JAZOVKA

U sjećanje na žrtve jame Jazovka, naš tekst od 15. svibnja ove godine (malo nadopunjen).

Jazovka je jama koja se nalazi kod Sošica, na Žumberku. Poznata je i kao mjesto partizanskih komunističkih ratnih i poslijeratnih masovnih zločina nad Hrvatima, počinjenih od strane Titovih partizana.

Žrtve su bile uglavnom hrvatski ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici ''Jugoslavenske armije'' nakon ulaska u Zagreb u svibnju 1945. prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica, te zarobljenici logora iz Samobora, Karlovca, Slunja, Jastrebarskog, Kerestinca.

Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak o 476 kostura koji su do danas pronađeni.

Protiv počinitelja zločina nikada u RH nije počeo sudski postupak.

Zločini u Jazovki, međutim, nisu počeli 1945. U jamu je bačeno oko 200 pripadnika oružanih snaga NDH (ustaša i domobrana), zarobljenih i likvidiranih od strane partizana komunista još početkom 1943. nakon bitke za Krašić. Godine 1990. u jamu je ušao speleolog Pavle Vranjican i istražio što je unutra. O jami je tada, nakon duge šutnje, progovorio i svjedok Branko Mulić.

Branko Mulić, Zagrepčanin, za vrijeme rata partizan, i sam je bio sudionik akcije ubijanja kod Jazovke, prvih dana po završetku rata. U svibnju 1945. Mulić je stigao sa štabom X. korpusa u Zagreb. Počeo je raditi u OZNA-i, te je poveden na jednodnevni zadatak, koji će mu se tako urezati u sjećanje da će svakodnevno o njemu razmišljati, zbog viđenog zla. Njegova je šutnja tako trajala punih 45 godina, i tada je procijenio da je vrijeme da se dozna i za sošičku tragediju, odnosno, zločine u Jazovki. Kako je rekao, ne radi osvete počiniteljima nego da se nešto slično više nebi nikome nikada ponovilo.

 

Doznavši za tu Mulićevu tajnu, ekipa ''Vjesnika'' uputila se 1990. godine u istraživanje, utvrditi je li istina to što Mulić govori. Put je vodio od Zagreba na Žumberak, ka Sošicama. Već pri prvom dolasku u mjesto, naiđoše na lokalne ljude. Svi oni su ''nešto čuli'' o jami, ali, kao, nitko još nije bio spreman kazati nešto više o tome. Mještani s kojima su razgovarali nisu pokazali ni puno volje, da ih odvedu do jame o kojoj Mulić sada otvoreno govori. I tek igrom slučaja, nađoše kod kuće jednog čovjeka, Nikicu Badovinca. Rečeno im je kako je jama na njegovoj njivi. Uz njegovu pomoć, jamu sada nije bilo teško pronaći. Kada su stigli do mjesta gdje je jama, ni Mulić se isprva nije snalazio. On se sjećao drugačije slike: livade s koje je, sa 20-ak metara gledao ubijanje. Mjesto je sada drugačije izgledalo, zaraslo u travu i šumu. Tek nakon obilaska okolice, pronašli su livadu i ostatke ceste (s druge strane od one kojom su stigli), kamo su kamioni dovozili žrtve na egzekuciju. Mulić je sada potvrdio da prepoznaje mjesto, i obećao i daljnju pomoć pri istraživanju jame. Ekipa ''Vjesnika'' također se uvjerila da je prvi dio Mulićeve priče o jami kod Sošica, bez sumnje, istinit. Kako tada nisu imali potrebnu opremu, silaženje u jamu je odgođeno za nekoliko dana. U kratkom periodu od 3-4 dana organizirana je speleološka ekspedicija, da bi se konačno otkrila mračna istina o ubijenim ljudima u jami.

Kako je Branko Mulić postao sudionikom ovoga zločina?

Mulić je dio rata proveo u partizanskim jedinicama boreći se u Hrvatskoj. Kraj rata dočekao je u jedinicama tzv. KNOJ-a, a po zavrsetku rata poslan u tadašnju ''OZNU 3'' na Tgu N u Zagreb. Nekoliko dana nakon dolaska, negdje sredinom svibnja, Mulića je pozvao partijski sekretar te ga, u prisutnosti još triju osoba, pitao ima li vozačku dozvolu, jer da je izabran ''za sutrašnji specijalni zadatak''. Mulić je također dobio naredbu da pripremi autobus sa dvadesetak sjedala, kako na putu ne bi bilo ''tehničkih problema''.

Rano ujutro, na ''Trg N'' stigla su dva kamiona, s 15-ak vojnika tzv. KNOJ-a, a sa njima u koloni koja je krenula ka Sv. Duhu su bili i Mulićev autobus te džip s voditeljima akcije. Ova egzekutorska skupina uputila se odmah do zagrebačke bolnice ''Sv. Duh'', gdje je odmah počeo ukrcaj ranjenika u vozila. Lakši ranjenici smješteni su na sjedala autobusa, a teži u kamione na slamu. Ukrcaj je neko vrijeme nadgledao i još jedan nadređeni, ali se, očito zadovoljan viđenim, nije dugo zadržao. Mulić je također tada čuo gdje jedan od voditelja akcije govori kako se ''ranjenici vode u neku drugu bolnicu''. Po njegovu sjećanju, tada je ukupno ukrcano oko 50 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, ustaša i domobrana. Nakon toga, kolona vozila sa ukrcanim pacijentima kreće u Sošice.

Tadašnjom makadamskom cestom vožnja je trajala dosta dugo, i tek oko podneva stiglo se u Sošice i krenulo do jame. Vozila su parkirana na livadi, te je slijedilo iskrcavanje ranjenika, a dvojica iz spomenutog džipa, s pištoljima u rukama, zauzeli su pozicije s jedne i druge strane jame kod otvora oko 1,5 m širine. Ubijanje je moglo početi. Ranjenike su pripadnici KNOJ-a jednog po jednog, dovukli do otvora jame, gdje su zatim ubijeni metkom u glavu i bačeni u jamu, pojedinačno jer drukčije nije išlo. Sve žrtve koje su dovedene završile su život na dnu Jazovke, bez iznimke. Mulić koji je jedno vrijeme promatrao ubijanje, navodi kako se sjeća užasnog zujanja u ušima, što ga je natjeralo da se skloni i pričeka završetak akcije. Počinitelji zločina nad Jazovkom kasnije su u Jugoslaviji svi imali neke funkcije i političke karijere, tako i spomenuta dvojica iz džipa (prema Mulićevu navodu to su bili Živko Vujčić i Drago Rafaj), npr. spomenuti Dragutin (Drago) Rafaj bio je predsjednik Sabora i sudac Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske.

Po povratku u Zagreb iste večeri Mulić je posjetio svog nadređenog i tražio da ga se oslobodi daljne vožnje u Sošice, na što je dobio odgovor: ''Pa, Branko, to su neprijatelji.'' Mulićev odgovor glasio je: ''Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su nevini ljudi!'' Mulić je zaprijetio da će sebe ubiti ako ga se bude prisiljavalo da i dalje vozi i tada je, i zahvaljući prijateljstvu sa šefom, oslobođen daljnje vožnje, koja se kao i ubijanje, po njegovu navodu, nastavila još tjednima. Viđao je kamione koji su svakodnevno dolazili po nove žrtve.

Posebno opremljena ekipa ''Vjesnika'' uputila se još jednom ka Sošicama i Žumberku dana 23. lipnja 1990. godine. Bez većih problema ponovno su stigli do Sošica i jame. Slijedila je provjera opreme, paljenje svjetiiljki a oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Tijekom ranijih istraživanja pokušali su bacanjem kamena utvrditi kolika je dubina jame, što se pokazalo nepouzdano. Pri prvom dolasku, mislili su, pogrešno, da je jama duboka 50-ak metara.

U jamu je prvi ušao iskusni hrvatski speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spuštanja po konopcu kroz tijesni ulaz našao se u širem prolazu promjera oko 3 metra. Oko njega se 10-ak metara odvaja još nekoliko takvih sličnih prolaza koji tako stvaraju razvedeni splet podzemnih hodnika.

Poslije 35 metara okomitog spuštanja stiže se do dna prve okomice. Dno je, što se u jami vidi pri upaljenim svjetiljkama i s vrha otvora, prekriveno slojem nabacanog kamenja i zemlje. No, ispod toga pola metra debelog sloja, nalaze se ljudske kosti. Nekoliko metara dalje - novo iznenađenje! Jama se nastavlja po sipini i širi u dvije manje prostorije. Cijela kosina, što se vidi i na skici jame, popločana je ljudskim kostima.

Istraživanje i snimanje jame potrajalo je dulje od 3 sata, što nije bilo dovoljno da bi se utvrdili svi važni detalji. Ali dovoljno da se utvrdi kako su neki dijelovi priče Branka Mulića, istiniti!

O zločinu svjedoči veliki broj pronađenih ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka. To je ono što je rekao i Mulić - da su žrtve, kod otvora jame, ustrijeljene vatrenim oružjem. No u jami su pronađene i lubanje sa većim otvorom Za to postoje neka objašnjenja: da je takav otvor mogao nastati pri padu u jamu i udarcu glave žrtve o kamen. Ili se pucanjem u glavu možda može stvoriti i veća rupa nego je sami kalibar metka. Ili su, po kazivanju nekih svjedoka, žrtve ubijane i udarcem maljem u glavu! U jami je još pronađeno dosta pribora za jelo, te vojne obuće, čizama u relativno očuvanom stanju. Također, u jami je nađena i bolesnička štaka, što svjedoči tome da je među žrtvama bilo ranjenika. Za mrtvim tijelom ubijenih hrvatskih vojnika, partizani su bacali i štaku. Kod kostiju ruku nađena je žica kojom su žrtvama bile vezane ruke, i to su zločinci tako jako stegnuli da se žica urezala do same kosti. U prilog tome ide i pokušaj skidanja žice s ruku što nije išlo lako.

Ovo je jedan dio teksta o tome kako su tekle likvidacije kod Jazovke, i o istraživanju same jame 1990. godine, iz knjige ''Jazovka''.

No to nije bio prvi ulazak u jamu. U Jazovku je 1989. godine prvi ušao i istražio je karlovački planinar i speleolog Mladen Kuka. Na portalu medjugorje-info.com 2017. godine objavljeno je njegovo svjedočanstvo o Jazovki:

''Bavim se planinarenjem i speleologijom gotovo 45 godina, pa sam zato danas i savezni instruktor za speleologiju. Osnovnu motivaciju za taj svoj poziv, ako se tako može nazvati, vidim u dječačkoj znatiželji jer me uvijek interesiralo ono ili nešto što je bilo nepoznato i što je trebalo istražiti, odgonetnuti i otkriti. Kasnije, kada sam već kao mladić 'srastao s planinarskim čizmama', često sam s prijateljima odlazio u planinarski dom iznad Sošica na Žumberku, koji je bio naše omiljeno sastajalište. Zanimljivo je da su se stariji kolege iz Karlovca, koji je oduvijek bio jako speleološko središte, uvijek nekako orijentirali prema Kordunu i tamošnjim špiljama te su o Jazovki uglavnom šutjeli iako se o njoj barem potiho govorilo. No to je u onodobnim okolnostima bilo i razumljivo. Što se mene tiče prijelomni se događaj zbio negdje g. 1975. tijekom slučajnoga razgovora u sošičkoj gostionici kada mi je domaći sugovornik rekao da tu negdje ima jedna 'grda jama', gdje su nakon Drugoga svjetskoga rata ubijali! Nije mi, dakako, rekao ni tko je ubijao ni koga su ubijali, nije rekao bilo kakav konkretniji podatak. Iskreno, nisam baš to ozbiljno shvaćao, posebice njegov pomalo mistificirani opis da je rječica Kupčina zbog toga bila svojedobno krvava, a ona je udaljena 15-ak kilometara. No mene je, priznajem, to ipak malo zaintrigiralo, a posebice kada sam se počeo malo raspitivati o toj jami i nailazio na odgovore u stilu: 'Ne bih najradije o njoj' i slično. Shvatio sam da je riječ o zidu šutnje i strahu, i zaključio temeljem više razgovora, jer sam bio uporan, da je riječ o lokaciji između Sošica prema Sopotima.

Pokušavao sam s domaćim ljudima polako i lukavo, tobože usputno, dobiti nekakav konkretniji podatak o mogućoj lokaciji, ali to nikako nije išlo. Jednoga mi je dana sve dojadilo i odlučio sam s prijateljima istraživati teren, i to metar po metar, pa što bude, ali to je potrajalo jako dugo i bez ikakva uspjeha ili barem naznake. Složili smo se da bi to moglo biti s lijeve strane od Sošica prema Sopotu i usredotočili smo se na tu stranu, što je bilo teško i zbunjujuće, jer treba zaboraviti sadašnju konfiguraciju terena koja je kultivirana. To je tada bila gusta šikara i nepisana 'zabranjena zona'. Nakon nekoga vremena, budući da je ishod bio bezuspješan, išao sam logikom da je jama, možda, s druge, desne strane ceste. I doista na toj smo strani pronašli tri jame, ali u njima nije bilo ničega. Onda su započele priče da je otvor nakon egzekucija bio zabetoniran, što znači ako je na tom otvoru nanesena zemlja i vegetacija, onda je doista naša misija postala 'nemoguća'.

Svaki put sam uvijek čuo nešto novo pa mi je bilo jasno da ipak masovno stratište postoji, premda sam prijateljima speleolozima polako išao na živce jer su mislili da je sve to isprazna priča bez sadržaja. No sve sam više bio siguran da ona postoji, ali sam istodobno i sve više sumnjao da ću je uspjeti pronaći.

Tada je došao prijelomni 22. siječnja 1989. Zapamtio sam ga jer je unatoč kalendarskomu dobu bio iznimno topao dan, posebice na Žumberku na velikoj nadmorskoj visini, pa smo bili, vjerovali ili ne, u majicama kratkih rukava. Krenuli smo prema Jazovki, iako to još tada nismo znali, kroz takvo gusto šipražje i grmlje da bismo najradije odmah odustali. No crv sumnje i znatiželje nije nam dao mira. Krenuo sam potaknut i povučen nekakvom nevidljivom silom, uvjeren da sam na pravom putu i - stigao točno do otvora Jazovke! Pojma nisam imao kamo sam došao i gdje se točno nalazim jer jama je bila kao svaka druga s neuglednim i malim ulazom u nju. Osim toga na ulaz je bio navaljen kamen koji ga je djelomično pokrivao. Uzeo sam kamenčić i bacio ga u nepokriveni dio otvora i po zvuku zaključio temeljem nekakva speleološkoga iskustva da je to stvarno nekakva jama. Kamen na otvoru htio sam maknuti, ali bio mi je pretežak pa sam se vratio mojima i jedva sam nagovorio kolege da dođu jer sam im već otprije bio dosadan u svom traženju. Kada smo maknuli kamen, ukazala se rupa otprilike pola metra u promjeru u koju smo bacili speleološke ljestve i počeli se spuštati u nju. Ljestve su bile dužine oko 22 m pa nam je nedostajalo oko 4-5 m do prvoga platoa, što mi u tom trenutku nismo, dakako, mogli znati. Osim toga, nije se uopće ništa vidjelo pa smo odlučili doći kasnije, drugom prilikom. Tako smo se 29. siječnja spustili na otprilike 30-ak metara, došavši do jednoga platoa, od kojega počinje bez pretjerivanja - jeza ili 'slap kostiju' kako sam to nazvao. Odjednom sam se našao u situaciji za koju nikada nisam pretpostavljao da je uopće moguća, niti sam je ikada dotada vidio. Lubanje, bedrene kosti, ručne kosti, naočale, gebis, štake, kopče od remena, češljevi i slično što je ostalo čitavo nakon pola stoljeća. Oni koji u tom trenutku kažu da su zbog velikoga otkrića osjetili veliku radost - lažu. Jednostavno sam želio pobjeći iz takvoga okruženja i želio doći u nekakvu 'normalu'. Gušilo me, počeo sam se znojiti, gubio sam osjećaj za razliku između stvarnosti i nekakva imaginarna svijeta, gledao sam gore u svijetlu točku odakle sam došao i želio tamo što prije stići. Gledao sam kostur kojemu je ruka pod glavom i shvatio da je on bio živ kada je bačen. Prizor koji sam ugledao ponukao me da počnem moliti!

Vidio sam žice zavezane oko ruku, same gole kosture, lubanje bez prostrijelnih rupa i premda nisam patolog, bila mi je jasna tehnologija ubijanja - žrtva je primljena za kosu, glava je povučena unazad i zatim nož pod vrat. Bilo je, očito, mrtvih, ali po položaju skeleta i onih koji su htjeli doći do otvora, i poluzaklanih i živih. Danima su dolje duboko umirali živi i ranjeni ljudi uz smrad raspadajućih tijela. Kasnije sam čuo od mještana da su se povremeno čule eksplozije, što znači da su egzekutori za svaki slučaj bacali bombe u jamu.

Vraćajući se, bili smo, očekivano, potreseni zbog svega, a ja sam razmišljao da, vjerojatno, tamo više nitko nikada ne će doći. No osjećao sam neko zadovoljstvo u duši, jer ipak sam nešto korisno učinio, izmolio za njih molitvu. Ukratko, bio sam ponosan jer te žrtve nisu ostale izgubljene, potpuno zaboravljene, ostavljene same u vremenu i prostoru, netko ih je ipak 'posjetio' i osvjedočio se o njihovoj tragediji i žrtvi, vidio ih i gotovo pustio suzu nad njima. Istina, jedan mi je kolega poručio dok smo se vraćali iz Sošica preko Radatovića: 'Pa, jesi li pametan, znaš da se zbog toga gubi glava? Što je to čudno u ratu, naši su čistili taj kraj!' Nisam razmišljao o vlastitoj glavi, nego, eto, o ljudskom 'čišćenju'. Čega? Stana, dvorišta, smeća... Ali riječ je o ljudima!''

Svjedočanstvo o masovnom stratištu hrvatskih zarobljenika, ranjenika, medicinskih djelatnika i redovnica u jami Jazovki dao je jedan od rijetkih preživjelih - Mijo Samac. Rođen je 23. rujna 1920. u Slavetiću i bio je domobran, pripadnik inženjerske (»opkoparske«) bojne, koja je oko Karlovca podizala utvrde, kopala rovove i slično. Skupa s ostalim zarobljenicima dovezen je do zloglasne žumberačke jame.

''Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame - ponora, Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskoga postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvima u koloni, nego na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: 'Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Ni jedan ne će umaći!' To se uskoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani.

Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili su bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugomu: 'Nek' se unutra koprca, imat' će dovoljno mjesta!'

Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame zavikao je: 'Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!' Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili su da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari.''

Tekst i foto: Hrvatska Povijest - od A do Ž

Komentari  

#1 Ivan 2020-06-22 08:52
Povodom Dana "antifašističke" borbe
#2 Kapela 2020-06-23 00:31
Zasto se mora ovo objavljivati kad ista njihova kopilad otih krvnika nad Hrvatskim narodom i danas vlada sa istim naivnim narodom , a kad se kaze da se moglo mnogo bolje napraviti devedesetih sa toliko hrabrih Branitelja onda kazu da su nam strane sile krojile zakone , Sto nije istina ,Kroili su nam zakone tadasnja udbaska vlada sa Yu generalom i to je to tko god nije bija za njih taj je bija likvidiran kao oni domoljubi sto su dosli iz vana pomoci Braniteljima a onda su ih vladari tajno likvidirali , dakle jedno govorili a drugo radili, Pa zar smo slijepi kad nevidimo tko vlada sa narodom, i poslije Oluje poceli progoni Branitelja radi agresora cetnika , Kome danas mozemo vjertovati ,
#3 Kapela 2020-06-23 00:42
Mozda vise nikada necemo imati pravu drzavu Hrvatsku di bi vladao Bog i Hrvatski narod , previse agresori imaju svojih sluga , po napacenoj zemlji Hrvata , Imali smo priliku, nijer iskoristena naivno vjerovanje slugam izdaicam pa eto Pupavac nam kroji zakone a trazija je da se skine Ustaski Grb prvo polje bjelo sto nema veze sa pamecom ,posto je Grb star blizu tisucu godina , a odma mu se zelja ispunila Zabraniti povjesni pozdrav ZDS je van svake pameti Zabraniti poivjest jednog naroda, to je izdaja ,Sada u Slavoniji je stariji covjek izvjesija povjesni barjak sa povjesnim Grbom u svom dvoristu i takozvani srbi su ga tuzili pa je bija kaznjen , dakle sto kazu takozvani srbi odma se njima zelja ispunjava, sada kazimo istinu dali nije istina da je ovo sada gore nego 1945,, kad imamo ime Hrvatska a nesmimo pokazati svoje povjesne simbole. Jadna smo mi nacija , Nedmimo reci nacija ,odma si nacijonalist a u svijetu di god dojdes pitaju te koje si nacije Nacija je narod u drzavi di su rodjeni i di zive. samo se to brani u komunistickim rezimima a to je jos i danas u Hrvatskoj .

You have no rights to post comments