedinih bioklimata ne samo u Gorskom kotaru (tablica 5, karte 6 i 7) nego i u cijeloj Hrvatskoj.
 
Poprečne godišnje i sezonske količine padalina (mm) u nekim bioklimatima (razdoblje 1948—1960.)
 
Jasan i pregledan prikaz kombinacije temperatura i padalina, tih dvaju najvažnijih klimatoloških elemenata koji bitno pridonose karakterizaciji regionalne klime, u okolišu Ogulina i Plaškog, daju klimatski dijagrami izrađeni u smislu H. Waltera (slika 2). 
 
Vlaga zraka višestruko je važna za cjelokupnu tzv. živu i neživu prirodu. O relativnoj vlazi zraka, uz ostalo, ovisi postanak oblaka, kiše, magle, rose, mraza i drugih oborina. Iz godišnjeg hoda (tablice 1, 2) uočavaju se njezine općenite karakteristike u ravničarskom dijelu Ogulinskog kraja: od maksimuma u studenom i prosincu relativna vlaga zraka postupno opada do travnja, a u najtoplijim mjesecima postiže svoj minimum. U Plaškom ona se u pojedinim mjesecima različitih godina u razdoblju motrenja kretala između niske (63%) i jako visoke ( > 85%>). Po dugogodišnjim srednjacima od 79°/o u Plaškom i 770/o u Ogulinu ona je (prema ljestvici od sedam velikih stupnjeva relativne vlage) u prosjeku 5, tj. nadosrednja (75—79°/o). Treba upozoriti da je na meteorološkoj postaji Plaški zabilježen kao ekstremno vlažan (srednja relativna vlaga zraka > 90%) mjesec prosinac u 1972. (92°/o) te 1976. i 1977. godini (91°A>); a u cijelom razdoblju motrenja nema ni jednog mjeseca s ekstremno suhim zrakom (srednja rel. vlaga zraka < 40°/o). Prema dosadašnjim podacima najveći godišnji srednjaci relativne vlage zraka zabilježeni su u visokogorskom (83—86%), nižem pretplaninskom (83"/») i niskogorskom (80— 82%») bioklimatu Hrvatske. 
 
Naoblaka neposredno utječe na insolaciju, globalnu radijaciju i promet topline, odnosno zagrijavanje i ohlađivanje atmosfere i tla te niz posrednih promjena i procesa u prirodi. Na veličinu i raspored oblačnosti najviše utječu gorja i more. Kao posljedica prodora zračnih masa iz Sredozemlja količina naoblake (koja se označuje stupnjevima naoblake 0—10) naglo raste od primorja prema gorskim predjelima Gorskoga kotara i Like. U cijeloj Hrvatskoj pa tako i u Ogulinskom kraju najoblačniji je mjesec prosinac, rjeđe studeni (ili ta oba mjeseca); najvedriji je kolovoz, rjeđe srpanj ili ta oba mjeseca. S obzirom na godišnje srednjake naoblake od 6.4 u Ogulinu i 6.0 u Plaškom  ti se krajevi ubrajaju u oblačniji dio Hrvatske, sa srednjom godišnjom naoblakom više od 5 stupnjeva. U promatranom razdoblju u Ogulinu je godišnji srednjak broja oblačnih dana (srednja dnevna naoblaka > 8.0) 154.9 a srednjak broja vedrih dana (srednja dnevna naoblaka < 2.0) 51.0 dana. U Hrvatskoj su od Ogulina oblačniji Parg i Zavižan (6.5) te Delnice i Lipik (6.6). U granicama između 72 (u prosincu) i 485 (u srpnju), u Ogulinu godišnje srednjak dnevne količine globalne radijacije iznosi 265 cal/cm kvadratnom na dan.
 
Vjetar je važan u kombinaciji s ostalim meteorološkim elementima jer su redovno određene meteorološke prilike povezane s određenim smjerom vjetra. U Gorskoj Hrvatskoj smjer i brzina vjetra mnogo ovise o lokalnim reljefnim oblicima, a od glavnih vjetrova najpoznatiji su i najvažniji bura i jugo. Podataka o vjetru općenito ima malo, a zbog ilustracije dajemo one za Ogulin. 
 
Režim strujanja zraka karakteriziraju, uz ostalo, broj dana s jakim vjetrom (> 6 bofora) i s olujnim vjetrom ( > 8 bofora). U Ogulinu pojava jakih vjetrova zabilježena je u svim mjesecima, a godišnji srednjak iznosi 8.2 dana. Osim mjeseca V—VIII i u X pojava olujnih vjetrova zabilježena je u svim ostalim mjesecima, a godišnji srednjak je 1.3 dana.
 
Klimatološke pojave. Osim opisanih glavnih klimatoloških elemenata i njihovih nekih parametara, za općenitu klimatološku karakterizaciju pojedinih lokaliteta i područja važne su i atmosferske pojave, odnosno njihovo pojavljivanje, učestalost i trajanje. O njima u Ogulinskom kraju postoje sređeni i dostupni podaci samo za meteorološku postaju Ogulin iz razdoblja 1948——1960. godine (tablica 1). Po srednjem broju dana s kišom ( = 0.1 mm), uz Skrad (147.0), Parg (145.4) i Delnice (142.0) — Ogulin (138.5) je među najkišovitijim mjestima u Hrvatskoj.
Ovisno o nadmorskoj visini u Gorskom kotaru zimi padne do 60% oborina u obliku snijega. Srednjak broja dana sa snijegom ( = 0.1 mm) je za Ogulin 38.1 (zbog usporedbe: u Skradu 43.4 a u 380  visökogorskom bioklimatu Delnica 45.7 i Parga 56.9 dana). Srednji broj dana sa snijegom na tlu ( = 1.0 cm) je u Ogulinu 54.2 (u Skradu 74.2 a u Delnicama 82.8 dana). Snježna zima, tj. razmak od početka prvoga snježnog pokrivača ujesen do svršetka posljednjeg u proljeće, u Ogulinu poprečno traje 130 dana (od 27. XI do 5. IV u prosjeku).
 
Osim opisanih značajki općenite klime (regionalne klime, makroklime) u Ogulinskom su kraju izražene i poznate lokalne mikroklimatske razlike i osobitosti. Njih uzrokuju u prvom redu mikroreljef, riječne doline, veće vodne akumulacije (npr. umjetno jezero Sabljaci) i si. Bilo bi zanimljivo i važno organizirati i provesti sezonska mikroklimatološka istraživanja na nekim lokalitetima, kao što su na primjer Klek, Bjelolasica i Drežničko Polje.
 
 
 

Komentari  

#1 Ivan 2018-12-22 20:00
Saborsko je nešto hladnije od Plaškog i Ogulina, u prosjeku 2-3 stupnja

You have no rights to post comments