REAKCIJE
Piše: Sunčica Topić Goleš
Od jutros svi mediji prenose kako kažu potresno svjedočanstvo Anje Šimprage i eto mene je stvarno potreslo.
Zašto? Pa evo zašto.
Poštovana gospođo Anja, 1991. godine moj mlađi brat imao je malo više od 5 godina kada smo pred divljačkim hordama bili protjerani iz naših domova. Nije zapamtio miris bakinog kruha ispod peke, već miris skoloništa, baruta i zgarišta i strah zbog kojeg se bojao zaspati.
Njegove suze i suze djece iz Vukovara, Škabrnje i ostalih dijelova Hrvatske nisu izazivale samilost niti ljudskost u onima koji su nas napali i protjerali iz naših domova.
Ni suze majki koje oplakuju sinove i kćeri, ni suze djece koja više nikada neće moći zagrliti svog oca, ni krici mučenih u logorima, ni krici silovanih žena, ni onih ubijenih na Ovčari...
Vidite gđo Anja mi smo bili prisiljeni napustiti naša ognjišta zbog suludih ideja onih istih likova zbog kojih ste i vi napustili vaša.
Samo smo mi to proživjeli puno prije vas.
I nama se nebo smračilo tog dana kada smo krenuli u neizvjesnost.
I kao što se u vama probudi ta djevojčica od osam godina, svake godine u meni se probudi djevojka od 16 godina, kojoj su oteli mladost, koja je ostavila sve svoje stvari i sa ruksakom na leđima otišla u progonstvo na duge četiri godine. Djevojka koja je u te četiri godine izgubila puno prijatelja, mladića malo starijih od nje, koji su bili prisiljeni preko noći odrasti i kafiće i zabave zamijeniti puškama.
Djevojka kojoj su kada je tek napunila 18 godina ubili zaručnika.
Djevojka koja je svog oca rijetko viđala, jer umjesto izleta na koje nas je vodio prije rata, moj otac je morao ratovati.
U jednom dijelu slične su naše priče, zar ne?
Ali ipak, postoji ogromna razlika.
Za vas je 5. kolovoza dan kad se nebo smračilo.
Za mene je VRO Oluja značila kraj rata, značila je da će se moja obitelj napokon vratiti svom domu, značila je da su oni dečki koji su preko noći odrasli i postali ratnici oslobodili moj Drniš, Knin i ostale dijelove moje jedine domovine.
Za mene je to bila oluja koja je razvedrila i nebo i srce i dušu. Dan koji u meni izaziva ponos.
Ali ne samo za mene, već za sve nas koji smo čekali s nestrpljenjem taj dan, a bilo nas je i Hrvata i Srba i katolika i pravoslavaca i muslimana. Svi smo mi tada čekali dan kada ćemo se moći vratiti svojim kućama, spaljenim i razrušenim, ali našim.
Mene su učili da ne mrzim nikoga, onima koji su nam nanijeli zlo sam davno oprostila, ne zato što su to zaslužili, nego zato što ne želim živjeti s mržnjom u srcu. Zato što vjerujem da ćemo jednom svi stati pred lice Božje i odgovarati za svoja djela i nedjela. Oprostila sam, ali ne mogu zaboraviti.
Za razliku od vas, kojima rat počinje 1995. godine, ja se jako dobro sjećam kada i kako je počeo Domovinski rat. Jako dobro se sjećam tko ga je izazvao.
I voljela bih da slijedeći put za saborskom govornicom iskreno odgovorite od koga ste i zašto bježali?
Znate li kada i kako je počeo Domovinski rat?
Ako smo mi Hrvati bili zločinci, kako to da ste se uopće vratili i živite i dan danas među nama, i ne samo da živite, već sjedite u Hrvatskom saboru gdje slobodno i to na ekavici iznosite svoju tužnu priču?
Znate li koliko je Srba branilo Hrvatsku i nije im padalo na pamet bježati iz svoje domovine?
Znate li koliko je godina imala najmlađa žrtva ubijena na Ovčari?
Znate li koliko djece je ubijeno tijekom Domovinskog rata, djece koja nikada neće dobiti priliku da ispričaju svoju priču, kao što ste vi danas ispričali svoju?
Piše: Danka Dražina :
“UMUKNI, ANJA!!!
Anja Rašković Šimpraga bila je u koloni 95. Kaže, bio je august, sparina, zvuk traktora i nebo koje je promijenilo boju. Ja sam jednu kolonu ispraćala u studenom 91. iz Škabrnje. Bio je studeni, studen, zvuk tenkova i granata, miris krvi i nebo prekriveno prašinom, avionima i niškim specijalcima-padobrancima. Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji. Anja je tada imala 3 godine i nije ništa kriva. Ni za svoju ni za moju kolonu. Ali Anjin otac, djed, stric, ujak, susjed ili prijatelj nisu razmišljali o tome da se suprostave zlim četničkim hordama, da stanu u obranu svoje Domovine Hrvatske kao što je to učinio Predrag Mišić i još 10 000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. U koloni koja je te noći u studenom napuštala Škabrnju uzalud sam tražila moju babu Mariju. Dva tjedna kasnije babu Mariju sam pronašla sklupčanu u crnoj vreći na stolu zadarske patologije, zvijerski unakaženu do neprepoznatljivosti. I svaki mještanin moje Škabrnje mogao bi vam ispričati svoju priču o ovoj koloni, kao i svaki Vukovarac, kao svaki od onih pola milijuna Hrvata i drugih građana Hrvatske koje su “junaci iz Anjine priče” mislili zauvijek protjerati. A tih pola milijuna možemo nazvati sretnicim jer njih 15 000 nije bilo te “sreće”. Mučeni, pobijeni, zaklani nisu doživjeli biti u koloni koja napušta dom ali živi. Za njih su odredili neke druge kolone koje se nikad neće vratiti, Danas tražimo kosti gotovo 1000 hrvatskih mučenika, oplakujemo 15 000 nevinih života trudeći se da svaku tu smrt otrgnemo zaboravu. Anja, imala sam tada 21 godinu, U mom ruksaku nisu bile knjige ( iako su trebale biti) , bili su metci i bombe i dvije-tri maskirne majice, još poneka sitnica, krunica i slika Majke Božje). I tako danima…Anja, ti si danas zastupnica u Hrvatskom Saboru i nisam sigurna voliš li svoju Domovinu. Nekako mi se čini da tu riječ nikada nisi izgovorila, da ti je mrsko i pomisliti na riječ DOMOVINA. Ja sam danas majka četvero djece, zaposlena, s plaćom više nego tri puta manjom od tvoje. Ali to nije ni važno, nije u šoldima sve. Ima nešto i u srcu, u ponosu i visoko dignutoj ili spuštenoj glavi ili skrivanju pogleda od susjeda kojem si jučer lomio kosti. Pitaj svoje Anja, znaju oni. Sutra je prvi dan kolovoza, čuješ li Anja , kolovoza. 187 – toliko je hrvatskih sinova poginulo u Oluji, najvećoj hrvatskoj pobjedi i ponosu Hrvatske vojske , Hrvatske policije i hrvatskog naroda. Vjeruj mi Anja , svaki moj Škabrnjanac ima dvije priče s kojom se tvoja nikako ne može mjeriti, ni po ljudskosti, ni po patnji, ni po ljubavi. Jedna priča je iz studenog 91. i o njoj pričamo sa tugom i mukom, većina tu priču i ne priča ali ne zato što ju je zaboravila, baš naprotiv, nikad je neće zaboraviti. Druga je kolovoška, ona koja je započela 04.08. a koja traje i danas. Tada smo u samo 3 dana pregazili hordu zla koja je kriva i za tvoju i za moju kolonu. I danas vodimo bitku protiv iste te horde zla, doduše, danas nije prljava i bradata, ne nosi maskirnu odoru i kapu s petokrakom ili četničkom kokardom. Danas je u elegantnom odijelu, po protokolu Hrvatskog sabora ili Vlade, ali vjeruje mi mogu je namirisati na kilometre, jer SMRDI !
Zato Anja, UMUKNI!!!”
Hodak: ‘Djevojčici u plavom kaputiću’ nikada nije omogućeno da izađe pred Sabor
Komentari