PORIJEKLO I MIGRACIJE

Srpsko stanovništvo Bosanske krajine (Krajine uopće) najvećim dijelom vuče porijeklo iz Hercegovine, Crne Gore i Starog Vlaha. Seobe u Krajinu odvijale su se uglavnom tijekom 16. stoljeća i bile su etapnog karaktera. Tada je Sjevernu Dalmaciju, Bosansku Krajinu i Liku naselilo srpsko stanovništvo u vlaškom statusu. Kasnije je bilo više unutarnjih seoba na prostoru Krajine, a stanovništvo se iseljavalo i na Banjiu, Kordun i u Slavoniju. Sukladno tome ovo stanovništvo je uglavnom međusobno povezano, odnosno istog je porijekla.
Među Srbima iz Krajine i danas postoji maglovita predaja o porijeklu iz Hercegovine i Crne Gore. Predaju svakako treba prihvatiti sa rezervom, zato što je to stanovništvo već stoljećima izvan "matice", ali predaja može upućivati na neko starije kolektivno pamćenje naroda.

Crna Gora u vrijeme tih seoba nije ni postojala u današnjem obliku. Područje iz kojeg se stanovništvo doseljavalo u Krajinu (Stara Hercegovina) pripojena je Crnoj Gori tek krajem 19.. odnosno početkom 20. stoljeća, puno kasnije nakon ovih seoba.

Autori koji su se bavili porijeklom Srba iz Bosanske Krajine, daju slijedeće viđenje stvari:

“Bosanska Krajina je bila tranzitno područje za migracije, koje su tekle od Raške, stare Crne Gore, Hercegovine i centralne Bosne, za posavske i podravske krajeve, preko Like i Banije. O tome ima spomena u radovima Lopašića, Grbića, Milaša, Šišića, Grujića i Skarića"

"Takvo stanje naseljenosti Bosanske krajine nije pogodovalo Turcima niti u ekonomskom niti u vojnom pogledu. Bilo je nužno da se ono dovede u sklad s interesima države u ovom važnom graničnom području. Ti interesi su mogli biti zadovoljeni jedino dovođenjem novog stanovništva i naseljavanjem na napuštenoj i rijetko naseljenoj zemlji. Najpogodniji element bili su stočari, poznati pod imenom Vlasi, čija je pokretljivost koja je ležala u strukturi njihove organizacije i načinu privređivanja. Tim elementom Turci su i ranije naseljavali opustošena i slabo naseljena područja, naročito granična područja. Tijekom XV stoljeća ovi su stočari, čiji su se matični krajevi nalazili u Hercegovini, Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji, preplavili znatan dio Bosne, naročito njena planinska područja.

Krajem XV i početkom XVI stoljeća oni se u masama javljaju duž cijele istočne granice današnje Bosanske krajine i počinju već tada  naseljavati taj prostor."

“Većinu doseljenika čine Ere (Hercegovci), izmjenjeni novom zemljopisnom i društvenom sredinom i prilagođeni navikama staroga stanovništva. Stanovništvo sjeveroistočne Bosne, ono u Semberiji (u okolici Bijeljine) i u Posavlju znatno se približava Mačvanima i Valjevcima u Srbiji. Zbog raznovrsnosti zemljišnih oblika i zato što nema središnje doline bosansko je stanovništvo vrlo različitih osobina. Vrlo su izrazite one kod stanovništva oko Banja Luke i u Bosanskoj krajini, koje pokazuju osobitu sličnost s epskim varijetetom, naročito sa crnogorskim plemenima i s Ličanima."

“Violentnost Krajišnika opisao je Cvijić uspoređujući ih sa Crimničanima u Crnoj Gori. Ona je najizrazitija kod rodova, koji su porijeklom s juga i tamnijeg su tena.  Kod njih ima najviše smjelosti, borbenosti, eksplozivnosti i epskog zanosa. Na njima se daju pratiti nastupi plahovitosti i ubojitosti. Dali su najveći broj hajduka i vojvoda među ustanicima. Najpopularnije su vojvode u Ustanku 1875.-78. iz rodova, koji su porijeklom s juga i jugoistoka: Hajduk Prcija Popović, Trivo Amelica, Golub Babić, Trivo Bundalo, pop Vajan Kovačević, Simo Davidivić i pop Jovo Gak."

U Krajinu se doseljavalo i iz drugih područja, zemljopisno bližih, poput Zminjana i Srednje Bosne. Glavnina stanovništva ipak vuče porijeklo iz nešto južnijih krajeva, poglavito iz Hercegovine, Crne Gore i Starog Vlaha.

Ovdje će naglasak biti na vezi stanovništva Krajine sa stanovništvom današnje Crne Gore. Dakle riječ je o Crnoj Gori koja se, kao takva, formirala u zadnjih 150 godina i koja, u širem smislu, obuhvaća Staru Crnu Goru, Brda, Staru Hercegovinu, Zetu i Primorje.

Treba naglasiti da kod nekih krajiških rodova Crna Gora može značiti samo etapnu stanicu u dugačkom migracijskom procesu, dok za druge predstavlja direktnu maticu. U ovom tekstu bit će izdvojene samo one obitelji za koje, gotovo sa sigurnošću, možemo tvrditi da vuku porijeklo iz Crne Gore.
 

GENETIKA

Pojavom genetike uvelike je olakšano istraživanje daljnjeg porijekla. Mnoge su obitelji na osnovu Y-DNA rezultata otkrile svoje daljnje porijeklo odnosno maticu svoga roda.
U Krajini je situacija po tom pitanju manje-više dobro izkristalizirana. Veliki broj testiranih obitelji pripada dobro profiliranim genetskim rodovima, koji su često i prilično brojni na prostoru Krajine.
Olakšavajuća je okolnost to što one najčešće "pronalaze" svoje daljnje (i bliže) genetske rođake u područjima koja su bila ključna prilikom naseljavanja Krajine. Riječ je dakle o Hercegovini, Starom Vlahu i Crnoh Gori. Nerijetko se dogodi da dođe do genetskih poklapanja sa pripadnicima drugih plemena, koja najčešće imaju prepoznatljivu genetsku sliku, potkrijepljenu predanjima i rodoslovima.

Nekada genetika otkrije i veze koje se nisu mogle naslutiti, pa su tako mnogi rodovi pronašli svoju maticu u krajevima u kojima je nisu očekivali, ili barem na osnovu dostupne građe i predajom nisu mogli doći do iste. Ima slučajeva kada rijetka krsna slava ukazuje na neku dalju vezu, ali se ona tek DNK testom potvrdi.

Genetika nam za sada pokazuje da zaista veliki broj Srba ima bliske DNK rođake u krajevima koji su, prema predaji i literaturi, dali najviše stanovništva zapadnim srpskim krajevima.

Izdvojit ćemo ovdje neke krajiške rodove koji imaju upečatljiva genetska poklapanja na prostoru Crne Gore. Ovo ne znači da nemaju DNK poklapanja i u okolnim područjima, ali su to uglavnom teritoriji koji su kroz povijest bili u uskoj vezi s područjem Crne Gore (Istočna Hercegovina, Zapadna Srbija, Raška, Šumadija).

Autor: Nebojša Novaković

Original članak je dostupan OVDJE