Vrijednost i važnost ukupnog povijesnog naslijeđa prostora Like znatno izlazi iz zamišljenih, zadanih ili ograničenih regionalnih okvira. Ovo bogatstvo baštine krije se u nataloženim materijalnim i nematerijalnim tragovima kontinuiteta čovjekove prisutnosti od najstarijih vremena. Oni koji su na ovom prostoru živjeli, imali su određeno stajalište o prošlosti prostora koji ih je okruživao. Ta je percepcija i slika o prošlosti ujedno dio njihova identiteta.

Na ovim prostorima ranonovovjekovna i moderna usmena predaja govori o “Grcima”, “Turcima” ili “Nemrima”, koji su živjeli “prije nas” (Olujić 2007., 220).1 Oni su tako otišli na “saonicama, kada je na Dan sv. Ilije ili sv. Petra pao snijeg, da se više nikada ne vrate”. Kasniji su doseljenici i stanovnici istih prostora kojima su nekoć gospodarili Japodi, pričom o “Grcima” objašnjavali razne tragove postojanja “drugih” na istome prostoru, u nekom prošlom vremenu. Pridjev “grčki” nalazimo i u brojnim toponimima: Grčko groblje, Grčka kosa i slično. Dakle, tragom toponima “grčki” gotovo nepogrešivo možemo doći do prapovijesnog (često upravo japodskog, željeznodobnog naselja ili groblja). Rjeđe, ali još uvijek često, taj se toponim može odnositi na antički ili srednjovjekovni lokalitet. No, uvijek je u odnosu s onim što vremenski prethodi onima koji nam prenose spomenute toponime. Istina, moguće je zaključiti da se doista radi o načinu objašnjavanja prošlosti prostora u kojem se živi. Ključevi razumijevanja samog modela još uvijek su skriveni. Moguće objašnjenje da Grk znači nešto staro, nešto što je prije nas, u kontekstu mobilnih i nestabilnih društava ranog novog vijeka ovog prostora, također nije posebno uvjerljivo. Prije svega, treba uzeti u obzir da govorimo o relativno zatvorenim

str. 119

društvima tradicionalne usmene kulture, rijetko otvorenima mogućem formalnom humanističkom obrazovanju svojeg doba. Načelo drugotnosti možda je bliže mogućem rješenju. Ovaj nas model možda više približava srednjovjekovnom porijeklu arhetipa. Grk niti ovdje vjerojatno nije značio pravoslavni ili možda čak onaj druge vjere. Jednostavno možda je označavao drugoga. Njemu se pripisuje nešto što ne pripada nama. Ovi su “Grci” onime što je ostalo iza njih, “porukama u prostoru”: gradinama, suhozidinama, gomilama, šternama, lokvama i putovima buduće stanovnike poučavali o preživljavanju u surovom okolišu planina, kamena i šuma. Predaja se prenosila, a time i znanje o prostoru.

Različiti oblici predaje koja sadržava i načine objašnjavanja prošlosti konkretnog prostora dio su dragocjene tradicijske škrinje nematerijalne, ali i materijalne povijesne baštine. One su neraskidivo povezane. Tako ukupnost ove baštine kao dio prostora u kojem živimo biva i dio “nas” i našeg razumijevanja prostora u kojem živimo u sadašnjem vremenu.

Pokušaji da se ova predaja sustavno bilježi i tako otme zaboravu posebno su intenzivni u posljednja dva stoljeća (19. i 20. st.). Oni istodobno nisu dovoljni jer veliki dijelovi ove baštine ostaju nezabilježeni, neistraženi i time izloženi trajnom nestanku. Zadnji je trenutak da se i ti posljednji tragovi spomenutih predaja zabilježe i sačuvaju. Usporedba tragova na koje su nailazili istraživači u 19. i početkom 20. stoljeća s onima na koje nailazimo danas svjedoči o trajnom gubitku velikog broja podataka, nestalih zajedno s njihovim mogućim prenositeljima. Zato je iznimno važno sačuvati i najmanje (posljednje) tragove ove nematerijalne baštine.

Tijekom duge povijesti istraživanja hrvatske baštine ulagani su trajni napori da se odgonetnu tajne sakrivene i u materijalnim tragovima, primjerice arheološkim lokalitetima: naseljima, grobovima, prastarim putevima ili pak u slučajnim pojedinačnim nalazima i dr. Ova je materijalna baština također bila uništavana nestručnim “istraživanjima”, pljačkom ili vađenjem predmeta, gradnjama, obradom zemlje i dr. Ono što nam je ostalo, velikim je dijelom ugroženo te zahtijeva trajnu i sustavu brigu ne samo onih koji baštine ovaj prostor, nego i cjelokupnog sustava zaštite i znanstvenog istraživanja povijesne baštine na području Republike Hrvatske.

Počeci muzejske djelatnosti i znanstvenog rada na zaštiti i predstavljenju arheološke građe u Hrvatskoj ujedno su počeci sustavnog znanstvenog i muzejskog djelovanja na prostoru Like. Tako će dijelovi bogate materijalne baštine prapovijesnog i antičkog razdoblja Like ubrzo postati jezgra zbirki zagrebačkog Narodnog muzeja, ali i značajan

str. 120

dio muzejskih cjelina u Beču i drugim gradovima. Jedan od pokretača organiziranog rada na evidenciji i zaštiti bogatog hrvatskog povijesnog naslijeđa svakako je Mijat Sabljar (1790.-1865.; Mirnik 1991., 14-17; Vujnović 1991., 26-33).

Prostor Like u njegovu djelovanju ima posebno mjesto. Najbolji primjer njegova odnosa prema baštini jest slučaj Široke Kule, rijedak za njegovo vrijeme (možda i današnje). Čim je čuo o uništavanju antičkih mozaika u Širokoj Kuli, došao je na lokalitet, iskopavao (samo) ugrožene dijelove, uz pisane i nacrtne zabilješke i dnevnik. Zatim je pažljivo zatrpao nalazište kako bi ga zaštitio (Vujnović 1991., 28). Sabljar je u Lici službovao kao građevinski kapetan Ličke pukovnije, ali se i ovim prostorom bavio nakon umirovljenja, kao djelatnik Narodnog muzeja u Zagrebu (Mirnik 1991., 15; Vujnović 1991., 28).

Lički povijesni lokaliteti izazvali su također zanimanje velikog hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića (Kukuljević 1873., 132). Bez obzira na neke pogreške u ubikaciji pojedinih lokaliteta, Kukuljević je pokazao dobro poznavanje prostora. O Japodima on govori i u svojim Putnim uspomenama iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije (Kukuljević 1873a, 6-27). I za njega su “hrabri Japodci” borci“proti Rimljanom za svoju slobodu i otačbinu” (Kukuljević 1873a, 15). Mnogo topografskih podataka o japodskom prostoru u prapovijesti i antici nalazimo i u djelu F. J. Frasa, krajiškog školskog ravnatelja (Fras 1835.; Fras 1988). Sabljarove, Kukuljevićeve Frasove topografske podatke i prijepise antičkih natpisa obilato su koristili mnogi domaći i strani istraživači, primjerice Patsch. On je Japodima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvetio više iznimno vrijednih radova (Patsch 1896., 113-139; 1898., 335-364; 1899., 154-273; 1900a). Njegova zapažanja i rezultati terenskog rada i danas su neizmjerno važni svakom istraživaču povijesti Like u prapovijesno i antičko doba. Nažalost, danas rijetki istraživači tako sustavno i savjesno istražuju određeni prostor.

Tijekom 19. stoljeća počinju i prva veća arheološka istraživanja. Japodske nekropole, pristupačne i bogate arheološkim materijalom, prve su privukle posebnu pozornost istraživača. Istina, znanstvenim metodama tog vremena i željom da se što prije skupi bogata građa koja će krasiti vitrine Muzeja izgubljeni su mnogi dragocjeni podaci koje su nam mogle pružiti istražene nekropole. Tako su izgubljene i mnoge grobne cjeline gotovo svih japodskih nekropola istraživanih tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Unatoč nedostacima, ova su pionirska istraživanja značila i početak sustavnog bavljenja starom poviješću ličkog prostora.

Godine 1867. Šime Ljubić imenovan je čuvarom (kustosom) Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu,

str. 121

a sljedeće godine ravnateljem Muzeja (Mirnik 1996., 25; Balen-Letunić, Rendić-Miočević 1999., 251-256). Taj vrsni hrvatski povjesničar i arheolog, jedan od začetnika hrvatske prapovijesne arheologije, organizirao je mrežu muzejskih povjerenika koji su pod njegovim nadzorom i prema njegovim uputama započeli rad na skupljanju arheološke građe (Pavišić 1990., 84). Ljubić je 1879. godine pokrenuo i glasilo Hrvatskog arheološkog društva, osnovanog 1878. godine (Balen-Letunić, Rendić-Miočević 1999., 251-256). U Viestniku Hrvatskoga arkeologičkog družtva objavljivana su izvješća muzejskih povjerenika o nalazima ili poduzetim istraživanjima i vrijedni prilozi brojnih suradnika. Ljubićevi tekstovi “Putopisne ark. bilježke od Ogulina do Prozora” i “Japudija i predhistoričko otkriće u Prozoru kod Otočca”, te “Crtice iz moga putovanja po južnoj strani gornje Krajine ili Gospićko-otočke pukovnije” pokušaj su objedinjavanja arheološke građe i obavijesti koje je o Japodima nalazio u pisanim vrelima (Ljubić 1882., 12-23; Ljubić 1885., 1-11; Ljubić 1889b, 104-109). Njegov Popis predmeta iz predhistoričke dobje u Narodnom zemaljskom muzeju u Zagrebu iz 1876. godine te dopunjeni Popis Arkeologičkoga odjela Narodnog zemaljskog muzeja u Zagrebu iz 1889. godine pokušaj su katalogiziranja i sređivanja građe te dobar primjer i današnjim muzejskim djelatnicima (Ljubić, 1889.). Naime, neobjavljena, neobrađena, često i nedostupna arheološka građa koja se i danas krije u spremištima različitih muzeja, znatno otežava i usporava napredak znanstvenih istraživanja.

Tijekom rada na povećanju prapovijesne zbirke Muzeja Ljubić započinje i pionirski rad na iskopavanju prapovijesnih nekropola u Prozoru, nedaleko od Otočca u Lici. Marko Marković, muzejski povjerenik i pučki učitelj u selu Prozoru, 1880. godine šalje Arheološkom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu obavijest o različitim predmetima koje su tijekom oranja mještani nalazili na području Velikog i Malog Vitala u Prozoru kod Otočca. Učitelj Marković sam počinje s iskopavanjem i u dopisu o tome obavještava zagrebački Muzej (Ljubić 1881., 11-14).

I sljedećih je godina Marković nastavio iskopavati i redovito je o tome obavještavao djelatnike Narodnog muzeja u Zagrebu.2 Nakon Markovićeve smrti, iskopavanja obavljaju prozorski učitelji Matija Kolak i Mate Žagrović (Pavišić 1990., 86). Ramberger je nastavio njihov rad 1888. godine, također s vrlo bogatim nalazima. Kako doznajemo iz izvještaja Mate Žagrovića, kasnijeg prozorskog učitelja i

str. 122

muzejskog povjerenika, na istraživanjima nekropole koja se nalazila sjeverno od Velikog Vitala radio je i stanoviti major Dietz (Drechsler-Bižić 1973., 5). Sva su ta istraživanja vrlo slabo dokumentirana, čak u odnosu na metodologiju vremena u kojem su izvođena, bez zapisnika i nacrtne dokumentacije, tako da nije bilo podataka ni o pojedinim grobnim cjelinama.

Radove je povremeno osobno organizirao Šime Ljubić, a u njegovoj su odsutnosti iskopavanja nastavljali muzejsk povjerenici (Ljubić 1883., 93-94). Ljubić je ubrzo nekropolu pripisao Japodima te je o otkriću u Prozoru objavio niz članaka. Pisao je o povijesnim izvorima koji govore o Japodima, topografiji japodskog područja i japodskoj kulturi (Ljubić 1885., 1-11, 39-47; 1886., 38-50; 1889a, 1-2).

Iskopavanjima u Prozoru Šime Ljubić i muzejski povjerenici istražili su nekropolu koja se nalazila sjeverno, te dvije nekropole južno od Velikog i Malog Vitala (Drechsler-Bižić 1972-72., 5-8).3 Kotarski predsjednik Vukelić je osamdesetih godina 19. stoljeća istraživao naselje smješteno na gradini zvanoj Veliki Vital, navodno bez većeg uspjeha.4 Arheološka istraživanja okolice Prozora nastavljena su i kasnijih godina.5 U Popisu iz 1889. godine Ljubić je objavio arheološki materijal koji je potjecao iz nekropole u Prozoru (Ljubić 1889.,105-151; Drechsler-Bižić 1973., 5, bilj. 12).6

Tragom istraživača iz 19. stoljeća pošla je i Ružica Drechsler-Bižić. Pod njezinim su vodstvom djelatnici Arheološkog muzeja u Zagrebu 1971. i 1972. godine iskopavali grobove na neistraženom dijelu druge južne nekropole. Tada je istraženo sedamdeset šest većinom skeletnih grobova (Drechsler-Bižić 1973., 1-54). Godine 1974. započinje i sustavno istraživanje naselja i pojedinih japodskih stambenih objekata na gradini Velikom Vitalu (Drechsler-Bižić 1975c, 167-168).

U neposrednoj blizini gradina Veliki i Mali Vital u Prozoru, zapravo u njihovu podnožju, djelatnici zagrebač-

str. 123

kog Arheološkog muzeja i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu istraživali su i dijelove antičkog Arupija. Tijekom kampanja 1974. i 1975. godine istraženi su manji antički kamenolom na padini gradine te niz drugih objekata na lokalitetu Buljma (Rendić-Miočević 1974., 74-79; 1975., 169-171; 1975a, 99-100; 1980., 101-106; 1980a, 105-106).

Osim nalazišta u Prozoru, okolica grada Otočca u Lici obiluje drugim bogatim nalazištima. Početkom 20. stoljeća Arheološki muzej u Zagrebu organizirao je iskopavanje dviju velikih nekropola otkrivenih 1887. godine u selu Kompolju, u podnožju gradine Crkvina. Nekropolu spominje Ljubić u Popisu (Ljubić 1889., 156). Nakon Šime Ljubića ravnatelj Muzeja i prvi profesor arheologije na Zagrebačkom sveučilištu 1896. godine postaje Josip Brunšmid.7 On je iskopavao veću nekropolu (nekropola I) od 1900. do 1903. godine, a manju je nekropolu, koja se nalazila južno od gradine, iskopavao muzejski povjerenik, učitelj Vukelić. Veća je nekropola sadržavala nešto više od pet stotina većinom skeletnih grobova. Iskopavanje je bilo vrlo slabo dokumentirano. Grobne cjeline, stoga, kao i u slučaju prozorskih nekropola, danas više nisu sačuvane. Veći dio iskopane arheološke građe danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Iznimno bogata arheološka građa, tada iskopana u nekropoli, svjedočila je o kontinuitetu pokapanja od kraja brončanog do kraja mlađeg željeznog doba (Drechsler-Bižić 1987., 394).
Ružica Drechsler-Bižić je 1955. i 1956. godine vodila revizijska iskopavanja veće nekropole (nekropola I). Tada je otkriveno i istraženo devedeset grobnih cjelina. Skeletnih je grobova bilo najviše (osamdeset šest), dok su pronađena samo četiri paljevinska groba s urnama (Drechsler-Bižić 1961., 69). I ova su istraživanja pokazala kontinuitet
nekropole od starijeg brončanog do kraja mlađeg željeznog doba.

Josip Brunšmid je 1897. godine istraživao japodsko naselje na gradini Stražbenici u selu Vrepcu, smještenom uz rub Ličkog polja “gdje su koljebe od pletera stojale u osam oplitkih terasa, što se jedna niže do druge”. Kraće izvješće s tog iskopavanja objavljeno je u Viestniku Hrvatskoga arheološkog društva (Brunšmid 1896/7., 163). Istodobno, također u neposrednoj blizini Vrepca, Brunšmid je istraživao grobove pod tumulima na Lečištu i kod Orlova

str. 124

kamena. R. Drechsler-Bižić je 1958. godine dala pregled materijala iz tumula u Lećištu i na Orlovu kamenu, koje je iskopao Josip Brunšmid (Drechsler-Bižić 1958., 38-39,
table I-VII). Na obronku brda Brunšmid je zabilježio uništene grobove koji su pripadali većoj, vjerojatno ravnoj nekropoli. Tumul je kod Orlova kamena pri dnu bio okružen prstenom od velikog nepravilnog kamenja, a sadržavao je i skeletne i paljevinske grobove s urnama. Budući da latenskih nalaza u naselju na Stražbenici nije bilo, Brunšmid je ustvrdio da je ono postojalo samo u starije željezno doba (Brunšmid 1896/7., 163-164). Arheološka građa pronađena tijekom ovih istraživanja danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Brunšmidova istraživanja japodskog naselja na gradini Stražbenici nastavila je 1957. R. Drechsler-Bižić. Osim stambenih objekata, ona je na platou gradine pronašla velik broj ulomaka keramike i brončanih nalaza, što je sve datirala u kasno brončano i starije željezno doba (Drechsler-Bižić 1958., 39-42, table VII-IX). Drechsler-Bižić je kronološki odredila da je naselje na Stražbenici postojalo od kasnog brončanog doba (Ha A-B) do mlađeg željeznog doba (Lt II) (Drechsler-Bižić 1958., 57).

Nedaleko od Stražbenice na lokalitetu Velika njiva otkrivena je ravna nekropola s devet paljevinskih grobova, gdje je pepeo umrlih izravno položen na zemlju, tri skeletna i dva groba s urnama (Drechsler-Bižić 1958., 42-55, table X-XIV). Osim manjeg dijela iz starijeg željeznog doba, većina nalaza potječe iz mlađeg željeznog doba.

Nakon Ljubića i Brunšmida, još je jedan ugledan hrvatski arheolog, djelatnik Arheološkog odjela Narodnog muzeja i profesor Sveučilišta u Zagrebu, istraživao ličke lokalitete. Bio je to Vinkovčanin Viktor Hoffiller (Mirnik 1996., 27).

On je iskopavao tumul u Smiljanu pokraj Gospića, koji je sadržavao dvadeset dva skeletna i samo nekoliko paljevinskih grobova s urnama (Hoffiller 1905., 193-203). Lokalitet se nalazi nedaleko od gradine Miljače, a nalazi
potječu iz kasnog brončanog i starijeg željeznog doba. Godine 1958. djelatnici zagrebačkog Arheološkog muzeja tijekom manjih revizijskih iskopavanja istraživali su dio
nekropole koji Hoffiller nije iskopavao. Tada su otkrivena samo dva skeletna groba bez priloga (Bakarić 1986., 130).

U Smiljanu, u neposrednoj blizini gradine Miljače i nekropole koju je iskopavao Hoffiller, otkrivena je 1980. godine i druga skupina grobova. Stručnjaci Arheološkog muzeja u Zagrebu, R. Drechsler-Bižić, D. Balen-Letunić i L. Bakarić, sustavno su 1981. godine istražili petnaest skeletnih i dva paljevinska groba. Tijekom prvog probnog

str. 125

iskopavanja 1980. godine otkrivena su tri skeletna groba s prilozima, ograđena kamenim konstrukcijama (Bakarić 1986., 130, 135, table 1-2; Bakarić 1986., 130-138, table 1-4). Radilo se o siromašnijoj japodskoj nekropoli, koja je svakako postojala u vrijeme kad i ona koju je iskopavao Hoffiller.

Sva su spomenuta istraživanja tijekom 19. i početkom 20. stoljeća vođena više ili manje u skladu s europskim znanstvenim protokolima i metodološkim dostignućima
onog vremena. U početku, u Ljubićevo vrijeme, nastojalo se skupiti što više predmeta za muzejske zbirke. Muzejski su povjerenici skupili velik broj i danas dragocjenih podataka, no mnogi od njih su zauvijek izgubljeni. Ljubić je marljivo objavljivao podatke o svojim istraživanjima te izvještaje povjerenika o pojedinim nalazima na terenu. Njegovi su Popisi iz 1876. i 1889. godine iznimno vrijedan početak sustavnog objavljivanja arheološke građe pohranjene u Narodnom muzeju u Zagrebu. Tu praksu nastavili su i njegovi nasljednici, Josip Brunšmid i Viktor Hoffiller. S vremenom su postupno podignuti i znanstveni standardi istraživanja, posebice nakon pojave Josipa Brunšmida. Zato možemo ustvrditi da su spomenutim istraživanjima, uz sve navedene manjkavosti, postavljeni čvrsti temelji za daljnji rad.
Nakon Drugog svjetskog rata počinje novi zamah. Na središnjem je japodskom području, u Lici i Ogulinsko-plaščanskoj udolini, nekropole, naselja i špilje najviše istraživala R. Drechsler-Bižić, kustosica Arheološkog muzeja u Zagrebu. Od pedesetih godina, tragom prethodnika, ona je poduzela niz revizijskih iskopavanja na nekropolama u Prozoru, Kompolju i brojnim drugim lokalitetima. Tako je 1978. godine na Masnikosinoj gradini u Pećanima vodila probno istraživanje tijekom kojeg su pronađeni temelji kuće s ognjištem. Nalaze, keramičke posude i jedno željezno koplje R. Drechsler-Bižić datirala je u starije željezno doba (Drechsler-Bižić 1987., 396; Drechsler-Bižić 1986., t. 10:9). Brojnim arheološkim istraživanjima (najviše na području Like) te objavama u arheološkoj periodici moramo dodati i vrijedne sinteze “Japodska kulturna grupa” (kasno brončano doba) i “Japodska grupa” (željezno doba) u četvrtom i petom svesku Praistorije jugoslavenskih zemalja (Drechsler-Bižić 1983a, 374-389; 1987., 391-441).

U ovom kratkom pregledu povijesti istraživanja svakako treba spomenuti znanstveni skup Arheološka problematika Like, u organizaciji Hrvatskog arheološkog društva, održan u Otočcu od 22. do 24. rujna 1974. godine. Izlaganja predstavljena na skupu i objavljena u posebnom zborniku, obuhvaćaju različite probleme istraživanja čo-

str. 126

vjekove prisutnosi na području Like od najstarijih vremena do srednjeg vijeka (Lika 1975).

Posljednjih su godina arheološkim istraživanjima i znanstvenim radovima o različitim aspektima materijalne kulture Japoda značajan doprinos dale Dubravka Balen-Letunić i Lidija Bakarić iz Arheološkog muzeja u Zagrebu (Bakarić 1986., 129-140; 1988., 158-159; 1989., 5-18; 1990., 90-91; Balen-Letunić 1986., 45-58; 1988., 161-162; 1990., 41-54; 1996., 23-38). Dubravka Balen-Letunić postavila je 2004. godine i izložbu Ratnici na razmeđu istoka i zapada. Starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj, u kojoj su predmeti japodske kulture dobili vrlo važno mjesto (Balen-Letunić 2004., 212-257; Balen-Letunić 2006.). Ove su dvije vrijedne istraživačice započele svoj rad u Lici pod vodstvom Ružice Drechsler-Bižić, a poslije nastavljaju samostalno raditi na istraživanju stare ličke povijesti.

U istraživanju i zaštiti povijesne baštine na području Like iznimno je važno i sustavno djelovanje Muzeja Like u Gospiću te Muzeja grada Senja. Posebice treba izdvojiti rad Ante Glavičića iz Muzeja grada Senja, koji je neumorno bilježio i istraživao materijalnu i nematerijalnu baštinu Velebita i njegovih prostranstava. Jedno od najvećih Glavičićevih postignuća jest kontinuirano izlaženje Senjskog zbornika. Važnost njegova istraživanja povijesne baštine podvelebitske obale i samog Senja, a zapravo i njegovo ukupno djelo i ostavština danas ni izdaleka nisu dovoljno istaknuti ni valorizirani.8 Ipak, rad ovih neumornih istraživača ostavlja neizbrisiv trag, ali rađa i nastavljače. Već niz godina Tatjana Kolak iz Muzeja Like u Gospiću brojnim arheološkim istraživanjima, terenskim pregledima i rekognosciranjima, sustavno radi na istraživanju, zaštiti i prezentaciji povijesne baštine ovog prostora. Istraživala je antičku putnu postaju u Žutoj Lokvi, japodska željeznodobna naselja na Lipovoj glavici i Karauli kod Široke Kule (Vukava), srednjovjekovne i ranonovovjekovne lokalitete u Smiljanu, Karlobagu, Udbini (zajedno s Radomirom Jurićem) i Gospiću. T. Kolak je 2001. godine obranila magistarski rad “Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka” kao uistinu vrlo važan doprinos poznavanju povijesne baštine Like. Sustavni rad na zaštiti povijesne baštine promatranog područja znatno je olakšan i osnutkom Konzervatorskog odjela Gospić Ministarstva kulture RH.

Identitet Like i Ličana nije moguće promišljati bez istraživanja najstarijih vremenskih razdoblja, od početaka čovjekova trajanja u prostornim uvjetima ove regije.

str. 127

Još je M. Suić upozoravao na važnost prapovijesne i antičke osnove, na kojoj se gradio srednjovjekovni razvitak (u kulturnom i etnohistorijskom smislu; Suić 1979., 361-374; 1995., 13-27). Nažalost, ova promišljanja naišla su na vrlo ograničen odjek.

Ovim sam člankom nastojao upozoriti na napore u istraživanju prapovijesne i antičke baštine Like, svjestan koliko je ovaj pokušaj skroman i nedovoljan. Na pitanje u kojoj je mjeri povijesna baština ugrađena u identitet današnjih stanovnika Like trebaju odgovoriti buduća istraživanja i promišljanja. Današnji stanovnici Like naslijedili su od svojih prapovijesnih i antičkih predaka iznimno mnogo, a toga u velikoj mjeri možda nisu svjesni. Ova je baština danas zapuštena i ugrožena modernim razvitkom. Ako nestane, nestat će i ono što ovaj prostor čini posebnim. Odgovornost je na svima: baštinicima prostora (stanovnicima) Like, istraživačima i prije svega onima koji to mogu spriječiti. Ako se ne ulaže u istraživanje i zaštitu baštine, poruke prošlosti ostat će zauvijek nepročitane. U njima se možda krije rješenje problema održivog razvoja, ne samo Like nego i cijele Hrvatske.

str. ¸128

----------------------------------------------------------------------

1 Mnogo je prapovijesnih, antičkih i srednjovjekovnih lokaliteta za koje je vezana predaja o Grcima i Turcima. Starija tradicija u nekim dijelovima Like u sličnom kontekstu poznaje i etnonim “Nemri” (Magdić 1909., 124-133). Zbog ograničenosti prostora, ovdje ih nije moguće sve navoditi. U pripremi je opsežniji rad o ovom važnom problemu.)

2 O tome je Marković obavijestio Arheološki muzej u Zagrebu i dopisom od 2. listopada 1881. godine (VHAD IV 1882., 26-28); te dopisom od 30. travnja 1884. (VHAD VI 1884., 87-88).)

3 Južno od gradine bile su dvije nekropole. Na prvoj je iskopavao Mate Žagrović. Za nju Ljubić kratko navodi da je bila “grobište starije dobje” na kojem se nalaze samo paljevinski grobovi s brončanim i bakrenim predmetima. Druga se nalazila na zemljištu Marka Markovića i Jure Kovačevića, “na visočini po srijedi drage, a grobovi su sadržavali tjelesa na zakop iz nešto mlađe dobje” (Ljubić 1889., 150-151).
4 Mate Žagrović je već 1880. godine pokušao s pokusnim iskopavanjima, ali bez ikakova uspjeha. Vukelić je 1889. godine istražio dio utvrde koja se nalazila pri vrhu gradine. (Podaci iz arhiva Arheološkog muzeja u Zagrebu kod: Drechsler-Bižić 1973., 3-4; Drechsler-Bižić 1987., 394).
5 Vidjeti izvješće muzejskog povjerenika, inače inženjerskog pristava, Cvjetka Vurstera iz Otočca: VHAD 1898., 236-238.
6 Arheološka građa iz Prozora većinom se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Dio nalaza čuva se i u Naturhistorisches Museum u Beču.

7 Brunšmid, prvi školovani arheolog, postao je 1893. godine kustos, a dvije godine poslije i ravnatelj Muzeja. Godine 1896. izabran je za prvog izvanrednog profesora arheologije na Sveučilištu u Zagrebu (Mirnik 1996.,26).

8 Opsežna bibliografija Ante Glavičića, vidjeti u Nekić 2004., 359-364.

Boris OLUJIĆ
Pregledni rad
Odsjek za povijest
Filozofskog fakulteta, Zagreb

https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_117.pdf

KRATICE

AeM Archäologisch-epigraphische Mittheilungen aus Österreich-Ungarn, Wien
AI Archaeologia Iugoslavica, Beograd
AMZ Arheološki muzej u Zagrebu
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
AP Arheološki pregled, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, Ljubljana
ARR Arheološki radovi i rasprave HAZU (JAZU), Zagreb
AV Arheološki vestnik, Ljubljana
CBI Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH-a
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo
HAD Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb
HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, prije JAZU
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, danas HAZU
OA Opuscula archaeologica, Zagreb
PJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja, CBI ANU-
BIH, Sarajevo, I-V
PRILOZI Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu (Prije: Institut za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu), Zagreb
RE Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Stuttgart
RFFZd Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
RIJAZU Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru
SANU Srpska akademija nauka i umetnosti
VAMZ Vjesnik AMZ, Zagreb
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Arheološki muzej, Split
VDI Vesnik Vm Vesnik Vojnog muzeja Jugoslovenske narodne armije, Beograd
VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (od 1879. godine: Viestnik hrvatskoga arkeologičkoga družtva; od 1895. godine: Viestnik hrvatskoga arheološkoga društva), Zagreb
WMBH Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Wien

You have no rights to post comments