Je li to bilo jednoga dana u stoljeću sedmom, kada je prvi Hrvat krštenjem uveo narod Hrvata u krug civiliziranih naroda ondašnje Europe, koja je tek nastajala na ruševinama nekada slavnoga Rimskoga Carstva?


Ili u vrijeme dičnoga kneza Višeslava?

Ili pak u vrijeme slavnoga kneza Branimira kojemu papa Ivan VIII. još 7. lipnja 879. godine šalje pismo i blagoslov, kojim Zemlja Hrvata prvi put u svojoj povijesti dobiva međunarodno priznanje najvišeg autoriteta onoga vremena?

Je li to bilo 925. godine, kada je okrunjen naš prvi kralj Tomislav?

Ili pak u vrijeme najmoćnijega hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Velikoga?

Nije to bilo tih slavnih godina.

A onda je iznenada došlo dugih skoro devet stoljeća, kada su nas bez milosti šibali vjetrovi iz svih smjerova. Vjekovi u kojima je ovaj narod teško stradao i često pod tuđim stjegovima ginuo i za tuđe interese bivao sve manjim.

No, svjetlo vjere koju je Hrvat primio u stoljeću sedmom i obećanje vjernosti Petrovu nasljedniku, dalo je snage hrvatskom čovjeku da mu kroz dugih devet stoljeća ne ugasne onaj zapretani žar pod pepelom, taj san o jedinoj Domovini. San kojega su sanjale brojne generacije ovoga naroda. Sve do XX. stoljeća.

I zato je završetak I. svjetskoga rata davao ovom narodu određene nade. Jer, pobjeda mira koja je tada počela uređivati nove države suvremene Europe, bila je i Hrvatima povijesna prilika.

Ali, nažalost, jesenje magle 1918. godine učinile su svoje.

Dakle nije to bilo niti te 1918. godine.

Nije to bilo nažalost niti u travnju 1941.

Nije to bilo niti u krvavom svibnju 1945. godine. I dugih 45 „crvenih godina“  koje su slijedile nakon toga tragičnog stradanja Hrvata.

Dijelom u poraću pobijen, dijelom raseljen, a nadasve ušutkani hrvatski narod utonuo je u “hrvatsku šutnju” dugu 45 godina.

Životni vijek još jedne fizički i duhovno osakaćene generacije Hrvata. I dijela generacije Hrvata koja se rasula po cijeloj kugli zemaljskoj, mukotrpno promičući Istinu o narodu Hrvata.

Tek maleni lahor „hrvatskog proljeća“ 1971. u Domovini, nosio je nadu slobode.

Vrijeme kada je vjerni narod Hrvata mogao samo svojem Bogu jedinomu plakati poput biblijskoga proroka Jeremije:

»Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti….
Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Il’ nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?«

I Bog je čuo plač naroda svojega. I dao nam je taj dan koji smo stoljećima čekali.

Dan za koji smo generacijama unatrag znali da se zove – Dan državnosti.

Komentari  

#1 Ivan 2022-05-30 05:39
"Imamo Hrvatsku" rekao je Franjo Tuđman na današnji dan prije 32. godine, no nažalost nije dugo bila u našim rukama.

Hrvatska danas je smjesa čudnih sastojaka. Jad i čemer. Nažalost nismo uspjeli stvoriti državu po mjeri svakog njenog građanina.
Mnogi su se obogatili i stekli razne privilegije na nezakonit način, a narodu su ostale samo mrvice sa stola (rad za minimalac i na ugovor).

JADAN LI NAM DAN DRŽAVNOSTI...!!!, posebno našoj djeci za koju smo ovu državu stvarali! Nisam danas ni zastavu izvjesio, jer ovo nije Hrvatska iz razdoblja Franje Tuđmana i borbe za neovisnost.

I opet smo u situaciji da plačemo Bogu kao prorok Jeremija:

»Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti…."
#2 Ivan 2022-06-04 16:35
Jeli naša mladost pala za ovo što danas imamo, u Saborskom nemaju ni dostojan spomenik na otvorenom.

You have no rights to post comments