BUNJEVCI U RANOME NOVOM VIJEKU POSTANAK I RAZVOJ JEDNE PREDMODERNE ETNIJE // Živjeti na Krivom Putu. Etnološko-povijesna monografija o primorskim Bunjevcima, sv. I / Černelić, Milana ; Rajković, Marijeta ; Rubić, Tihana (ur.). Zagreb: FF press, 2008. str. 15-43
Marko ŠARIĆ, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
6. BUNJEVCI U SUSTAVU VLAŠKIH IDIOLEKATA
Uporaba etnonima Bunjevac gotovo da stoljećima nije izlazila izvan okvira tradicijske (oralne) komunikacije. Do druge polovice 19. stoljeća to ime praktički i nije bilo u službenoj i javnoj uporabi, tako da se u povijesnim izvorima susreće vrlo rijetko, uglavnom u pojedinim izvorima crkvene provenijencije.30 Pojam se najprije pojavio i koristio u komunikacijskom krugu vlaških društava na Tromeđi. Bunjevački je pojam stoga pripadao nekoj vrsti vlaškog idiolekta (etno-idiolekt), tj. vrsti žargona ili osobnoj varijanti jezičnoga sustava vlaške zajednice.31
Prvotno, (generičko) značenje imena Bunjevac vjerojatno je imalo, kao što smo mogli vidjeti, socijalnu atribuciju (pripadnik katuna Bunjevci). Istraživački ostaje otvoreno pitanje kada, gdje i kako je došlo do promjene semantičkoga sadržaja, odnosno do konfesionalizacije bunjevačkoga imena. Isto vrijedi i za njegov pravoslavni pandan, u riječi Rkać, čije je porijeklo također nejasno.32 Filološka analiza trebala bi ukazivati na povijesni okvir, tj. na mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima je došlo do te promjene. Prema svemu sudeći, prijelaz bunjevačkoga imena iz generičkoga naziva u etnonim dogodio se na osmanskom krajištu u kliško-ličkom prostoru (“oko Dinare i Velebita”) sredinom 16. stoljeća, a može se razumjeti samo u kontekstu procesa etnokonfesionalinizacije vlaških društava.33 Naime, sve do sredine 16. stoljeća vjerski je identitet u vlaškim zajednicama bio tek od sekundarnog značaja u odnosu na srodničke (katunske, “plemenske”) i staleške identitete. U njihovoj patrijarhalno-pastoralnoj kulturi, ideologija srodstva i kult predaka predstavljali su na neki način surogat religije. Tome je razlog i taj što je utjecaj etabliranih religija u prostoru dinarskih planina uvijek bio slab i ograničen. Do prekretnice je došlo u 16. stoljeću kada religijske (i civilizacijske) konotacije imperijalnih sučeljavanja te obnova djelatnosti srpske crkve i katolička obnova dovode do jačanja konfesionalne kulture i identiteta na uštrb stare tradicije. Takav duhovnopovijesni razvoj vodio je prema vjerskim podjelama, otuđenju i nesnošljivosti unutar vlaških zajednica. Fenomen etnokonfesionalizma (spajanja etničkog i konfesionalnog tj. religijskog identiteta) naročito je bio izražen na prostorima pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije gdje se srpstvo sve više poistovjećivalo s pravoslavljem i obrnuto (fi de serviana).34 Time je, posredovanjem Crkve, akulturacija Vlaha u srpski etnokulturni krug bila ubrzana i učinkovita. Zbog svog univerzalizma, “partikularni” etnokonfesionalizam nije bio izravno prisutan u Katoličkoj crkvi. Međutim, neizravna posljedica djelovanja u duhu posttridentrske katoličke obnove bila je također duhovnokulturna homogenizacija katoličkih zajednica, što je za vlaška društva u konačnici značilo podvajanje po vjerskoj osnovi (bifurkaciju). U 17. su stoljeću etnokonfesionalni identiteti u Vlaha na Tromeđi (srpskopravoslavni i katoličko-bunjevački) već bili čvrsto etablirani i antagonizirani.35
Vjerske podjele i nesnošljivosti unutar vlaških društava na Tromeđi oko 1550. oblikovale su konfesionalno opozicionirane grupe: vlaškopravoslavnu (“rkačka”) i vlaškokatoličku (bunjevačka). Taj je dihotomijski model u komunikaciji imao dvije leksičke razine: krstjani – ristjani i bunjevci – rkaći.36 Prvi je bio korektan, “prijateljski”, a drugi je služio, kako bi se izrazio Vladimir Ardalić, “za podruganiju”. Naime, pojmovi “bunjevac” i “rkač” tada dobivaju svoje novo deprecijativno značenje “etnokonfesionalnih nadimaka”, kojim se u odnosu prema vjerski “Drugom” željelo podrugljivo osporiti njegova kršćanska bit, tj. “opoganiti ga”.37 Nekako u isto vrijeme svoje deprecijativno značenje zaokružuju i ostali etnokonfesionalni “nadimci” na širem osmanskom području: poturi, balije, šokci. Poznati pejorativni naziv za muslimansko seljačko stanovništvo u Bosni i Hercegovini – balije – u početku se odnosio samo na muslimanske sezonske stočare vlaškog porijekla iz središnjih dijelova Hercegovine, koji su oko 1530. masovno prelazili na islam.38 Etnonim Šokac, uz neke izuzetke, uglavnom ne interferira s katoličkovlaškim prostorima na jugu; to se ime odnosilo ponajprije na agrarne katoličke zajednice u Bosni i Slavoniji.39 Ovdje treba upozoriti da na širem prostoru Tromeđe u 16. stoljeću nisu sve vlaškokatoličke skupine bile hercegovačkoga porijekla, stoga nisu ni svi katolički Vlasi bili Bunjevci.40
Pored utjecaja crkvenih (etnokonfesionalizam) i državnih struktura (krajiški mentaliteti), vjerske podjele i suprotnosti u vlaškim društvima ne mogu se sasvim objasniti i razumjeti bez uvida i u neke sociopsihološke i socioantropološke fenomene (npr. narcizam malih razlika, mentalne barijere i sl.). Potreba zajednica, koje se nalaze u susjedstvu i koje u svakom drugom smislu stoje bliske jedna prema drugoj, da se međusobno razlikuju, uzajamno spore i mrze nije svojstvena samo vlaškoj sredini. Činjenica je da se kohezija grupe povećavala ako je grupa imala rivalitetnu grupu dovoljno sličnu i različitu da “cementira” interne granice. Te su razlike mogle biti u konfesionalnoj pripadnosti, u mentalitetu, načinu života, jeziku, kulturi i dr. Potenciranje i očuvanje takvih počesto malih i banalnih razlika postale su pitanjem očuvanja posebnosti identiteta grupe (npr. binarne opreke u vlaško-bunjevačkoj antroponimiji tipa Đuro-Jure, Jovo-Ivo, Stevo-Stipe). Katolička i pravoslavna crkva na prostoru Tromeđe davale su glavni poticaj u uspostavljanju takvog sustava malih razlika među stanovništvom koje je u suštini dijelilo istu sociohistorijsku situaciju. (Roksandić 1988:134) Npr., uvođenjem novoga “gregorijanskog” kalendara, male vjerske razlike postale su prepoznatljive i na razini životne svakodnevice. Problematizirajući pitanje etnokonfesionalnih i protonacionalnih identiteta u vlaškim društvima, Roksandić je konstatirao: Vlaške zajednice u jugoistočnoj Evropi u ranom novom vijeku izmiješano su podijeljene između tri velike monoteističke vjerske zajednice (pravoslavna, katolička i islamska). Ta izmiješanost dijelom je posljedica učinka sukoba interesa država s kojima se svaka od monoteističkih religija identificira, a dijelom se održava i zato što je u skladu s instinktivnom, životnom potrebnom ljudi u dinarskom prostoru da se izoliraju jedni od drugih, da svoj strah jednih od drugih ili agresiju jednih prema drugima pravdaju razlozima koji prelaze granice njihove svakodnevnice. Takva vjerska ispremiješanost izraz je i unutrašnje potrebe i Vlaha i njihovih zajednica da svoje međusobne razlike legitimiraju i razlozima, legendarne, mitske, vjerske i moralne provenijencije. (Roksandić 2004:237)
U vlaškim društvima ranoga novog vijeka, pored vjerskih, postojale su podjele i po drugim kriterijima. Jedna od njih je i podjela prema etnojezičnom kriteriju koja je razlikovala slavenske od romanski govorećih Vlaha, tzv. Ćića koji su se nakon 17. stoljeća uspjeli održati još jedino u Istri. Tu su i podjele prema socijalnom položaju (carski, spahijski i vakufski Vlasi u Osmanskom Carstvu; krajiški i privatni Vlasi u Habsburškoj Monarhiji, Morlachi habitantni nuovi i Morlachi habitanti vecchi u Mletačkoj Republici), lokalnom, političko-regionalnom porijeklu itd. U krajevima istočne Hercegovine i Crne Gore gdje se razvila snažna plemenska organizacija, već je u 16. stoljeću sasvim nestalo vlaške socijalne atribucije, a podjele su postojale isključivo prema tribalnom obrascu.
Vlaškokatoličke, bunjevačke skupine od 1520-ih godina kontinuirano egzistiraju na prostoru Tromeđe, kako one “stare” oko Novigradskog mora tako i one “prave” kod Knina nakon Karlovačkog mira 1699. godine. Međutim, državni aparati triju imperijalnih sila rijetko kada su ih identificirali pod bunjevačkim imenom kao posebnu skupinu, odnosno nisu ih razlikovali od ostalih zajednica koje su potjecale iz vlaškoga društvenopovijesnoga miljea. Osmanska vlast ne pravi velike razlike među vlaškim zajednicama, pa tako ne ističe ni Bunjevce; oni su samo dio vlaškoga društvenoga reda (Efl akan ta’ifesi). Mletačka ih vlast kroz cijelo razdoblje ranoga novog vijeka prepoznaje samo kao katoličke Morlake (Morlachi del rito Latino), dok potvrda o bunjevačkom imenu u venecijanskom i dalmatinskim arhivima još uvijek nema. Habsburške vojnokrajiške vlasti također ističu katolički karakter pojedinih vlaških doseljenika, ali bunjevačko ime vrlo rijetko koriste. Bunjevačke doseljenike u prostoru Primorske krajine, a potom i Like i Krbave pored uobičajenih naziva, kao što su “uskok”, “prebjeg”, nazivaju ih još katoličkim Vlasima (catholische Walahen), a ponekad i katoličkim Rašanima (Rasciani catholici). U Podunavlju, u 18. stoljeću, ugarska županijska vlast također ne upotrebljava bunjevački etnonim već ih prepoznaje kao Dalmatince i “katoličke Race”.
Barokni polihistor J. W. Valvasor u svom čuvenom djelu Die Ehre des Herzgothmus Krain iz 1689. godine u kojem daje prvi sustavni etnografski opis kranjsko-hrvatskoga područja, Vlahe tretira kao cjelinu, tj. ne spominje subvlaške entitete pa tako ni Bunjevce. Opisujući Vlahe (Walachen) u Primorskoj krajini kaže da su dijelom rimokatoličke vjere i da su srodni susjednim “Morlacima” misleći na mletačke podanike. Njihov štokavski jezik naziva vlaškim (die Walachische Sprache) koji je uvelike blizak mit der Dalmatischen oder Schlavonischen Sprachen. (Roksandić 2003:188, 203) Istu paradigmu slijedi i zapovjednik Karlovačkoga generalata Johann Joseph grof von Rabatta. U svojim izvješćima i spisima, koji su nastali tijekom njegova zapovijedanja Karlovačkim generalatom od 1709. do 1730. godine, stanovništvo Hrvatske i Primorske krajine te Like i Krbave dijeli najprije prema “etnokulturnom ključu” u dvije etnije: Hrvate i Vlahe. Hrvatima je označavao stare habsburške podanike katolike, a to znači hrvatske starosjedioce u Krajini, te doseljenike iz provincijalne Hrvatske (Gornje Pokuplje, Vinodol) i Kranjske. Vlasima je pak nazivao sve nositelje patrijarhalno-pastoralne kulture dinarskog areala neovisno o vjerskoj pripadnosti, odnosno sve stanovništvo koje je potjecalo od starijih i novijih prebjega s osmanskoga i mletačkoga područja. Čak i bivši “lički Turci” koji su pokatoličeni potkraj 17. stoljeća u jednom se Rabattinom izvješću nazivaju novokrštenim Vlasima. (Lazanin 2002: 101-102, 127-128, 131-133) Rabata je dakako bio svjestan konfesionalnih razlika među Vlasima, ali to je za njega tek od sporednog značaja.
Tek od druge polovice 18. stoljeća, kada u ozračju prosvjetiteljstva i predromantizma raste etnografsko zanimanje za šire prostore Tromeđe, bunjevačko se ime naglo pojavljuje u literaturi. O Bunjevcima u Primorskoj Hrvatskoj prvi piše Alberto Fortis u dodatku engleskog izdanja svoga dijela (Viaggio in Dalmatia) Travels into Dalmatia izdanom u Londonu 1778. godine. Opisujući stanovnike primorskoga dijela “Morlačke gore” (tj. Velebita), u više navrata spominje Bunjevce: Stanovnici planina danas su posve različiti od onoga što su tada bili. Sami sebe nazivaju Bunjevcima, jer su došli s područja Bune u Bosni (...) Bunjevac se smatra sretnim ako ima zalihu krumpira za hranu (...) Bunjevci ili katolički Morlaci u tim krajevima imaju običaj natrpati mnogo meda u kovčege svojih mrtvaca...(Fortis 1984:276-277) Srpski prosvjetitelj Dositej Obradović nakon višegodišnjeg boravka u sjevernoj Dalmaciji u dijelu Совъти здрабаго разума iz 1784. godine spominje bunjevačko ime, i to kao izrazito interkonfesionalno relacioniran pojam: “...за пость, ко пости Среду он э ркаћь а ко Суботу он э бунъваць.” (Erdeljanović 1930:286) To potvrđuje i u svojoj drugoj knjizi Езопове прочихъ разнихъ баснотворцевъ iz 1788. godine gdje kaže da oni u “našem narodu” koji su “grečeskoga zakona” zovu one koji su “rimskoga” zakona “ili šokci ili bunievci ili rimci ili latini. A ovi one, vlasi, rkaći i šizmatici. (Ibid.) J. M. Korabinszky u svom Geographischen-historisches und Produkten Lexicon von Ungarn iz 1786. godine piše da u Ugarskoj žive “Bunjevci zvani Dalmatinci”. (Ibid.:295) Slavonski književnik i član carskog povjerenstva za izradu ilirskog pravopisa i gramatike fra Marijan Lanosović u “Pridgovoru bogulyubnim shtiocem” svoga djela Evangyelistar Iliricski iz 1794. godine također spominje Bunjevce i njihovu seobu u Mađarsku od “vode Bune u Dalmaciji”. Balthazar Hacquet, francuski liječnik u austrijskoj službi u svojem djelu Abbildung und Beschreibung der südwest und östlicher Wenden, Illyrer und Slaven, koje je nastalo između 1802. i 1805. godine, spominje Bunjevce kao dio “ličkog naroda” (Likaner Volk). Prema njemu, Bunjevci se ističu svojim junaštvom, najhrabriji su od svih Ličana (koje naziva “austrijskim Crnogorcima”), poludivlji su, skloni pljački, a žene su im najkreposnije. (Hacquet 1802-1805:165, 177)
I unutar katoličkih eklezijalnih struktura različito se odnosilo prema bunjevačkom imenu. U bosanskofranjevačkim izvješćima, kronikama, književno-teološkim i povijesnim djelima bunjevačkom imenu nema ni traga. Čak ni čuveni podatak iz 1622. godine o “parohiji Bunjevci” u Podunavlju, ne donose franjevci nego svjetovni svećenik don Šimun Matković. Bosanski franjevci inače vrlo rijetko povezuju katoličku konfesionalnost s vlaškim imenom. Rijetke su njihove opaske o katoličkim Vlasima, kao ona makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića koji se tijekom vizitacije 1670. i 1671. uspeo na planine Vitorog i Ljubušu, gdje je u ljetno doba našao pastire “Morlake” i njihova dušobrižnika fra Antu Ripčanina o kojima se loše izražava. (Jurišić 1972:58) Bosanski franjevci kao nositelji gotovo cjelokupnoga vjerskog i kulturnog života katolika pod osmanskom vlašću, koji su i sami potjecali iz tog naroda i živjeli s njim, itekako su bili svjesni socioetničkih i etnokulturnih razlika u svojoj pastvi, a koje su bile naslijeđene još iz medijevalnog razdoblja (agrarne i pastoralne zajednice, rudari i varošani). Držeći se strogo konfesionalnoga kriterija, bosanski franjevci nisu isticali te razlike, odnosno, svodili su ih na najmanju moguću mjeru. U “ilirskim tekstovima” svoje su katoličke vjernike označavali samo kao krstjane,a u “dijačkim”, tj. latinskim i talijanskim tekstovima kao katolike i kršćane-katolike. S druge pak strane, vlaško je ime već početkom 17. stoljeća u bosanskoj provinciji ili barem u njezinom većem dijelu postalo sinonimom za pravoslavnoga kršćanina. Matija Divković u svom Nauku krstjanskom iz 1611. godine, identificirao je u sintagmi “krstiani i vlasi” katolike s kristiani, a srpskopravoslavne s vlasi bez pejorativne primjese. (Džaja 1999:108)
Katoličke strukture iz dalmatinskih biskupija pod mletačkom vlašću također ne bilježe bunjevačko ime posebno već ih identificiraju pod zajedničkim “morlačkim” imenom (Morlachi chatolici, Morlachi christiani del rito Latino i sl.). Za razliku od bosanskih franjevaca, crkvena hijerarhija u Dalmaciji, vjerojatno pod utjecajem mletačke administrativne terminologije, ne krije već upravo potencira morlačko (vlaško) ime i njegove društveno povijesne kontekste.41 U mletačkoj terminologiji ranoga novog vijeka Morlak jest konfesionalno konotiran pojam, ali samo u relaciji spram Turčina tj. muslimana. Drugim riječima Morlak je bio sinonim za kršćanina obaju obreda, “latinskog” i “grčkog”, koji je dolazio s osmanskog pograničnog područja.42 To je i razlog što će jedino u Dalmaciji vlaško ime sačuvati svoje šire sociokulturno značenje (Vlaji) i neće biti reducirano samo na srpskopravoslavnu sastavnicu kao što se to dogodilo u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.
Senjsko-modruška biskupija u Hrvatskoj predstavlja izuzetak. To je jedina crkvena institucija u ranome novom vijeku koja je bunjevačko ime uvela u službenu uporabu, posebice u prvoj polovici 18. stoljeća u vrijeme biskupovanja Martina Brajkovića, Benedikta Bedekovića, Adama Ratkaja, Nikole Pohmajevića, Ivana Antona Benzonija i Juraja Vuka Čolića. Srpski povjesničar Vojin S. Dabić koji polazi od pretpostavke da su Bunjevci srpskog etničkog porijekla o toj pojavi zaključuje ovako: Izgleda da uvođenje u upotrebu novog imena za Vlahe katolike u vreme kada su počeli da se naseljavaju u Lici i Krbavi, gde su predstavljali izrazitu manjinu u odnosu na pravoslavno stanovništvo, nije bilo slučajno. Novim imenom želela je Rimokatolička crkva da potisne njihovo dotadašnje ime, pošto su pojmovi Vlah i vlaški postali tada čak i u zvaničnim spisima sinonimi za Srbin i srpski odnosno pravoslavni. (Dabić 2000:106) U ovoj tvrdnji ima istine, ali i pretjerivanja. Najprije, ne radi se o “novom imenu” već o starom terminu koji je preuzet iz pučke sredine i uveden u službeni diskurs Crkve, što kako smo vidjeli nije bio slučaj na drugim prostorima. Međutim, Dabić je sasvim u pravu kada tvrdi da je uklanjanje vlaškog imena bio prvi korak prema čvršćem integriranju bunjevačkih skupina u katolički kulturni krug na prostorima senjske Crkve. Senjska dijeceza obuhvaćala je oko 1700. godine područje četiriju kapetanija u Karlovačkom generalatu (Senj, Otočac, Ogulin i Tounj) te prostor Like i Krbave gdje je među vlaškom populacijom u velikoj većini dominirao srpskopravoslavni element. Zbog toga je u senjskoj Crkvi, kao i u susjednim dijecezama, zagrebačkoj i ljubljanskoj, vlaško ime tijekom 16. i 17. stoljeća postupno postalo sinonimom za pravoslavca (“šizmatika”) tj. pripadnika Srpskopravoslavne crkve. U skladu s takvom percepcijom, vlaško ime više nije moglo niti je smjelo funkcionirati unutar katoličke zajednice jer bi se time dovodilo u pitanje lojalnost i konfesionalni identitet. Stoga su svećenici u Senjsko-modruškoj biskupiji i posegnuli za pučkom tradicijom iz koje su izvukli bunjevačko ime koje im je poslužilo kao diff erentia specifica u odnosu na vlaške “šizmatike”. Iz perspektive Senja, na bunjevačko se ime nije gledalo s podozrenjem kao u slučaju Visovca. Senjski biskup Martin Brajković 1702. godine koristi dvojni naziv “catholici Valachi alias Bunievczi” da bi u sljedećim godinama otpala vlaška, a ostala samo bunjevačka identifikacija. Vojni svećenik za cijelu Liku i Krbavu, Andrija Josip Mandal u svom izvješću iz 1733. godine Bunjevce ne naziva više Vlasima nego stanovniš-tvom koje je odijevanjem, načinom života i običajima slično (“similia”) Vlasima. (Burić 2002:132) I u popisu Like i Krbave iz 1712. godine uočava se ista tendencija. Popisivači pod pojmom Vlasi (Valachi) isključivo podrazumijevaju pravoslavce dok su pod zajedničkim pojmom katolik objedinili različite katoličke etnokulturne grupacije koje se tada susreću na ličko-krbavskom prostoru pa tako i bunjevačku.43
Međutim, nije se radilo samo o imenu već i o širim aspektima sociokulturnoga identiteta. Katolički su Vlasi tj. Bunjevci doseljavanjem na područje pod jurisdikcijom senjskih biskupa jasno svojom pojavom ukazivali da se radi o katolicima s drukčijom tradicijom. Njihova tradicijska, pastoralno-patrijarhalna kultura bila je upadljivo zajednička s tradicijama “šizmatičkih” Vlaha tj. jasno je podsjećala na njihove zajedničke “dinarske”, odnosno hercegovačke korijene. S druge strane, Bunjevci su se jezikom, antroponimijom, odijevanjem, načinom prehrane, načinom života, mentalitetom, običajima itd., u značajnoj mjeri razlikovali od ostalih katolika na tom prostoru (Hrvati, Kranjci). Senjsko-modruški biskupi su tijekom čitavoga 18. stoljeća nastojali nizom mjera potaknuti akulturaciju i integraciju Bunjevaca u “senjski kulturni krug” te izbrisati razlike između njih i ostalih katoličkih zajednica. Organiziranjem naselja prema konfesionalnoj osnovi i formiranjem novih župa, akulturacijski tijekovi, spontani i prisilni, dobivali su na intenzitetu. U tome su Katoličku crkvu uvelike pomagale i vojnokrajiške vlasti. Tako su se krajem 17. i u 18. stoljeću u Lici ali i šire, u velikom broju sela Bunjevci našli pomiješani s drugim katolicima. Tijekovi akulturacije bili su dvosmjerni, Bunjevci su obično na Hrvate i Kranjce prenosili svoju štokavštinu, ali su s druge strane usvajali nove kulturne obrasce i postajali “Hrvatima”, “Kranjcima” i sl. Samo još prezimena u nekim “miješanim” ličkim i kordunskim selima otkrivaju bunjevačke tragove.44 Jedan od primjera uspješne akulturacije su i promjene u bunjevačkoj antroponimiji. Npr. oko 1700. godine pretkršćanska (slavenska) imena poput Miloš, Radovan, Stojan, Vuk bila su uobičajena među Bunjevcima. Prema popisu iz 1712. godine izgleda da je od “narodskih” imena među Bunjevcima naročito bio popularan hipokoristik Vule, Vuleta. Međutim, jedno stoljeće kasnije ta su imena gotovo sasvim nestala u bunjevačkoj sredini i od tada se na području Like i Primorja imena takvog tipa počinju doživljavati kao srpskopravoslavna. Učinak akulturacijske “devalahizacije” Bunjevaca u Lici i Primorju nije, međutim, uvijek bio uspješan. Posebice se to odnosi na kompaktnija bunjevačka naselja u kojima se njihov tradicionalni vlaškodinarski karakter održao sve do u 19. stoljeće, o čemu slikovito svjedoči i Manojlo Sladović 1856. godine.45
30 Mađarski povjesničar István Iványi tvrdio je da se naziv “Bunjevci” kod podunavskih Bunjevaca nije pojavljivao u književnosti i javnom životu, zato što se bunjevačka inteligencija stidjela toga imena, koje se smatralo manje vrijednim, “seljačkim”, te se je stoga nazivala “Dalmatincima”. Ipak, kaže Iványi, u narodu se bunjevačko ime uvijek upotrebljavalo. (Ivány, István. Szabadka szabad királyi város története. II, Subotica, 1892:579; usp. Erdeljanović 1930:294-295)
31 Definicija idiolekta u: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. sv. I. Zagreb, 1969, 506. Naravno, trebalo bi s teorijske strane propitati je li taj strogo lingvistički pojam primjenjiv i u kulturnoj antropologiji tj. historijskoantropološkim istraživanjima.
32 Etnologinja Jasna Andrić u svojoj je studiji o Rkaćima (Rkačima) analizirala nekoliko mogućih etimologijskih objašnjenja te pomalo zagonetne riječi koja se javlja u više oblika (Rkać, Rkač, Arkač, Hrkać). Prvo i najstarije mišljenje povezuje ju s imenom Grk odnosno Grkać u značenju pravoslavac; drugi je izvode iz pridjeva rkovit (snažan, silovit) pa bi Rkaći bili isto što i “snažni, siloviti, naprasiti ljudi”, treći od glagola “hrkati” (radi crkvenog pjevanja kroz nos), a četvrti je povezuju s dijelovima odjeće, tj. istočnjačkim ogrtačem (hrka). (Andrić 1988:43-58)
33 Općenito uzevši, možemo prihvatiti tvrdnje Jovana Erdeljanovića da je bunjevačko ime “nastalo” u Dalmaciji i Stjepana Pavičića da se bunjevačka “pradomovina” nalazila na području oko Dinare i Svilaje, naravno uz nužnu vremensku korekciju.
34 Sukladno tome, pećki patrijarsi nisu bili samo vjerske i duhovne starješine već i etnarsi, vođe naroda u političkom smislu.
35 Jedan od ranih primjera takvih konfesionalnih “grčko-rimskih” antagonizama nalazimo kod vlaško-crnogorskih doseljenika u Mletačkoj Istri 1622. godine. Te je godine pop Jovan iz Mrkojevića kod Bara (Skadarski sandžak) u istarsko selo Jural (Limska draga) na području Dvigrada doveo grupu od 14 crnogorskih pravoslavnih obitelji koji su investiturom preuzeli tamošnje zapušteno i neobrađeno zemljište. S njima su tada kao izbjeglice pred Turcima doselili i katolici (12 obitelji) koje je predvodio fra Franjo Poruba. Međutim, katoličke obitelji odvojile su se od popa Jovana i odbile se naseliti povrh Limske drage, a u svojoj žalbi rašporskom kapetanu Contariniju kao glavni razlog neslaganja istakli su da “oni žive po latinskom obredu, a ostali po grčkom i da se zato ne bi nikada mogli slagati” (asserendo di uiuer essi sotto il rito latino, et gli altri sotto il Greco; onde non stariano mai bene insieme). (Bertoša 1986:169) Najslikovitiji opis etnokonfesionalnih podjela ali općenito i stupnja religioznosti u vlaškim društvima na Tromeđi 17. stoljeća dao je 1692. godine generalni providur Mletačke Dalmacije i Albanije, Alessandro Molin koji je primijetio: Taj pomiješani svijet razdijeljen je u dva obreda, latinski i grčki, ali je to kod njih neka treća vrst tužne kvalitete, oni su naime tako slijepi u vjerovanju, da im daje ime kršćana samo to što nisu obrezani, oni su slijepi za svaku vrstu prave vjere. (Novak 1971:599)
36 U govornom se jeziku nikako ili vrlo rijetko koristila knjiška, “učena” terminologija kojom se negativno apostrofiralo pripadnike pravoslavlja kao npr. grci, šizmatici, odmetnici, krivovirci (Džaja, 1999:108).
37 U svojoj Razpravi Ivan Antunović navodi podatak koji je čuo od dalmatinskog franjevca Antonija Zorice 1880. godine, da je kod dalmatinskoga Bunjevca i Srbina navada, ako se pririeče, da Bunjevac dovikuje Srbinu ti si Hrkač, a ovaj mu odvrati ti si Bunjevac, što bi po priliki veli značilo: kao da bi se tim osnaživalo poganstvo. (Antunović 1882:52-54)
38 Balija je značio “šarenog” muslimana, onoga koji prakticira tajno dvovjerstvo, pa je taj pojam sinonimičan s alb. “ljaraman” (šaren) koji također označava “muslimana kriptokršćana”. Korijen bal- etimolozi dovode u vezu sa starobalkanskom riječju (ilirsko-tračkom) koja označava nekoga koji ima “bijele pjege”, tj. koji je šaren (Skok, Petar. Etimologijski rječnik hrvatskog i srpskog jezika. I, 1971:102-104).
39 U selu Kijevu u Vrličkoj krajini zabilježena je zanimljiva pojava interferencije bunjevačkog i šokačkog imena. Naime, katolički i pravoslavni Kijevljani su prema vani bili poznati kao Bunjevci i Rkaći, međutim, unutar seoske komunikacije, katolički komšiluci nazivani su “šokačkim”, a pravoslavni “kranjskim” imenom. (Čulinović Konstantinović 1989:109-182)
40 Npr. katolički Vlasi u donjem Pounju (Zrin, Novi) nisu bili Bunjevci već sociostatusno “valahizirani” hrvatski starosjedioci. Slično je i s tzv. osmanskim “Vlasima Istrije” koji su djelomice potjecali iz zajednica hrvatskih Vlaha i koji su se od 1520-ih do 1570-ih “kružno” selili u prostoru od zadarskog zaleđa i Podgorja (“Morlakije”) preko Like i Žumberka do Istre i Krasa. Ni uz ovu se grupaciju ne veže bunjevačko ime.
41 Takvu praksu slijedili su i svjetovni svećenici (ilirski kler) na mletačko-osmanskom pograničju u Dalmaciji. Npr. kapelan župe kliške, vranjicke i kamenske don Ivan Božinović, u jednoj se ćiriličnoj ispravi iz 1659. godine potpisuje kao kapelan vlaški. (Klaić 1899: sv. 5, 15)
42 Mile Bogović to ovako interpretira: U mletačkim spisima 17. i 18. stoljeća naziv Morlak upotrebljava se za sve kršćansko stanovništvo duž mletačko-turske granice, kao pandan muslimanskom stanovništvu s one strane i stanovništvu primorskih gradova s ove strane granice. (Bogović 1993:16)
43 Katoličko svećenstvo predvođeno Markom Mesićem posredovalo je kod popisivanja stanovništva 1712. U većinski bunjevačkim naseljima Lovincu, Novom, Smiljanu i Pazarištu župnicima su 1712. bili: Damjan Zdunić (pop Zdunaiz narodne predaje), Petar Butković, Šimun Zdunić i Juraj Smolčić.
44 Npr. u župama ličke regimente: Budak (Franić, Marković, Pavičić, Pavletić, Rukavina), Bilaj (Krmpotić, Starčević, Župan), Ribnik (Franić, Jurjević, Rogić, Sekulić, Vranešić, Župan), Udbina (Babić, Franić, Krmpotić, Pezelj, Rosan-dić, Stanković, Šutija, Tićak). U župama otočke regimente: Donji Kosinj (Vukelić), Perušić (Krunić, Lulić, Rukavina, Sorić, Tomić, Uremović), Čanak (Grbac, Šnjarić), Kuterevo(Babić, Biondić, Rončević, Tomaić, Vukelić), Švica (Bi-ondić, Devčić, Miškulin, Prpić, Rogić, Rupčić), Kompolje (Biondić, Ivanišević, Katalinić, Maras, Perišić, Rukavina, Rupčić, Šimunović, Tomljenović), Prozor (Rogić, Rupčić), Priboj (Čorak, Perišić, Sorić, Šojat), Zavalje(Baričević, Bilen, Perišić, Rogić, Tomljanović). U župama ogulinske regimente: Brinje (Biondić, Kalanj, Rupčić), Drežnik-grad (Čorak, Hodak, Matovina, Rosandić, Rukavina), Vaganac (Barić, Bilen, Knežević, Markezić, Rukavina), Saborsko (Hodak).
45 O razlikama u kulturi i mentalitetu u katoličkih krajišnika u Vojnoj Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća Sladović kaže: Pučanstvo prěkogvozdansko jest krajnskog porětla u modruši, munjavi, zagorju, oštarijah, generalskom-stolu i lešću kanošto takovih krajnacah u bilaju, novom, ribniku, brušanih, kosinju, kaludjerovcu i kuterovu imade, što su se poslě povraćene like iza herbersteina naselili. U istih vidi se svuda mnogo pobožni značaj, više mirna krv, radenost i něka obrtnost bilo u gradnji lonacah, čbanah, kopanjah, žlicah, zdělah ili drugog drvenog posudja kano što su svi běli gunjac i obće bělo sukno u odělu pridržali. Žitelji pako krmpotske satnije, u pazarištih, po lovincu, oko borićevca, brotnje jesu bunjevci od vode bune iz hercegovine potekši čuvajuć i danas uz prkos tolikim nasilnim reformam svoje staro odělo. U onih čuješ i danaskaj amo tamo i kranjska imena, malo pěsamah izim ženskih a u ovih rabe uvěk gusle javorove kano i u podgorju, što se s bunjevci rodjači, nose mrke gunjce i suknje, crvene i modre čarape (kalčine) ili běčve a na glavi platnen rub, koj nasuprot u oštarke i tovunjkinje do najfinije prozorne koprene uzdaje... (Sladović 1856:28-29)
Komentari
44 (...) U župama ogulinske regimente: Brinje (Biondić, Kalanj, Rupčić), Drežnik-grad (Čorak, Hodak, Matovina, Rosandić, Rukavina), Vaganac (Barić, Bilen, Knežević, Markezić, Rukavina), Saborsko (Hodak).
Primjedba:
Ovje je autor vjerojatno nehotice napravio grešku svrstavajući Matovine u župu Drežnik Grad...? Matovine su od samog naseljavanja pripadali župi Saborsko, tek od 1962. godine Matovine iz Matovinske Lisine (Poljanak) pripadaju župi Drežnik Grad.