Za gorom,
Za borom,
Zaborsko je moje ...
Prve pisane podatke o Saborskom nalazimo u Modruškom urbaru iz 1486. godine, kada su prilikom razdiobe imanja porodice Frankopan, knezu Bernardinu Frankopanu pripala 32 naselja, između kojih i Zaborsko (Saborsko). U vrijeme pisanja Modruškog urbara postojao je u Saborskom i Frankopanski dvorac (Ličke župe, god. 1985. str. 117), a urbar navodi i "zemle crikvene na Zaborski ki pop derzi" (arhiv senjske biskupije FA 3).
Iz gore navedenih podataka možemo zaključiti, da je u predturskom razdoblju područje Saborskog i njegova neposredna okolica bila naseljena, da je područje imalo zemaljskog i crkvenog gospodara te nije isključeno da je u Saborskom bila sagrađena i crkva.
Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima u Kraljevinu Hrvatsku opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno. Pod neposrednu kontrolu Osmanlija, Saborsko je došlo nakon njihovog osvajanja Like 1528. godine. Žitelji su se sa svojim blagom pred Turcima skrivali u dubokim šumama. Kada je Plaščanska dolina naseljavana vlaško-pravoslavnim življenjem, Saborsko su ponovno naselili, ili, bolje rečeno, u nj se vratili raseljeni Hrvati katolici iz Kranjske. Zato je ono do danas ostalo mjesto naseljeno isključivo Hrvatima.
Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme značajnih turskih osvajanja frankopanskih posjeda Modruškog vlastelinstva, Saborsko je bio također podložan prodiranjau turskih pljačkaških četa, ali nema podataka da je potpuno opustio, već naprotiv, zbog svog geografskog položaja postaje zbijegom grupa i pojedinaca s ugroženog područja Rakovice i Bihaća.
Oslobađanjem Like 1699. godine od Turaka i pomicanjem turske granice prema Izačiću i Cazinu nakon Požarevačkog mira 1718. godine stvorili su se uvijeti za ponovnu organizaciju života na području Saborskog.
Modruško je vlastelinstvo, prema podatcima Urbara, obuhvaćalo 32 naseljena mjesta. Urbar ne navodi podatke o modruškoj varoši, o utvrdi Tržan, šumama, pravima i prihodima općina, sudstvu, plaćanju desetine i slično. Nije izvršena podjela na kmetove i slobodnjake, a popis obveza nije dosljedno proveden. Stoga nije ni moguće utvrditi stvarnu gospodarsku snagu i vrijednost toga frankapanskoga posjeda. Iz Urbara se jasno vidi da su zbog nesigurnih prilika u posljednjim desetljećima mnogi stanovnici napustili modruško vlastelinstvo, jer je na njemu tada bilo pusto oko 28% seljačkih posjeda, ali je depopulacija već ublažena doseljavanjem oko7% novih obrađivača. Iz podataka Urbara može se zaključiti i da opustošenost vlastelinstva osmanlijskim provalama nije bila ravnomjerna na svim njegovim dijelovima. Ukupan opseg kmetskih podavanja iz podataka Urbara nije lako izračunati, ali se općenito može reći da on nije bio velik. Urbar je samo jednom naveo biskupska imanja koja njime najvjerojatnije nisu ni bila obuhvaćena, ali se često navode kaptolska imanja te posjedi brojnih crkava i samostana iz Modruša i okolice. U Urbaru su spomenuti kneževi dvorovi u Saborskom, Ličkoj Jesenici, Vitunju i Otoku. Postojala je i bolnica. Knez Bernardin stjecao je prihode i od mjesnih taverni ili oštarija. Od seoskih službenika u urbaru su navedeni španovi ili dvornici.
Neka od imena i prezimena iz Modruškog urbara, 15. stoljeće
Stipan Grišnjaković, Stipko Jurić, Stipko Belčić, Stipko Prosković, Juraj Barbić, Juraj Brkiš, Juraj Grkšić, Matij Skalić, Matij Bošnjak, Jurko Ladišić, Jurko Gamzić, Jurko Ugrić, Jurko Brkiš, Matko Lasić, Matko Juretić, Matko Črnjak, Šimun Grdasić, Šimun Orlovčić, Šimun Belčić, Šimko Popović, Ivan Malšić, Ivan Grkšić, Ivanko Ivković, Ivko Mavrićev, Ivša Jarnetić, Jurša Gašpić, Mihovil Rodčić, Mihac Tomšić, Franjko Zebić, Benko Baričević, Benko Plešić, Benko Grkšić, Benša Grgečić Benša Banić, Jerko Brkiš, Blažko Pačelatić, Blaško Ferdulić, Cvitko Olovčić, Lukša Pačelatić, Lukša Štefulinić, Lukša Lončar, Bartol Ferdolić, Jakov Medilić, Mikula Banić, Jake Grklić, Mike Martolić, Grgur Valdanić, Grgur Ratković, Grgur Drkosić, Grge Mirčić, Grge Ostronić, Grgo Klenković, Grga Čičić, Lovre Rilić, Lovre Jakomelić, Lovre Durdačić, Vale Medved, Jelka Dedkovića žena.
Budući da neka u Urbaru česta osobna imena do sada nisu istaknuta, posvetit ćemo još malo pozornosti antroponimiji. među muškim imenima često se spominje Mavar (Mavro), npr. Mavar Salopek (str. 29); Mavar Dujmović (str. 34); Mavar Franković (str. 36); Mavar Lopčić (str. 41); Mavar, Carov zet (str. 43); Mavar, Zebića zet (str. 4). Često je i ime Broz (Ambroz), npr. Broz Ferdulić (str. 63); Broz Grkšić (str. 66); Broz Črnčić (str. 69); Broz Dubić (str. 70). U čakavaca uobičajeno ime Jandrij (Andrija), s protetskim j- i završetkom ij, npr. Jurića sin Jandrij (str. 49); Jandrij Rosnić (str. 56), često se javlja bez završnoga fonema /j/, npr. Jandri Jurjaković (str. 30); Jandri Belčić (str. 49); Jandri Vučković (str. 64); Jandri Jušetić (str. 71); Jandri Matetić (str. 75). među prepoznatljivo čakavskima još su imena Mikula (Nikola), npr. Mikula Jurišić (str. 30) i Žvan (Ivan), npr. Žvan Klinčić (str. 40), a u sjeverozapadnih čakavaca čest je i Anton (Antun), npr. Anton Olebušić (str. 65).
(Ova imena se nalaze u Modruškom urbaru iz 1486. godine, dakle velika je vjerojatnost da su se neka od ovih nalazila i u Zaborskom. Zapravo nama je velika nepoznanica predtursko Saborsko, odnosno Zaborsko. Znamo da je veliki broj, odnosno većina tadašnjeg stanovništva napustila Modruški kraj pred Turcima, ovo što imamo danas je rezultat naseljavanja nakon Turaka, zato prezimena iz Urbara danas ne nalazimo u Modruškom kraju, osim rijetkih kao što su Medved, Salopek, Dujmović, Franjković (Franković) i u Saborskom Tomšić)
Komentari
Ujedno bi trebalo u Opcini otvoriti radno mjesto inicijatora,makar u pola radnog vremena ili volonterski.