Slika 1. Spomenik žrtvama četničkog pokolja u Boričevcu (MJ)
U neokomunističkoj Hrvatskoj proslavljena je 80-ta obljetnica četničkog zločina u Brotnju, Boričevcu, Kulen Vakufu. U današnjoj Hrvatskoj se slavi zločin nad Hrvatima i etničko čišćenje Pounja. Za proslavu četničkog zločina Hrvatska vlada je dala 100.000 kuna. Sramotno je da se slavi zločin nad vlastitim hrvatskim narodom, da se slavi ubijanje djece i nevinih ljudi, slavi se nabija župnika na kolac te pečenje župnika.
Misa zadušnica za žrtve Boričevca održana je 24. 7. 2021. godine, ali o tome mediji nisu izvještavali ali su izvještavali što govori i radi koalicijski partner druga Plenkovića!

Slika 2. Spomen obilježje Dabin vrh (MJ)

Današnji četnici slave ubijanje Hrvata i etničko čišćenje Pounja 1941. godine.

Partizansko-četnički zločin nad 37 članova obitelji Ivezić u Brotnju Najmlađi (Jakov) je imao manje od  3 godine, a najstariji (Luka) 82 godine.


„Dossier Boričevac“ (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).:  37 žrtava  „prve puške“ 27. 7. 1941. godine.  

Slika 3. Posmrtni ostatci članova obitelji Ivezić

U Srbu se opet slavi, uz potporu druga Plenkovića, ubijanje i etničko čišćenje Hrvata iz Pounja. Budući da se zna istina o takozvanom ustanku Srba 27. srpnja 1941. godine postavlja se pitanje zašto hrvatska Vlada financira obilježavanje zločina nad nevinim Hrvatima Pounja i šire.

Slika 4. Ukop posmrtnih ostataka članova obitelji Ivezić (MJ)

Nacionalna i civilizacijska sramota je slaviti ubijanje nevinih i etničko čišćenje vlastitog naroda!

Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat, na području dekanata živjelo je više od 16 tisuća katolika. Poslije Drugog svjetskog rata je na području dekanata živjelo manje od 2.000 katolika! Potpuno su uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je genocid koji nikada nije kažnjen.

Nakon pokolja u Brotnji Hrvati iz Boričevca su morali pobjeći iz svoga mjesta da bi spasili svoj život. U selu je ostalo 55 Hrvata (većinom staraca i djece) koje su četnici ubili 2. kolovoza 1941. godine. Selo su opljačkali i razorili a nakon rata je komunističko-četnička vlast zabranila povratak Hrvata na njihova ognjišta!

Slika 5. Naslovnica knjige Dossier Boričevac (MJ)

Srbi su napali i Kulen Vakuf te pobili 300 Hrvata iz Boričevca. Pored ovih zločina u kolovozu 1941. godine počinjeni su zločini u Drvaru, Bosanskom Grahovu te zločin nad hodočasnicima i bestijalno ubojstvo svećenika Waldemar Maximilian Nestora.

Slika 6. Spomen kapela za žrtve Drugog svjetskog rata i žrtve Domovinskog rata (MJ)

Danas komunisti i četnici slave zločine u Srbu i Pounju kao ustanak naroda Like te šire mržnju i ponavljaju laži uz veliku podršku političara i medija.

Četničko etničko čišćenje se nastavilo i nakon rata jer je Hrvatima zabranjen povratak u Boričevce i druga sela, oduzeta im je imovina i sva prava sve do današnjih dana. Zašto?

Nedvojbeno je utvrđeno da se dana 27. srpnja 1941. godine dogodio četnički zločin nad Hrvatima. Krajem rata neki četnici su se presvukli u partizanske uniforme i postali članovi komunističke partije pa su zločin i etničko čišćenje prikazivali kao komunistički ustanak protiv ustaša što nije točno. Komunista je bilo vrlo malo u Lici pa je jasno da oni nisu mogli izvršiti etničko čišćenje širih razmjera. Navodi se da su četnici bili naoružani (više od 1000) pa je jasno da ih je naoružala srbijanska vojska i da je sve rađeno planski.

Nakon četničkog zločina u Brotnji žitelji Boričevaca, njih 2000, su izbjegli noću pod vodstvom boričevačkog župnika Vladimira Stuparića u Kulen Vakuf. Ostalo je 55 osoba starije dobi koje su četnici pobili a selo opljačkali i zapalili. Nakon zločina u Brotnji i Boričevcu etničko čišćenje (tijekom mjeseca kolovoza) su četnici nastavili i u Zapadnoj Bosni (Kulen Vakufu; Drvaru, 300 ubijenih; Bosanskom Grahovu, 62 ubijenih; u Krnjeuši, 130 ubijenih Hrvata i drugdje. Sve u sklopu plana stvaranja etnički čiste velike Srbije.

Nesrpsko stanovništvo nikada se nije vratilo, nije im dozvoljen povratak u sela poput Brotnje, Krnjeuše i Boričevaca. Sela su popaljena i praktično su nestala sa zemljovida. Zemlja im je oduzeta i nisu se smjeli vratiti na svoja ognjišta iako su to u više navrata tražili.

Zločin u Brotnju nad članovima 6 obitelji Ivezić. Ukupno je ubijeno 37 članova obitelji, nađeni su ostatci njih 19. Izvršena je eksuhumacija i DNK analiza tako da nema dvojbe da se radi o članovima obitelji Ivezić! Nema razlike jesu li ih ubili četnici ili četnici-komunisti jer su i jedni i drugi provodili velikosrbijansku imperijalističku zločinačku politiku.

U Dabinu jamu su bačeni živi Hrvati, živa hrvatska djeca. Speleolozi su pomogli da se iz jame na Dabinu vrhu izvade posmrtni ostaci žrtava. Otkriveni su ostatci 19 žrtava četničkog zločina, tek u svibnju 2014. godine. Izvršena je ekshumacija pobijenih Hrvata.

Četnička svirepost se očituje u ubojstvu velečasnog Valdemara Maksimilijana Nestora i hodočasnika koji su izvučeni iz vlaka i ubijeni. Nadalje, župnika Jurja Gospodnetića su nabili na ražanj i ispekli i to oni nazivaju antifašističkim ustankom.

Komunistička diktatura nije htjela priznati ove strašne zločine, nego je učinila sve da se zločini zataškaju. Jugoslavenska (komunističko-četnička) historiografija je četnički zločin, genocid nad Hrvatima prikazala kao antifašistički ustanak što nije točno ali to je samo jedan slučaj izvrtanja činjenica i iznošenja laži koji su bili u službi velikorbijanskog imperijalizma. Kad se čitaju neki osvrti na događaje čovjek se pita u kojem vremenu se zločin dogodio, je li se dogodio 1941. godine ili 2010. godine. Izvrsna organizacija, dobra logistika, motorolama i mobitelima, satelitskim telefonima se kordinira akcija zločina i vrši sistematsko etničko čišćenje 1941. godine! Vjerodostojnost sjećanja i memoara komunista-četnika je ništavna pa se na tim memoarima ne može pisati povijest! Pitanje: Koliko je vremena 1941. godine trebalo da vijest iz Boričevca stigne do Drvara? Jasno je da koordinirana brza akcija na širem prostoru nije bila moguća pa konstrukcije i zaključke komunističkih povjesničara treba baciti u koš.

Sramotno je da je Republika Hrvatska, unatoč poznatih činjenica, obnovila spomenik u Srbu 2010. godine. Obnovom spomenika političari su nastavili podupirati komunističko-četničke laži o antifašističkom ustanku što je neprihvatljivo jer se radilo o genocidu, zločinu nad Hrvatima. Obnovom spomenika pokazalo se da Hrvatskom vladaju stari zločinački kadrovi koji ne žele da se sazna istina o izvršenom genocidu.

Istina se ipak zna! Postoje svjedočanstva, postoje dokazi koji su nepobitni. Nada Prkačin je napravila dokumentarni film „Nikad se nisu vratili“ (premijera je bila 16. rujna 2014. godine u Zagrebu u kinu Europa). Krajnje vrijeme je da se prestane s komunističko-četničkim lažima i s veličanjem četničkog zločina nad nedužnim Hrvatima. Oni koji dozvoljavaju laži i veličanje genocida nad Hrvatima su ljudsko smeće!

Drug Pupovac, koalicijski partner druga Plenkovića, govori o okrutnosti zločina iz Drugog svjetskog rata. Kako on zna da su bili okrutni? On o okrutnosti tih zločina ne može znati ništa ali bi mogao znati o okrutnostima u Kninskom zatvoru, Manjači, Sajmištu, Ovčari i drugdje, 1991. godine. Mogao bi znati iz prve ruke, mogao bi pitati svoju braću. Nikada se drug Pupovac nije zgrozio nad srbijanskim, četničkim, zločinima iz Domovinskog rata, nikada ih nije osudio! Ubijanje žicom vezanih zarobljenika je četnička specijalnost. Pupovac zna tko je ubio doktora Šretera, ali ne će reći istinu!?

Slika 7. Spomen ploča civilnim žrtvama Domovinskog rata (MJ) (uz vrata kapele - desno)

Godine 1990/91 zločinački scenarij se ponavlja, iz Srba kreće nova pobuna, novi zločini i novo etničko čišćenje Pounja. Povijest se ponovila, ničim izazvani Srbi u Srbu i drugim mjestima s većinskim srpskim stanovništvom započeli su novu krvavu pobunu protiv RH te napravili nove masovne zločine. Akcijom „Žaoka“ , koja je počela 26. srpnja 1991. godine, je izvršeno etničko čišćenje Pounja te su počinjeni zločini nad Hrvatima. Hrvati su se tek nakon VRO „Oluja“ mogli vratiti u svoje spaljene i razrušene domove.

Povijest se ponavlja 1991. kada četnici (takozvani antifašisti) ponovno ubijaju i vrše etničko čišćenje. Podsjetnik za Predsjednika, Premijera, Predsjednika Sabora i ostale:

    25. lipnja 1991. Srbi su napali policijske postaje u Glini. Poginuo je pričuvni pripadnik MUP-a Tomislav Rom iz Viduševca kod Gline, a 16 policajaca je zarobljeno, odvedeno u zatvor u Knin i nakon 50 dana zarobljeništva, mučenja i zlostavljanja u razmjeni oslobođeno.
    2. srpnja 1991. napadnuta je policijska postaja u Kozibrodu (općina Dvor na Uni).
    15. srpnja 1991. pobunjeni Srbi napali su Topusko.
    23. srpnja 1991. napadnut Drežnik-grad, na Banovini spaljena sela:  Hrvatski Čuntić, Struga, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga.
    26. srpnja 1991. velika četnička ofenziva protiv Hrvata Banovine pod kodnim imenom „Žaoka“.  Četnici su u svom pohodu zarobili tri policajca koje su tukli, mučili i na kraju ubili. Također su ubili 9 civila i zarobili 2 policajca koja su brutalno tukli i mučili želeći saznati raspored obrane.
    27. srpnja 1991. okupacija Gline, izolacija Petrinje.
    27. srpnja 1991.; minobacački napad na Sunju.
    30. srpnja 1991. bojni zrakoplovi okupatorske JNA napali su Hrvatsku Kostajnicu; tom prilikom uništena je nova škola, zgrada doma zdravlja i nekoliko stambenih zgrada. Poginuo je jedan policajac, a dvojica su ranjena…

Bio je to početak novog četničkog (takozvanog antifašističkog) ustanak 1991. na području Pounja i Banovine.

Slika 8. Spomen ploča poginulim/ubijenim braniteljima iz Domovinskog rata (MJ) (uz vrata kapele - lijevo)

Krajnje je vrijeme da se prekine s četničkim dernecima kojima se šire laži o broju ubijenih, te mržnja prema hrvatskom narodu i državi. Krajnje je vrijeme da se prekine slavljene zločina nad Hrvatima, da se prestane slaviti progon Hrvata i paljenje njihovih sela, oduzimanje imovine i zatiranje zemljopisnih toponima. Ne radi se o antifašističkom ustanku već o četničkim zločinima u Brotnji, Boričevcu i Kulen Vakufu, nad hrvatskim civilima.

Samo u neokomunističkoj Hrvatskoj porezni obveznici plaćaju slavljenje genocida nad svojim narodom!

Dr. Marko Jukić