Stoje: Ivan Špehar (Zec). Josip Grdić (Ćilim), Petar Sertić (Pera Mašin), Vuković Mate (Mateša). Sjede: Nikola Špehar, Slavko Katušin - učitelj u Saborskom, Joso Vukelić - svećenik u Saborskom, Marko Grdić (Markica Josin), Pave Vuković (Maljićev). Fotografiju su mi ustupili Slavko i Jaga Špehar.
Ne može se govoriti o Saborskom, a da se ne spomene učitelja Slavka Katušina koji je do pred sam Drugi svjetski rat službovao u našem selu. U Saborskom je proveo više od deset godina. Kad su nastupile ratne okolnosti Slavko se povukao u svoju rodnu Dugu Resu. Sva pismenost i kulturni napedak sela u to vrijeme vezan je za njegovo ime. U onim uvjetima koji ni malo nisu bili povoljni za razvoj pismenosti, on je poduzimao sve što je mogao samo da se narod opismeni. Uvjeti nisu bili povoljni iz razloga jer su se mnogi roditelji protivili školovanju djece.
Ako je netko imao tri ili četri sina, dvojicu bi slao u školu, a ostali su morali čuvati stoku. Što se tiče ženske djece mali broj ih je tada išao u školu, ako i je to je trajalo samo dok bi naučile čitati, pisati i računati. Učitelj Katušin se stalno trudio uvjeriti roditelje da bez obzira na sve u školu šalju i mušku i žensku djecu. Nerado je učitelj, za one koji nisu išli u školu, podnosio prijave ali ako nije bilo druge morao je i to, samo da poveća broj djece u školi.
S obzirom na razvoj sela i boljih uvjeta života zbog povećane zaposlenosti na pilanama ipak je u predratnim godinama školu pohađalo 80% djece. To je dobar postotak usporedimo li se u to vrijeme s Rakovicom i Drežnikoma gdje je taj postotak bio manji od 50%. Učitelj Katušin je u školu uveo i peti razred za one bolje učenike tzv. "opetovnicu". Jer tko bi završio opetovnicu bio je na višem stupnju obrazovanja. Učitelj Katušin je osnovao tamburaško društvo (slika gore), jedno je vrijeme u tom društvu svirao i pop Joso Vukelić. Učitelj je organizirao i priredbe u selu, može se reći da je sve svoje znanje i sposobnosti usmjerio na opismenjivanje i kulturno uzdizanje naroda. U početku je sam učio sva četri razreda, a kasnije je za pomoć dobio jednu učiteljicu pa su podjelili posao. Kada bi nestašluci đaka prevršili mjeru znao je posegnuti i za šibom i dobro naprašiti tur onima koji su to zaslužili.
Što se tiče šibe ni pop Joso Vukelić nije trpio neposluh i neznanje na vjeronauku. Tko nebi naučio zadano šiba ga nije mimoišla, zato ga djeca nisu voljela.
Svi koje je učio Slavko Katušin sjećaju ga se kao pravog pedagoga i poštenog čovjeka. On je jednostavno znao s djecom, volio ih je, a oni su voljeli njega. Pred sam rat u Saborskom su već tri prosvjetna radnika, broj đaka se povećavao pa su i potrebe za učiteljima bile veće. Bili su i ostali učitelji dobri, ali je Slavko Katušin bio jedan i jedini.
Zbog sve većeg broja djece u okolici Saborskog 1940. godine je predloženo da se na Kuselju izgradi škola za učenike iz Biljevine, Kuselja, Čorkove Uvale i Sertić Poljane. Da bi se škola gradila trebalo je utvrditi koliko ukupno ima djece u navedenim zaseocima i selima. Utvrđeno je da ih ima oko osamdeset, što je bilo i više nego dovoljno da se gradi škola, no zbog početka rata sve je stalo.
Za ovaj članak su korišteni podaci iz knjige Josipa Krizmanića - Saborsko i uža okolica 1995.