Foto: https://www.darabanth.com

Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

UVOD
Citirane sintagme o peterostrukom narodu, Vlasima i Hrvatima, ilirskom narodu, krajiškom narodu koje nalazimo u povijesnim izvorima s početka 18. stoljeća, na slikovit način svjedoče o složenoj i slojevitoj problematici vezanoj za predmoderne tradicijske etnije na ličko-krbavskom, ali i širem hrvatskom prostoru.¹ Te četiri različite slike eničnosti u rasponu od monoetničke do plurietničke, kao da potvrđuju popularnu izreku o “zapletenom” i “zagonetnom” Balkanu
str. 327-328.

koji karakteriziraju složeni i često nejasni etnički odnosi. Različite percepcije i interpretacije etničnosti s kojima se ovdje susrećemo, upozoravaju nas zapravo na različite aspekte u artikulacijama, konstrukcijama i reprezentacijama ranonovovjekovnih (predmodernih) etničkih identiteta. Senjsko-modruški i krbavski biskup Martin Brajković u svojem poznatom izvješću vjerno je prenio pučku interpretaciju etničkog identiteta, percepciju “odozdo”, dok je Mesićev navod primjer širih identifikacija nastalih “odozgo” pod utjecajem ranonovovjekovnog ilirskog ideologema. Dvojna etnička podjela Vlasi-Hrvati posljedica je širih sociokulturnih dvojnosti u vojnokrajiškom prostoru, dok se spram stranih (“njemačkih”) časnika to podijeljeno krajiško stanovništvo promatralo kao cjelina (Gränitz volck, National volck). Iz svega navedenog jasno je da se suočavamo s nimalo jednostavnim istraživačkim pitanjem kako definirati i interpretirati predmoderne etničke kolektivitete na ličko-krbavskom području, ali i na širem vojnokrajiškom prostoru Hrvatske. Prvo pitanje koje nam se nameće jest otkud toliko različitih atribucija vezanih za isto stanovništvo, odnosno zašto se za pojedinu atribuciju vezuje više značenja i sadržaja. Postavlja se pitanje da li je to samo posljedica različitih percepcija i razina idenititeta (užih i širih identifikacija), ili su u pozadini dublji strukturalni problemi vezani za fenomen predmodernog (tradicijskog) etničkog identiteta. Možemo li u tom smislu govoriti o identitetu ili identitetima predmodernih etnija, o njihovim višeslojnim dimenzijama i višestrukom karakteru? Drugim rječima, treba odgovoriti na pitanje što se sve u društvima tradicijskog tipa može podvesti pod fokus zajedničke identifikacije.

Predmoderne etnije na ličko-krbavskom prostoru pripadale su prije svega seljačkim, agrarnim društvima čiji su komunikacijski okviri i spoznajni horizonti bili prilično suženi i ograničeni. Kao takve, te su “seljačke etnije” bile socijalno organizirane u relativno malene i autonomne kolektivitete, nedovoljno institucijski integrirane i politički operacionalizirane, pa je time i njihov etnički identitet morao predstavljati uvelike fleksibilnu i fluidnu kategoriju. Posebno je pak pitanje koliko su društvene elite, kao svojevrsni “krojači identiteta”, s pozicija svoje staleške moći utjecale na postanak i razvoj, oblikovanje i razgraničenje pojedinih identiteta u “seljačkom narodu”. Uostalom, privilegirane su elite ostavile svoje tragove pamćenja i viđenja koji mogu presudno utjecati na našu današnju interpretaciju i viđenje tradicijske, predmoderne etničnosti. U ličkom slučaju to su bili razni carski dužnosnici (vojnokrajiški i komorski), pripadnici hrvatskih staleža te crkveni dostojanstvenici, čiji su doživljaji drugotnosti prostora, ljudi i običaja, bili sociokulturno uvjetovani, često utemeljeni na pukim dojmovima i predrasudama.²
str. 329

U historiografiji se o povijesnom razvoju etničkih pojava na ličko-krbavskom prostoru relativno mnogo raspravljalo, ali daleko od toga da bi zadovoljilo znanstveni interes.³ Naime, u hrvatskoj je historiografiji tek odnedavno pojam identiteta postavljen kao istraživački problem, pa povijesnih rasprava o toj temi nema mnogo.⁴ Problemu etničnosti uglav-
str. 330

nom se pristupalo u duhu tradicionalističke historiografije (primordijalistički), dok su se etnodemografski procesi svodili gotovo isključivo na proučavanje etnogeneze, što je uvijek i iznova otvaralo pitanja i rasprave o etničkom porijeklu i pripadnostima, o etničkim kontinuitetima i diskontiunitetima. S obzirom na aproprijacijsku i formativnu ulogu u protomodernizacijskim pojavama i procesima, u što, dakako, spadaju i etnonacionalni identiteti, razdoblje ranoga novog vijeka u hrvatskoj povijesti (16., 17. i 18. stoljeće) još ni izdaleka nije dovoljno istraženo.⁵ Nažalost, istraživanja ideniteta i pripadnosti često su bila opterećivana modernim shvaćanjima, prije svega nacionalno-ideologijske naravi. Hrvatska i ostale južnoslavenske historiografije nastale su u 19. stoljeću, u tzv. “vijeku narodnosti” pa su od početka najčešće bile zarobljenice romantičarskih mitova o naciji. Pritisak nacionalnoga političkog imperativa potaknuo je povjesničare da svojim djelima grade nacionalni identitet tražeći njegovo opravdanje u povijesnom kontiuitetu.⁶ Time je stvarana povijesna svijest koja je željela vidjeli povijest samo kao zrcalo svoje sadašnjosti, tj. koja je nastojala prekrojiti određene njezine trenutke prema legitimacijskim potrebama.⁷

U povijesnim raspravama o Lici dominira koncepcija koja razlikuje srednjovjekovno razdoblje kao doba relativno homogenih etnokulturnih (hrvatskih) struktura, od ranonovovjekovne epohe, koja je sa svojim sudbonosnim diskontinuitetima iz korijena izmijenila demografsku, etničku i kulturnu sliku ličko-krbavskog porostora.⁸ U tom smislu
str. 331

16. stoljeće – točnije godina 1527./28., kada su Liku i Krbavu osvojile osmanskobosanske krajiške čete – predstavlja povijesnu razdjelnicu, kraj “glagoljaške”⁹ i “čakavske” Like i prijelaz prema novim krajiškim entitetima na povijesnoj Tromeđi.¹⁰

U istraživanjima etničkih pojava i procesa u prošlosti na ličko-krbavskom prostoru, snažni su bili i nacionalno-aproprijacijski pristupi. Kako povijest Like i Krbave podjednako pripada povijesti hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj, spomenute su tendencije bile najizraženije u tradicionalnoj (i neotradicionalnoj) struji hrvatske i srpske historiografije, djelujući najčešće opterećavajuće na znan-
str. 332

stvenu i širu javnost. Obje tradicionalne historiografije koliko su zaslužne za “događajnu” rekonstrukciju, toliko su svojim jednodimenzionalnim, etnocentrističkim pristupom – nerijetko i do razine nacionalne isključivosti – stvarale iskrivljenu povijesnu sliku, pogotovo onu o etničkim odnosima.¹¹

U hrvatskoj se historiografiji problemu etničnosti u graničnim društvima i kulturama povijesne Tromeđe – kojoj je pripadala i Lika – nerijetko pristupalo kroatocentrično, u “singularnom obliku”. U sklopu takvih interpretacija, ranonovovjekovne povijesne entitete nastojalo se uključiti u “hrvatsku paradigmu” (npr. lički muslimani kao islamizirani Hrvati) ili im se, ako to nije bilo moguće, prenaglašavala posebnost u odnosu na okruženje (npr. Vlasi kao zagonetan svijet Balkana, tj. poseban narod sasvim različit od srpskog). “Vlaško pitanje” je zasigurno jedno od najvećih izvora neslaganja i opterećenja u hrvatskoj i srpskoj historiografiji ranoga novog vijeka. Slika koju su o Vlasima stvarale i hrvatska i srpska povijesna znanost, kao uostalom i druge nacionalne historiografije na Balkanu, bila je najčešće pojednostavljena, nekritična i djelovala je iskonstruirano. Naime, Vlasi kao etnički neizdiferenciran povijesni entitet jednostavno su bili pogodni za razne instrumentalizacije i konstruirane prijepore. Teza o nesrpskim korijenima pravoslavnih Vlaha  u hrvatskim krajinama ranoga novog vijeka bila je veoma popularna u nekim krugovima hrvatske historiografije. Ta je “historiografska škola” prikazivala Vlahe kao bezličnu pseudoetničku masu nastojeći pritom umanjiti ili sasvim zanijekati srpsku povijesnu nazočnost na prostorima Tro-
međe.¹² U srpskoj su pak historiografiji sve zajednice vlaške atribucije kao i one koje su potjecale iz dinarsko/štokavske kulture (dominantne na prostoru Tromeđe), bez iznimke proglašavane za srpske. Jednako opterećeni problemom
str. 333

kontinuiteta, srpski su povjesničari često isticali problem etnodemografskog diskontinuiteta, čime se htjelo dokazati da je hrvatski krajiški prostor u 16. st. izgubio svoje staro hrvatsko stanovništvo i dobio novo, etnički većinsko srpsko stanovništvo.13 U skladu s takvom percepcijom, umanjivala se hrvatska a prenaglašavala srpska važnost u vojnokrajiškoj povijesti. Prema istom interpretacijskom uzorku “ekskluziviteta”, Vojna krajina je u Hrvatskoj predstavljala instituciju sui generis, čije je stvaranje počelo doseljavanjem srpskog stanovništva na Žumberak 1530. godine.14

Redukcionistička interpretacija povijesti, odnosno etnocentristički ideologizirane konstrukcije i projekcije morale su u konačnici postati inkubator nacionalnih mitologizacija i sukoba.15 Takvi pristupi ne samo što otvaraju pitanje odnosa povijesnog fakta i fikcije, nego također izazivaju nerazumijevanje temeljnih procesa, pa tako i činjenice da je teško utvrditi prednacionalnu etničku sliku u smislu moderne definicije nacionalnoga bića.
str. 334

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
FUSNOTE - BILJEŠKE - DODATACI TEKSTU

1 U radu koristim dvojni naziv Lika i Krbava na način kako su ga koristili i suvremenici s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Za razliku od osmanske Like čiji se sandžak pružao s obje strane Velebita, od Vranskog jezera na jugu do Plitivičkih jezera na sjeveru, prostorna je percepcija Like nakon habsburške rekonkviste 1689. ponovno sužena u svoje prekovelebitske okvire koji približno odgovaraju bivšoj srednjovjekovnoj Ličkoj županiji. Lika je tako 1712. obuhvaćala područje Ličkog polja s velebitskim i srednjogorskim pobrđem, gračački kraj i dolinu gornje Zrmanje, dok se pojam Krbave odnosio na područje Krbavskog i Koreničkog polja te prostore oko Bruvna i Mazina (biskup Martin Brajković 1700. godine “in districtu Lika” navodi naselja Kosin, Perussichi, Pazarische, Smiljani, Brusane, Novi, Devoszelo, Budak, Siroka kula, Belaj, Ribnik, Ostrovicza, Pochitely, Wrebacz, Mogorich, Raduch, Plocha, Medak, Lovinacz, Grachach i Zvonigrad, do “in Corbavia” uključuje Bruvno, Komich, Kuriak, Udbinu, Visuch, Mekinar, Pisacz, Podlapac, Jossane, Bunich i Koreniczu. Usp. SHK III: 189-190). Od sredine 18. stoljeća prostorni pojam Like ponovno se počeo širiti. Nakon vojnokrajiške regulacije i osnivanja Ličke pukovnije 1746., pojam Like proširio se na istok do Plješevice i granice s Bosnom, čime je povijesna Krbava postala ličkom subregijom. Nakon Svištovskog mira 1791. i razgraničenja 1795. i gornje Pounje (lapačko-srbski kraj) ulazeći u sastav Ličke pukovnije postaje Ličkim Pounjem.
Ustrojavanjem Ličko-krbavske županije 1882., pojam Like proširio se na prostore bivše Otočke pukovnije, odnosno povijesne Gacke (Gacka dolina i Brinjski kraj), dok se na primorsko-podgorskom području od Senja do Karlobaga, koje je odijeljeno sjevernim Velebitom, razvio poseban zavičajni identitet, distinktivan u odnosu na zaleđe (naročito urbana mediteranska jezgra Senja).

Pojam Like nešto poslije proširio se i uz rubne prostore tadašnje Modruško-riječke županije (“preko Kapele ličke gore zelene”), što pokazuje da se lički identitet u moderno doba nije širio samo posredstvom upravno-teritorijalnog ustrojstva, nego i drugim mehanizmima (socioekonomskim, kulturnim itd.). Kako je to dobro primjetio Dane Pejnović u svojim sociogeografskim istraživanjima, izgradnja Ličke pruge 1912.-1925. znatno je pridonijela širenju ličkog identiteta u selima duž njene trase od Ogulina do Jesenica (koja tada i službeno postaje Ličkom Jesenicom). Mještani Oštarija, Josipdola, Plaškog i Jesenica i danas se zavičajno izjašnjavaju Ličanima za razliku od primjerice stanovnika Ogulina (na Riječkoj pruzi), koji svoje područje doživljavaju kao posebnu mikroregiju koja ne pripada izravno ni Lici, ni Gorskom kotaru, ni Kordunu. Interferencija regionalnih identiteta (ličko-kordunaškog, kordunaško-ličkog) izražena je pak na području gornjega toka Korane, oko Rakovice, Drežnik-grada, Vaganca i Saborskog. Tradicionalne veze toga područja s Likom sežu od kraja 18. stoljeća kada je pojas graničnog “kordona” dijelom naseljen i ličkim krajišnicima, dok se povezanost u naše doba ostvaruje funkcionalno preko NP Plitivička jezera.

Takvih interferencija nije bilo na jugu, na granici s Dalmacijom. Habsburško-mletačko razgraničenje na Velebitu i kninskoj Tromeđi 1699.-1718. utvrdilo je i čvrstu granicu regionalnih identiteta – ličkog na austrijskoj i dalmatinskog na mletačkoj strani. Premda je s obje strane granice živjelo identično stanovništvo i u kulturnopovijesnom i etnografskom smislu, politički ali i prirodni karakter granice (Velebit kao reljefna, klimatska i vegetacijska granica), kao i sukobljeni interesi, poglavito zbog stoke i pašnjaka, pogodovali su stvaranju posebnih, nerijetko antagoniziranih identiteta. Slikovito svjedočanstvo o ličko-dalmatinskim pograničnim antagonizmima u 18. stoljeću, ostavio je Ivan Lovrić koji je 1776. zabilježio: Nekoć su Morlaci prezirali Ličane kao nevaljalce, sad Ličani preziru naše, jer da su još veći nevaljalci od njih. Nekoć je kao grdnja zbog nevaljalstva bila raširena poslovica “ ličkanska viro”, a sada se veli “ kninska viro”, jer se Morlaci s područja Knina naročito svađaju s onima iz Like. (LOVRIĆ 1948: 97). Najnovijom upravno-teritorijalnom podjelom iz 1992. i 1997. i ta je povijesna i tradicionalna granica probijena, ovaj put na štetu prostorne cjelovitosti Like (Zadarsko-kninska odnosno Zadarska županija). Na bosanskoj granici, unatoč imperijalno-civilizacijskim oprekama, povijesne su okolnosti donosile drukčija iskustva. Kod muslimanske krajiške populacije duž granice s Hrvatskom, od Kulen-Vakufa i Orašca do Velike Kladuše, stoljećima se sačuvala tradicija o njihovu porijeklu sa starog i opjevanog “ličkog serhata”. Interferencija ličko-bosanskog identiteta posebno je izražena u usmenoj epskoj tradiciji krajiških muslimana, u kojoj se npr. često poistovjećuju bihaćki i lički kapetani s Udbine, poput Mustaj-bega Ličkog ili se npr. epski lik Budalina Tale u pjesmama pojavljuje pod dva imena, kao Tale Ličanin i Tale od Orašca. Lički se identitet kod hrvatskog stanovništva u zavaljskim selima nedaleko od Bihaća (tzv. Lička Plješevica) razvio i dalje se razvija kao specifičan oblik lokalnog identiteta. Premda je općina Zavalje još od 1931. upravno povezana s Bihaćem (1931.-1941. u sklopu Vrbaške banovine, 1941.-1945. za postojanja NDH u sastavu velike župe Krbava-Pset), međurepubličkim razgraničenjem iz 1947. i definitivnim ulaskom u sastav NR Bosne i Hercegovine, taj se prostor fizički izdvojio iz Like i Hrvatske ali se i dalje smatra dijelom ličke zavičajne zajednice. Tome je svakako mnogo pridonijela i činjenica što je Zavaljska župa u crkvenom pogledu ostala povezana s Likom, tj. Hrvatskom.

2 Najvažnije izvore za povijest etničnosti na ličko-krbavskom prostoru na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće predstavljaju izvješća vojnkokrajiških i komorskih dužnosnika te crkvenih dostojanstvenika. Od primarnih izvora mogu se izdvojiti: izvješće Senjskog kaptola o konverzijama muslimana s popisom “turskih obitelji” u Perušiću iz 1696.; opis Like i Krbave iz 1696. (nekad se pripisivao biskupu Sebastijanu Glaviniću, što je Mile Bogović osporio); izvješće kapetana grofa Antonia Coroninia o prilikama u Lici
i Krbavi iz 1697., te dva izvješća senjskog biskupa Martina Brajkovića iz 1700. i 1702. (SHK III.:29-30, 45-52, 108-112, 189-193, 214-216; BOGOVIĆ 1991:117-128)

3 O ranonovovjekovnim aspektima povijesti etničnosti na području Like i Krbave pisali su: LOPAŠIĆ, Radoslav. Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović. Zagreb, 1888. 13-102; GRBIĆ, Manojlo. Karlovačko vladičanstvo. Prilog k istoriji Srpske pravoslavne crkve. vol. I-III., Karlovac, 1891.-1893.; IVIĆ, Aleksa. Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci, 1909.; isti. Migracije Srba u Hrvatsku tokom 16., 17. i 18. stoleća. Naselja i poreklo stanovništva. knj. 16, Subotica, 1923.; HORVAT, Rudolf. Lika i Krbava. Povijesne slike, crtice i bilješke. sv. I, Zagreb, 1941. 43- 46; PAVIČIĆ, Stjepan. “Seobe i naselja u Lici” u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. knj. 41, Zagreb, 1962., 99-293; R ADEKA, Milan. Gornja krajina ili Karlovačko vladičanstvo. Lika, Krbava, Gacka,
Kapelsko, Kordun i Banija. Zagreb, 1975., 79-96.; GR ANIĆ, Miroslav. “Struktura stanovništva Karlobaga u 18. i 19. stoljeću.” u: Vojna krajina. Povijesni pregled, historiografija, rasprave. Zagreb, 1984., 311-315; MOAČANIN, Fedor. “Kranjci u Lici” u: Etnološka tribina. Zagreb, 1986., 7-10.; BOGOVIĆ, Mile. “Restauracija katoličke crkve u Lici i Krbavi nakon oslobođenja od Turaka godine 1689.” u: Senjski zbornik. god. 20, Senj, 1993., 103-117; MARKOVIĆ, Mirko. “O etnogenezi stanovništva
Like” u: Zbornik za narodni život i običaje. knj. 53, Zagreb, 1995., 132-188; PAVLIČEVIĆ, Dragutin. “O pučanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom na Bunjevce.” u: Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 1997., 203-220.; KASER, Karl. Slobodan seljak i vojnik. Rana krajiška društva (1545.-1754.), tom I., Zagreb, 1997., 163-199; DABIĆ, S. Vojin. Vojna krajina. Karlovački generalat (1530-1746), Beograd, 2000., 118-134. ; ROKSANDIĆ, Drago. “Ljudi i prostori Like i Krbave 1712. godine” u: Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500.-1800., 73-114; isti. “Zapisi o temama iz povijesti Gospića.” u: ROKSANDIĆ, Drago. Etnos, konfesija, tolerancija. Zagreb, 2004., 371-382.; HOLJEVAC, Željko. “Lički i primorski Bunjevci” u: Hrvatska revija. V/2005., 61-66.; isti: “Vojna krajina u hrvatskom identitetu” u:
Marinović, Marijana (ur.). Povijesno naslijeđe i nacionalni identitet. Zavod za školstvo Republike Hrvatske, Zagreb, 2006., 101-111.

4 O problemima etnokulturnih (i etnokonfesionalnih) identiteta u vojnokrajiškoj Hrvatskoj, pa tako i Lici, najviše je pisao Drago Roksandić (o temi “ilirstva, srpstva i hrvatstva u krajiškom zajedništvu” pogledati u ROKSANDIĆ, Drago. u: Vojna Hrvatska. La Croatie Militaire. Školska knjiga, Stvarnost, sv. II, zagreb, 1988., 105-168). O Vojnoj krajini i hrvatskom povijesnom nasljeđu, identitetu i kolektivnoj memoriji pogledati u HOLJEVAC 2006:101-111.

5 Tezu o formativnom karakteru ranoga novovjekovlja u stvaranju hrvatskog identiteta iznosi i Miroslav Bertoša na primjeru istraživanja dinamičnih i višeslojnih identiteta u Istri od 15. do 18. stoljeća. O metodološkom pristupu Bertoša zaključuje: “Kakav bi istraživački model trebao slijediti hrvatski povjesničar, proučavatelj identiteta ranoga novovjekovlja? Našoj historiografiji nedostaju prethodna istraživanja i posebna djela, pa su u ovome trenutku neostvarive temeljitije sinteze. Držim da bi valjalo slijediti dvostruke kolosijeke istosmjernoga puta: jednim trakom proučavati hrvatsko višejezično književno i uopće pisano nasljeđe i novom optikom čitati arhivsku građu, drugim trakom slijediti iskustva, dostignuća i modele ostalih europskih povijesnih znanosti, ali i pokušati izaći iz tradicionalističkih okvira.” (BERTOŠA 2006:27)

6 Još je Ernest Renan ustvrdio da je pogrešno poimanje vlastite povijesti dio bivanja nacijom. (HOBSBAWN 1933:14).

7 GROSS 1996:382.

8 Ostaje otvoreno pitanje koliko je Lika u 14. i 15. st. zaista bila etnički homogena (sjetimo se samo dvojezičnih vlaških katuna tzv. “Ćića” na Kurjakovićevim posjedima oko Zrmanje i na južnom Velebitu). Jednako tako, ni svi razmjeri diskontinuiteta izazvani osmanskim osvajanjem Like i Krbave u 16. stoljeću nisu nam još dovoljno poznati. Npr. kad je u pitanju toponimija ličkog prostora, podaci iz osmanskog poreznog popisa 1550. pokazuju da se o nekom većem diskontinuitetu ne može govoriti.
Istraživački bi tek trebalo odgovoriti na proturječno pitanje, kako to da se raspad medijevalne demografske strukture na ličko-krbavskom prostoru nije znatnije odrazio i na toponimijsku strukturu.

9 Treba upozoriti da je početkom 16. stoljeća na ličko-krbavskom i širem području, u uporabi bila i zapadna varijanta ćirilice (u literaturi poznatija kao zapadna ćirilica, bosančica, bosanica, bosanska ćirilica, hrvatska ćirilica). Npr. sačuvalo se više ćiriličnih isprava kneza krbavskog Ivana Karlovića, dok je primjerice Juraj Keglević, koji je u mladosti napustio svoje posjede u Pozrmanju, oko 1550. sastavio svoju oporuku na ćirilici. Bihaćka općina je cijelo 16. stoljeće, do pada 1592., također koristila ćirilično pismo. Ćirilskih zapisa ima i u kasnosrednjovjekovnim glagoljskim kodeksima, što svjedoči o dinamičnom prožimanju dvaju slavenskih pisama u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Nažalost, o širenju i razvoju ćirilske paleografije u Hrvatskoj zapadno od rijeke Krke i Vrbasa u predosmanskom razdoblju još uvijek se vrlo malo zna.

10 Termin Tromeđa (Triplex Confinium) u užem smislu označuje oronim Međeđak ili Međeđa Glavica na Debelom brdu, sjeverozapadno od Knina, gdje su se prema odredbama Karlovačkog mira 1699. godine razgraničile tri imperije: Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo i Mletačka Republika. Požarevačkim mirom 1718. ta je Tromeđa pomaknuta nešto sjevernije, na prostor Raštela sjeverno od Plavna. U širem smislu Tromeđa je tradicijski naziv za granične prostore sjeverne Dalmacije, južne Like i jugozapadne Bosanske krajine (između Knina, Gračaca, Srba i Bosanskog Grahova). Povijesna Tromeđa predstavlja pak historiografski koncept kojim se označuje prostor susreta triju različitih ranonovovjekovnih imperija (habsburškog, osmanskog i mletačkog), iz čije se trostrane perifernosti oblikovao jedan drugi, međuovisan, interferirajući prostor. Riječ je o području graničnih društava i graničnih kultura koje su bile obuhvaćene složenim odnosima sukoba i razdvajanja, dodira i prožimanja. Simbolički, to je prostor religijsko-civilizacijskih “zidova” i “predziđa” (antemurale christianitatis, sedd-i islam), ali i “mostova” koji su na razini tradicijskih kultura stvarali
modalitete suživotne opstojnosti (npr. vira krajiška, pobratimstvo i drugi osebujni krajiški kulturni obrasci). Povijesnu se Tromeđu može izvorno omeđiti područjem između Knina, Zadra, Senja i Bihaća, ali u širem smislu ona predstavlja povijesnu metaforu za cijeli hrvatski ranonovovjekovni prostor koji je obilježen fenomenom granica i višegraničja. Historiografski koncept Tromeđe osmislio je Drago Roksandić (kao istraživački projekt ustanovljen je 1997.) polazeći od teorijskih i metodoloških zasada “studija granice” (Border Studies) i “višegraničja” (Multiple Borderlands). Roksandić je s konceptom Tromeđe ponudio inovativni i alternativni historiografski pristup koji staru paradigmu “predziđa” nadomješta paradigmom “granica” i “višegraničja” kao centralitetnih modela, te otvara niz novih problematizacija i interpretacijskih mogućnosti kako u hrvatskim tako i u regionalnim (euromediteranskim) povijesnim kontekstima (o predmetu, pristupima i metodama istraživanja Tromeđe pogledati u: ROKSANDIĆ 2003:3-50)

11 Drago Roksandić je još prije dva desetljeća primjetio: Činjenica je da je tradicionalna etnocentristička historiografija ustrajala u svojoj inerciji isključivog istraživanja vlastite nacionalne povijesti, baveći se odnosima ova dva naša naroda skoro isključivo u slučajevima sporova i sukoba, dakako, na navijački način, za “svoju” stranu, a zanemarujući ono što je srpskoj i hrvatskoj povijesti zajedničko, a time nužno previđajući da je u cijelim historijskim razdobljima ono što je zajedničko bitno određivalo posebno. (ROKSANDIĆ 1991:21).

12 O Vlasima kao “zagonetnom svijetu” staroga Balkana koji je srbiziran tek u 19. stoljeću pisao je Mirko Valentić (VALENTIĆ 1992:1-21). Sličnu tezu razvija Zef Mirdita, koji ih promatra kao svojevrsnu “metaetniju” koja živi u svim balkanskim narodima (Mirdita 2004:11-16). Takav pristup dakako nije vrijedio kad su u pitanju bili katolički Vlasi (npr. Bunjevci) koji su se integrirali u hrvatsku etnonacionalnu zajednicu. Sukladno tome, bunjevačko-vlaške skupine u hrvatskoj historiografiji nikada nisu prikazivane u kontekstu “došljaci-osvajači” niti je za njih vrijedila ona popularna figura “Vlah i Turčin naporedo skaču”. (kao o tome u: ŠARIĆ 2008:15-43.)

You have no rights to post comments