Slika lijevo povlačenje četničke skupine popa Đujića prema Istri 1944. godine.
(Nikola Milovanović, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića,
knjiga 4. - Slom, Beograd, 1983. str. 336.-337.)

Povlačenje četnika 1944. kroz Saborsko i Jesenicu: http://saborsko.net/index.php/arhiva-clanaka/1154-saborsko-i-licka-jesnica

Četnički teror i zločini bili su sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Nije se radilo ni o kakvoj spontanosti i samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, nego o ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina. Kada je riječ o četničkom teroru i pokoljima, treba reći da se ovom studijom pokazuju njihovi stvarni uzroci. Ona pokazuje da se u religioznim i nacionalnim razlikama Hrvata i Srba kao i u "tisućugodišnjem antagonizmu pravoslavlja i katolicizma" ne nalazi bit četničke zločinačke djelatnosti, a kako je prema istraživanjima J. Tomasevicha62 bila prikazivana. S druge strane, pokazuje se da bit četničkog zločina nije bila niti u teroru i kontrateroru, tj. u političkoj promidžbi da su četnički zločini nad Hrvatima zapravo "osveta" za ustaške zločine nad Srbima.


U ovoj studiji želi se prije svega ukazati na činjenicu da se četnički pokret kontinuirano i uporno zalagao za uspostavu Velike Srbije i za etnički čistu državu. Uspostava planirane Velike Srbije na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkog terora i zločina. Dakako, četnički teror i zločini bili su gotovo istodobno usmjereni i prema svim dirugim idejnim čimbenicima koji su se na bilo koji način suprotstavljali ostvarivanju ove velikosrpske ideologije.


Četnički teror i zločini u Hrvatskoj ovisili su o nizu čimbenika. Primjerice o rasporedu i jačini vojnih tabora u sukobu na pojedinim područjima te o jačini i stabilnosti četničkih vojnih snaga. Promatrajući ova pitanja globalno, može se konstatirati da su teror i zločini četničkoga pokreta bili usmjereni protiv triju skupina.

- Prije svega, bili su usmjereni protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj. za njegovo biološko istrebljenje. Stoga su četnici, gdjegod su zato imali mogućnosti, izvodili zločine nad svim Hrvatima, ne pitajući za njihovo političko usmjerenje, koljući i ubijajući sve dobne strukture, od djece u kolijevci do staračkog stanovništva.

- Nadalje, teror i zločini četničkog pokreta bili su usmjereni prema sudionicima antifašističkog pokreta i njihovim obiteljima, bez obzira na nacionalnu strukturu sudionika. Unutar ove skupine četnički pokret bio je usmjeren i prema srpskom stanovništvu koje je sudjelovalo u antifašističkom pokretu te su takvi Srbi bili svrstani u izdajnike srpskog naroda i pravoslavlja. Pri tome treba naglasiti da su četnici nastojali poštedjeti život jedino pojedinim uhićenim partizanima Srbima te su o tome davali i upute.63

I najzad, četnički teror i zločini bili su usmjereni i prema onoj skupini Srba i njihovim obiteljima koji su izkazivali lojalnost vlastima NDH, radili u njezinim poduzećima i institucijama, bili pripadnici domobranstva ili podržavali hrvatsku pravoslavnu crkvu.

U torne ih nije smetala ni činjenica da su i pojedini četnički komandanti od proljeća 1942. polagali prisegu vlastima NDH. Odgovornost za četnički teror i zločine izvedene nad hrvatskim narodom snose i drugi čimbenici, a ponajprije talijanske i njemačke okupacijske snage. One su ne samo opskrbljivale četničke vojne jedinice oružjem, streljivom i namirnicama, nego su ujedno bile okrilje najvećem broju masovnih zločina protiv Hrvata. Od ove odgovornosti ne može se amnestirati ni izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao ni oni krugovi u zemljama zapadnih savezničkih sila koji su podržavali D. Mihailovića i njegov četnički pokret.

Između ostaloga ovi čimbenici omogućavali su četničkom pokretu da preko radio Londona objavljuje imena osoba koje je četnički pokret osudio na smrt, tj. stavio ih pod slovo "Z", što je značilo zaklati. Za izvođenje terora i zločina nad svim svojim protivnicima imali su razrađenu strategiju i represivne instrumente. U provođenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke vojne jedinice, ali unutar njih posebno su postojale takve jedinice koje su u tome imale specijalne zadatke: crne trojke, petorke, desetine, leteći bataljuni, brigade i odredi. Teror i zločini izvođeni su na terenu i unutar postojećih institucija represije, kao što su zatvori i logori.

Metode i oblici terora i zločina četnika bili su raznovrsni te ih se može svrstati u dvije osnovne skupine: indirektne metode: prijetnje, fizička i psihička zlostavljanja, silovanje djevojaka i žena, te direktne metode: razni načini fizičkog uništenja ljudi.

Četnička propaganda svojim prijetnjama pokolja Hrvata i pozivima na osvetu, sotoniziranjem hrvatskog naroda, pljačkanjem i uništavanjem njegove materijalne i kulturne baštine, nagovještavala je zločine i poticala iseljavanja hrvatskog stanovništva s područja na kojima su gospodarili četnici. Četnički teror u Hrvatskoj u tijeku Drugog svjetskog rata ogledao se na brojne načine. Oni su masovno koristili psihički pritisak na osobe prigodom njihova lišavanja slobode. Time se željelo postići moralno uništenje čovjeka, prisiliti ga da protiv svoje savjesti izdaje prijatelje i susjede ili pak da prizna svoju "krivicu" ("slomiti nekom kralježnicu"). Priznanje s pomoću nasilja bio je općenito najčešći oblik četničkog terora, a njime su se ujedno ostvarivala kolektivna i individualna četnička zadovoljstva. Ona su u pravilu bila praćena smijehom i porugama prema žrtvama. S tim u svezi četnici su svojim protivnicima nanosili tjelesne boli.

Fizička nasilja provođena su raznim načinima i sredstvima: batinanje žrtve (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve, otkidanje pojedinih dijelova tijela (noktiju, ušiju, prstiju, ruka i nogu), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo žrtve i sl. Četnički politički protivnici kažnjavani su i na druge načine: šišanje kose djevojkama, kažnjavanje na teški prisilni rad, kazna na "leb i vodu" (uglavnom se odnosila na zatvorenike), mučenje glađu i žeđu i dr.

__________________________________________
62 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 232.
63 U naredbi komandanta Dinarske četničke oblasti M. Đujića od veljače 1944. godine isticalo se: 'Zarobljene Srbe - partizane ne ubijajte, a njihove familije odnosno sve familije Srba - partizana ne zlostavljajte" , (Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., str. 794-797). Bilo je to nastojanje četnika da se u slučaju iskrcavanja zapadanih saveznika na Balkan pretvore četničke jedinice u Vojsku Velike Srbije. Redovi ove vojske trebali su se popuniti i zarobljenim partizanima Srbima.

 

 Sve je to imalo za cilj potpunu fizičku iscrpljenost mučenih osoba, sve dotle dok ne postanu nesposobne vladati svojim tijelom i duhom ("slomiti čovjeka").
U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali najzvjerskije metode, a najčešće su to bile metode likvidiranja žrtve klanjem ("sve svršavaju bez pucanja - nožem"), strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, ubijanjem maljem, kundakom puške, lomljenjem glave raznim predmetima, a pojedine žrtve umirale su i od posljedica mučenja. Vrlo često bile su četničke žrtve iznakažene ubodima noža, polomljenih ekstremiteta, razbijene glave, razbijene čeljusti (vadili su žrtvama zlatne zube), iskopanih očiju, rasporenih trbuha, a žene odrezanih sisa. Najveći broj četničkih zločina izveden je nad pojedinačnim žrtvama i manjim skupinama, ali bilo je i više masovnih zločina (nad Hrvatima, ranjenim i zarobljenim partizanima). Teror i zločine u Hrvatskoj nisu provodili samo" domaći" četnici, nego su im dolazili na "ispomaganje" i četnici iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, Crne Gore, pa čak i iz Srbije (Zlatiborski četnički odred). Četnici iz sjeverne Bosne vrlo su često upadali u hrvatsko prisavlje, pljačkajući i ubijajući Hrvate. Ti su se četnici napose specijalizirali za pronalaženje i pljačku zlatnih dukata, koje su posjedovale mnoge slavonske obitelji. Izvodeći sve ove zločine, a da bi zametnuli tragove, četnici su se preoblačili u partizanske, talijanske, njemačke i ustaške uniforme i obilježavali se vojnim znakovima tih vojski.

U tijeku Drugog svjetskoga rata četnici su do temelja spalili stotinjak hrvatskih sela i zaselaka, pri čemu nisu bila pošteđena ni pojedina naselja sa srpskim stanovništvom. Opljačkali su i oskrnavili na desetine katoličkih crkava, župnih ureda i stanova te zapalili niz hrvatskih školskih zgrada. Taj dio terora i zločina tek bi trebala istražiti hrvatska historiografija.

Svojim terorom i zločinima četnici su se vrlo često hvalili, a napose ako su zločini izvedeni nad hrvatskim narodom. Tako se u izvješću komandanta zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda od 6. srpnja 1942. ističe da je samo Dinarska četnička divizija od 25. svibnja do 15. lipnja 1942. godine u borbama s partizanima izbrojala "preko 500 partizanskih leševa, većinom Hrvata".64
Četnički komandant (Ilija Trifunović Birčanin) hvalio se u svom izvješću od 5. rujna 1942. Draži Mihailoviću, da su četnici na području Vrgorca "oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više ... "65 U telegramu M. Đujića od 15. prosinca 1943. upućenom D. Mihailoviću hvalio se je taj vojvoda da su njegovi četnici uhvatili 140 komunista, a među njima i sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je "zaklano i u jame bačeno".66 U nastojanju da iznijete tvrdnje opširnije osvijetlimo, ukazujemo na pojedine skupine četničkih zlodjela.

A) Četničke prijetnje pokoljima

Četnici su u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata svojim prijetanjama pokolja stalno izvodili psihološki pritisak na Hrvate. Te prijetnje izražavane su u pismenom i usmenom obliku. Bile su to svojevrsne poruke da će biti fizički uništeni ako se na vrijeme ne isele s područja pod četničkom vlašću. Međutim, to nisu bile prijetnje kojima je bio cilj samo zastrašivanje hrvatskog naroda, nego su se te prijetnje i provodile. Prijetnje Hrvatima pojavile su se vrlo rano, još u vrijeme političke neizdiferenciranosti ustaničkog pokreta. Tako se već u izvješću Zapovjedništva 2. hrvatske oružničke pukovnije u Kninu od 12. srpnja 1941. ističe, između ostaloga, i ovo:
"Srbi na okupiranoj teritorij i sjeverne Dalmacije (misli se na anektirano područje od Italije - napomena autora) i Srbi izbjegli sa područja Nezavisne Države Hrvatske prikupljaju i naoružavaju se u Bukovici i okolici Benkovca, te prijete pokoljem tamošnjem hrvatskom življu i napadima preko određene državne granice".67

Prijetnje pokoljima Hrvata poglavito su se umnožile krajem ljeta 1941. godine i dalje, kad se u Kninskoj krajini i južnoj Lici počeo politički i vojno oblikovati četnički pokret. Krajem kolovoza 1941. godine četnici iz Kosova poručivali su Hrvatima u Kninu, da će "ubrzo sa jačom snagom napasti Knin i Hrvate poubijati".68

Hrvati koji su još opstali u Gračacu - Gračac su držale talijanske i četničke snage, a u njemu je bilo oko 50 Hrvata - pisali su 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu da četnici prijete da će "Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti".69 Radovan Ivanišević, načelnik Štaba komande zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda u pismu majoru Zahariju Ostojiću od 26. veljače 1943. zahtijevao je od D. Mihailovića da na područje Kninske krajine i Like uputi novo pojačanje od oko 2.000 četnika, ali po mogućnosti da to budu Crnogorci. Oni bi trebali na spomenutim područjima završiti četničku "istorijsku misiju" te da se zbog toga uputi "elitna vojska" koja je spremna da "likvidira sve i svakoga".70

Nakon što su pripadnici antifašističkog pokreta napali u Splitu tri četnika u siječnju 1943. godine, splitski četnici okupljeni oko lista "Krik iz jame" poručili su im da prihvaćaju "totalitarnu borbu s komunistima" te svoju poruku završavaju:

__________________________________________
64 Zbornik, tom XIV:, knj. 1., str. 422.
65 Vladimir Dedijer - Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo, 1990., str. 197-198.
66 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 9., str. 1187
67 Isto, knj. 1., str. 796-797.
68 Prijepis dokumenta kod autora.
69 Jovica Popović - Milan Bjelobaba, Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine, Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1984., knj. 1., str. 363.
70 Zbornik, tom XIV, knj. 2., str. 277.


Kad su josipdolski četnici polovicom veljače 1943. godine zaposjeli selo Turkalje, nastanjeno hrvatskim življem, uz izvedenu pljačku prijetili su stanovnicima sela riječima" da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo da oni ne vide" i da ne smije "niti jedno hrvatsko diete ostati u koljevci".72 Prigodom četničkih novačenja u srpskim naseljima prijetili su Srbima da će biti strijeljani i da će im biti oduzeta sva imovina ako se ne odazovu, a oni Srbi koji budu pomagali partizane da će biti kažnjeni zatvorom, batinjanjem i strijeljanjem.73

Takve i slične prijetnje četnici su upućivali pojedinim obiteljima, selima i skupinama ljudi. Pojedini četnički komandanti i nacionalni povjerenici pravili su popise osoba koje treba zbog suradnje s partizanskim pokretom kazniti. Kao primjer navodim popis koji je sastavio nacionalni povjerenik 2. bataljuna Cetinske četničke brigade Bogdan Kovačević te ga uputio 8. travnja 1944. nacionalnom povjereniku te brigade. Na popisu se nalazi 57 osoba; bilo je podvučeno ime i prezime osoba koje je trebalo likvidirati (takvih je osoba bilo 11), a :preostale je trebalo kazniti batinom i oduzimanjem dijela imovine.74

Jedna od najstravičnijih prijetnji bila je prijetnja komandanta Prominske četničke brigade Sime Radića koju je uputio 14. rujna 1944. Prorninskom NOP odredu, optužujući partizane da su navodno uhitili nekoliko srpskih četničkih obitelji. U toj se prijetnji, između ostaloga, isticalo:

"U koliko nebi povratili gore imenovane porodice svojim kućama, ja ću lično da se spustim u ta ustaška partizanska sela i odreda ću da koljem počev od deteta u bešici do starca od 100 godina, tako da više ustaška gamad nemisle da vrše pokolj nad nevinim Srbskim narodom."

I zatim se navodi da će biti teško svakom onom kraju "kuda prođe Srbska četnička vojska, jer se ona zaklela Bogu i Srbskom kralju da Srbska čizma mora da zgazi sve one koji ma iti pokušaju da nanesu nešto nevinome Srbskom narodu.75

Svi oblici četničkih prijetnji hrvatskom narodu cjelovito su zabilježeni u četničkim pjesmama. U njima su se najčešće izražavali ovi četnički motivi: stvaranje velike Srbije, posesivnost za hrvatskim teritorijima, fizičko uništenje Hrvata, težnja za pljačkom hrvatske imovine, žudnja za osvetom i sl. U najvećem broju četničkih pjesama središnja je osoba bio poglavnik NDH dr. Ante Pavelić a pripisivali su mu atribute krvoločnih životinja. U brojnim prijetećim pjesmama četnici su ustaše izjednačivali s Hrvatima, a za partizane su kazivali da su preobučeni ustaše. Četnici su svoje pjesme, nabijene prijetnjama prema hrvatskom narodu, pjevali u raznim prigodama. Najčešće kad su boravili ili prolazili kroz naselja s hrvatskim stanovništvom. Ističemo samo neke, koje su četnici pjevali u Hrvatskoj, a u kojima je sadržana prijetnja:

"Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata" ....
"Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate." ....
"Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati." ....
"Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije,
i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više." ....
"Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike." ....
"Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate." ....
"Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati. .. ".76

Svoje prijetnje protiv hrvatskog naroda četnici su provodili svaljivanjem sveopće krivnje na Hrvate za sva zla koja su ih snašla u Drugom svjetskom ratu. S tim u svezi stalno su umnožavali srpske žrtve koje su prouzročili ustaše, odnosno "Hrvati". Počelo se s brojkom od 300.000 (ljeto 1941.), a završilo se s više od milijun ubijenih Srba. Izmišljanjem velikih brojki o stradanju srpskog naroda na području NDH imalo je za cilj stalno motiviranje četnika na zlodjela prema hrvatskom narodu. Ove prijetnje pratilo je i četničko sotoniziranje hrvatskog naroda te mu četnici odriču bilo kakve nacionalne i civilizacijske tekovine; nema "čistogjezika" a izgubio je "svoje rasne i slovenske osobine", "upropastilo ga je katoličanstvo", hrvatski vojnici toliko su hrabri da ih se može napasti golim rukama i slično.77

B) Četničko ratno sudstvo  

Četnici u Hrvatskoj organizirali su svoje sudstvo. Učinili su to dosta kasno u odnosu na političko i vojno oblikovanje četničkog pokreta. Međutim, ono je bilo samo formalna pravna institucija i ostalo je institucija samovolje pojedinaca ili manjih skupina. U Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije od ožujka 1942. godine govori se općenito o četničkoj sudskoj vlasti. Tu se ističe da pri svakom četničkom puku postoji ratni sud, a sačinjava ga komandant puka, njegov pomoćnik i jedan četnik te da taj sud za "razne neprijatelje" izriče jedino smrtnu kaznu. Ovaj sud nije mogao izricati kazne pripadnicima Dinarske četničke divizije, nego ih je upućivao na suđenje Štabu Divizije.78

__________________________________________
71 U Splitu je legla četnička krv, Krik iz jama, br. 8.,16. siječnja 1943.
72 HDA, A NDH, inv. br. 16.000.
73 Zbornik, tom V, knj. 12., str. 537.
74 HDA, Fond: Četnici, br. 422.
75 HDA, Fond: Četnici, br. 416.
76 HDA, A NDH, inv. br. 16.677, 22.710, 32.434, 33.170/11, 34.714 i 37.332.
77 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast (dalje DČO), br. 1361-12, kut. 11; Fond: MUP NDH T. J. 11211942., k. 2.; A NDH, (bez signature ineregistrirana građa), Fond: Četnici, br. 615; Zbornik, tom XIV., knj. 1., str. 659; Veselin Đuretić, Vlada na bespuću. Internacionalizacija jugoslavenske proturječnosti 1941-1944, Beograd, 1983., str. 171-172.

Do tada i nakon toga, sve od lipnja 1943. godine, presude nad uhićenim protivnicima četničkog pokreta izricali su pojedini četnički komandanti, a često su bili i sami izvršioci. Formiranjem Dinarske četničke oblasti u drugoj polovici 1942. godine i uspostavom četničke civilne vlasti, obavještajni odsjek obavljao je i sudske poslove, a pri štabu ove oblasti postavljen je "sudski islednik". Osnovna zadaća tih sudskih istražitelja bila je da od uhićenih partizana saznaju što više obavještajnih podataka s ciljem otkrivanja partizanskih političkih organizacija, jačine vojnih snaga i ubačenih partizanskih suradnika u četničke redove. Presude nad tim uhićenicima donosio je Štab Dinarske četničke oblasti. Početkom 1943. godine uveđena je dužnost istražitelja i u štabove četničkih korpusa. Međutim, osnivanje četničkih prijekih sudova bilo je pod izravnim utjecajem Vrhovne komande D. Mihailovića i njegove naredbe od 2. siječnja 1943. Na osnovi te naredbe i dotadašnje četničke sudske prakse donio je 24. lipnja 1943. M. Đujić uredbu o prijekim vojno-četničkim sudovima za područje Dinarske četničke oblasti. Na osnovi te uredbe "preki vojno-četnički sud" izvanredni je sud, a može se osnovati u mobilnom i ratnom stanju, a u izuzetnim okolnostima i u pripremnom razdoblju. Mogao ga je formirati vojni starješina položaja komandanta puka ili brigade. Taj je sud izricao samo smrtnu kaznu, a protiv presude nije bilo pravnog lijeka. Međutim, taj "preki vojno-četnički sud" imao je prvotnu zadaću suđenja četnicima zbog ovih prijestupa: neobavljanje dužnosti na bojištu, udaljavanje iz jedinice, predaja neprijatelju, neizvršavanje zapovjedi, izdavanja tajni, raspačavanje neprijateljskih propagandnih materijala, prisvajanje tuđe imovine i sl. Taj sud sastojao se od pet članova i zapisničara, ali nije imao tužitelja, a sudio je po "slobodnom sudijskom uverenju". Međutim, ovlasti ovoga suda brzo su prerasle prvotne namjere te se na osnovi njega sudilo i uhićenim partizanima i njihovim suradnicima.

Sudstvo na području Dinarske četničke oblasti bilo je politički instrument u rukama vojvode M. Đujića u njegovom obračunu sa sudionicima partizanskog pokreta, a tek onda u obračunu s pojedinim neposlušnim četničkim starješinama i prevrt1jivim četnicima. Rijetke su bile osude ovoga suda nad četnicima koji su izveli brojne pljačke i ubojstva nad nedužnim hrvatskim civilnim stanovništvom, a u pravilu sudio je samo onim četnicima koji su opljačkali obitelji pripadnike vlastitog pokreta.

Prvog siječnja 1944. godine M. Đujić donio je novu uredbu o vojno-četničkom krivičnom sudu i prijekom vojno-četničkom sudu, a ona se temeljila na vojno-krivičnom zakonu Kraljevine Jugoslavije te na zakonu o "zaštiti javnogpokreta i bezbjednosti države". Tom uredbom proširen je broj kazni sukladno težini učinjena djela, a mogao je izricati kaznu smrti, uvjetnu smrtnu kaznu sa strogim zatvorom, strogi zatvor, zatvor, te kao sporednu kaznu novčanu kaznu. Međutim, tom uredbom "preki vojno-četnički sudovi" formirali su se samo prema potrebi, bili su dakle u jednokratnoj funkciji, a izricali su samo smrtne kazne.79 Četnički sudski organi bili su samo formalne institucije, sudile su na osnovi pretpostavki i uvjerenja, bez ikakve pravne zaštite osoba kojima se sudilo. Četnički sudovi bili su samo formalno pokriće četničke samovolje i zločina.

C) Centralni četnički zatvor - logor u Kosovu

Četnički pokret u Hrvatskoj počeo je početkom 1943. godine uspostavljati trajnije zatvore i logore. Do tada je uhićene partizane i druge zarobljenike predavao talijanskim vojnim vlastima na daljnji postupak, a do njihove predaje držali su ih u improviziranim zatvorima. Početkom 1943. godine M. Dujić izdao je naredbu podčinjenim jedinicama da ubuduće zarobljene partizane ne predaju talijanskoj vojsci, nego da se za njih osniva centralni logor u Kosovu, kod Knina. Budući da se pojedini četnički komandanti nisu pridržavali tih naredbi jer su za zarobljene partizane od Talijana dobivali novčane nagrade, M. Đujić izdao je 8. travnja 1943. novu naredbu u kojoj opominje podčinjene jedinice, zahtijevajući da se pridržavaju njegova naređenja. Još jednom ponavlja da moraju zarobljenike "sprovoditi u centralni zatvor Kosovo". Zadaća četničkih vojnih jedinica bila je da samo saslušaju zarobljenike i predaju ih zajedno sa zarobljenim dokumentima i arhivom Štabu Dinarske četničke oblasti.80

Iako nije moguće pobliže utvrditi vrijeme osnivanja centralnog zatvora, odnosno logora u Kosovu, on je svoje prve logoraše primio u ožujku 1943. godine. Zbog života logoraša u njemu i terora koji su provodili četnici nad logorašima, narod Kninske krajine prozvao ga je "drugim Jasenovcem".81 U taj logor nisu bili dovođeni samo partizani, nego i brojni civili (djeca, žene, starci) hrvatske i srpske nacionalnosti. Komandant logora bio je žandarmerijski narednik Dušan (Stevana) Ilić, rodom iz Pađena, koji je taj posao prema ocjeni M. Đujića obavljao s "odličnim uspjehom".82 Logoraše su čuvali žandari pa je u Kosovu i bio smješten Štab žandarmerijske brigade (komandant bivši oružnički narednik Miloš Smiljanić). Kroz taj logor prošlo je "na hiljade uglavnom nevinih ljudi, često djece i žena", a na "stotine iz njega odvedeno je ravno na strelište u grabama Markovca i Topolja".83 Logoraše se najčešće mučilo glađu, batinjanjem i kotrljanjem u tzv. "popovom buretu". Sprava za mučenje "popovo bure" dobila je ime po M. Đujiću, a bila je njegov izum - bila je velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.84

__________________________________________
78 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 2., str. 1133
79 HDA, Fond: Četnici, br. 98 i 595.
80 HDA, Fond: DČO, br. 131-146, k. 4. 81 HDA, Fond: KP-310/3245.
82 HDA, Fond: MUP NDH, br. 2 I Taj.320/1942, kut. 3.
83 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 248.
84 Isto, str. 248-249.

 

U ovoj studiji nije obuhvaćeno Saborsko i četnički zločini nad Saborčanima, ovdje donosim popis osoba koje su žrtve četničkog terora 1941. - 1945.

29.11.1942. godine grupa četnika iz Jesenice je usred noći upala u Ravni Lug i poklala cijelu obitelj VUKOVIĆ, pet odraslih osoba  i petero djece između 9 i 15 godina.

Ime - Prezime / Godina rođ. / Mjesto rođ. / Civil/Vojnik / Bračno stanje / Uzrok smrti / Godina smrti / Mjesto smrti / Počinitelj

1. IVAN VUKOVIĆ 1868. ili 1880. RAVNI LUG 331, Civil, oženjen, zaklan 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici

2. JELENA VUKOVIĆ 1892. ili 1893. ili 1901. RAVNI LUG 331, Civil, udana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici

3. MANDE VUKOVIĆ 1933. ili 1935. RAVNI LUG 331, Civil, neudana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
4. JELENA VUKOVIĆ 1927. RAVNI LUG 331, Civil, neudana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
5. MATE VUKOVIĆ 1929. ili 1930. RAVNI LUG 331, Civil neoženjen, zaklan 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
6. MARICA VUKOVIĆ 1923. RAVNI LUG 331, Civil, udana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
7. NIKOLA VUKOVIĆ 1899. ili 1900. RAVNI LUG 331, oženjen, zaklan 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
8. KATE VUKOVIĆ 1931. ili 1933. RAVNI LUG 331, Civil, neudana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
9. JAGA VUKOVIĆ 1914. RAVNI LUG 331, Civil, udana, zaklana 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
10. JOSIP VUKOVIĆ 1930. ili 1931. RAVNI LUG 327, Civil, neoženjen, zaklan 29.11.1942. RAVNI LUG, Četnici
*
Ostale žrtve četničkog terora nad Saborčanima:
*
11. PETAR VUKOVIĆ (...) SABORSKO, Civil, zaklan 7. 12. 1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
12. ANKA VUKOVIĆ 1905. ili 1914. SABORSKO Civil udana, zaklana 7.12.1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
13. KATA ŠTRK 1897. ili 1900. SABORSKO, Civil, udana, zaklana 7.12.1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
14. PAVE CONJAR PEKIĆEV 1925. SABORSKO, Civil, neoženjen, zaklan 7. 12. 1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
15. PETAR VUKOVIĆ PEKIĆ 1870. SABORSKO, Civil, oženjen, zaklan 7.12.1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
16. ANKA VUKOVIĆ 1905. ili 1914. SABORSKO Civil udana, zaklana 7.12.1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
17. MARKO VUKOVIĆ AJSANOV 1924. SABORSKO - TUK Civil oženjen, ubijen 7.12.1942. SIVNIK - SABORSKO, Četnici
18. ANA VUKOVIĆ 1911. SABORSKO, Civil, zaklana 1943. KAPELA, Četnici
19. JAGA VUKOVIĆ 1913. SABORSKO, Civil, zaklana 1943. KAPELA, Četnici
20. IVANKA ŠPEHAR 1906. SABORSKO, Civil, udana, zaklana 1943. KAPELA, Četnici
21. IVAN ŠPEHAR 1907. SABORSKO, Civil oženjen, ubijen 1943. KAPELA, Četnici
22. MATE ŠTRK IVAN 1899. ili 1910. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1943. KAPELA, Četnici
23. PAVE TOMŠIĆ 1899. ili 1908. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1942. PIŠTENIK, Četnici
24. PAVE ŠTEFANAC 1902. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1943. BEGOVAC, Četnici
25. LUKA SERTIĆ 1904. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1943. IZAČIĆ, Četnici
26. MARIJA MATOVINA 1925. ili 1926. SABORSKO, Civil, neudana, ubijena 25.11.1944. SABORSKO, Četnici
27. MARICA GRDIĆ 1915. ili 1921. SABORSKO, Civil, udana, zaklana 1942. LIČKA JESENICA, Četnici
28. DANE BIĆANIĆ 1927. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1943. RUDOPOLJE, Četnici
29. JAGA BIĆANIĆ 1926. SABORSKO, Civil, zaklana 1943. LIČKA JESENICA, Četnici
30. DANE BIĆANIĆ1928. SABORSKO, Civil, neoženjen, ubijen 1943. RUDOPOLJE, Četnici
31. MATE BIĆANIĆ 1910. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 25. 9. 1943. LIČKA JESENICA, Četnici
32. ANKA VUKOVIĆ1924. RAVNI LUG 312, Civil, oženjen, zaklana 1944. IZMEĐU LIČKE JASENICE I JAVORNIKA, Četnici
33. NIKOLA KOVAČIĆ JURE 1928. RAVNI LUG 329, Civil, oženjen, ubijen 1946. LIČKA JESENICA, DJECA GA BACILA POD MOST
34. MATE VUKOVIĆ 1905. ili 1910. VUKOVIĆ KAPELA, Civil, oženjen, ubijen 25. 11. 1944. RAVNI LUG, Četnici
35. MILAN DUMENČIĆ 1914. SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1941. H. Leskovac, Četnici

36. JEKA ŠTRK 1910. SABORSKO, Civil, udana, zaklana 1942. LIČKA JESENICA, Četnici

37. MARKO TOMŠIĆ 1925. ili 1926. SABORSKO, Civil, neoženjen, ubijen 1943. RUDOPOLJE, Četnici

38. IVAN ŽAGROVIĆ 1912. ili 1915 SABORSKO, Civil, oženjen, ubijen 1943. LIČKA JESENICA, Četnici

(...)

Podaci iz popisa Žrtve rata i poraća - popis - excel tablica

Ovaj spisak nije konačan, na njemu nisu dvije osobe, pružni radnici (otac Anke Matovina rođ. Grdić i još jedan) koje su četnici ubili na pugi kod Blata na predjelu zvanom Uvala i bacili u jamu kraj ceste, tamo su njihove kosti i danas... Ova dvojica nisu jedini koji nisu popisani kao žrtve četničkog terora.

 

Više o četničkim zločinima 1941. -1945. možete pročitati  OVDJE na stranicama od 1 - 7 na portalu http://www.cro-eu.com/forum kojeg uređuje Marica Draženović - http://www.cro-eu.com/

You have no rights to post comments