Premda su im prezimena značajno mlađa od hrvatskih, i dalje mnoga neslavenska prezimena Srba iz Kninske krajine svjedoče uglavnom o vlaškom (romanskom) porijeklu (Omčikus, Arula, Kasum, Ćulum, Čimbur, Dondur, Šeat, Kalat, Burza, Batas, Bilbija, Bečker, Kamber, Pećer, Sinobad, Šolaja, Šegan, Rapo, Šimpraga, Palenta, Durbaba, Grubor, Tintor, Kantar, Laka, Karna, Guga, Bagud, Vunduk, Milamin, Tanjga, Tarlok, Devrnja, Jejina, Kanazir, Gambiroža, Bursać, Oruč, Čakarmiš, Tutuš itd.). Tu su dakako i turski utjecaji (Demir, Jaramaz, Baša, Ćuruvija, Kurbalija, Atlija, Koluvija, Kurduluk, Degenek, Mizdrak, Kuruc, Karabuva, Samardžija, Oklopdžija), uglavnom slavenizirana vlaška prezimena (Formentonović, Ljevaja, Buač, Dubajić, Alfirović, Verigić, Radulović, Bukarica, Bukarović, Zlojutro, Zelembaba, Kornjača, Kurajica, Punoš, Dedeić, Jungić, Šurdolja, Trkulja, Pribojen, Sunajko, Urukalo, Čubrilo itd.), kao i općenito pravoslavna (Dmitrović, Hristić, Ilić, Simić, Trivunović, Crnogorac...) Značajan broj prezimena je zajednički Hrvatima.

Nije ni blizu usamljeni slučaj da netko tko je rođeni Dalmatinac, rođen 1987. u SR Hrvatskoj u Jugoslaviji, tvrdi da je rođen u srpskoj Dalmaciji u Srbiji. Na stranu što je njegova baka Hrvatica Štefica r. Kostelić, ovakvi slučajevi su česti, svejedno je li riječ o "srpskoj" Dalmaciji, Lici, Kordunu, Banovini, Slavoniji.

.

Knin je često bio žarište velikosrpskog nacionalizma. Ondje je počela "balvan-revolucija", ondje je bilo središte Rep. Srpske Krajine. Odande je i zločinačka Dinarska divizija iz WW2 koju je vodio pop Đujić, četnički vojvoda i svećenik, domaći kninski sin. Srpska Pravoslavna Crkva se u brojnim slučajevima od samog vrha nadalje istakla otvorenom podrškom velikosrpstvu i četnicima.

.

Igrala je i glavnu ulogu ne samo u širenju "srpske vjere", što je bio sinonim za pravoslavlje, točnije svetosavlje, već i u pretvaranju nepismenih vlaških seoskih pravoslavnih masa, u 18. i 19. st., u dio moderne srpske nacije. Nekada brojne međusobno raznolike vlaške skupine diljem Balkana, uglavnom pravoslavne, na osnovu vjerske pripadnosti su se pretežno asimilirale u Srbe, Grke, Bugare, Bošnjake, Hrvate itd.

.

Nepismene mase pravoslavaca porijeklom iz Crne Gore i Hercegovine koje su same sebe nazivale imenom kojim su ih nazivali i drugi, uglavnom (pravoslavnim) Vlasima, ponekad Rišćanima (hrišćanima, pravoslavcima), rjeđe (pravoslavnim) Morlacima i Racima, i još rjeđe Rkaćima, a pojedinačno i (pravoslavnim) Hrvatima, zahvaljujući svojoj "srpskoj vjeri" i formuli "svaki pravoslavac je Srbin, pravoslavac = Srbin", postali su dio moderne srpske nacije. Dakako da nacionalisti imaju i druge formule (npr. štokavac = Srbin, Hrvati štokavci = Srbi katolici), ali vjeroispovijest je odigrala glavnu ulogu u nacionalnom određivanju (npr. musliman = Musliman, od 1993. Bošnjak).

.

Pravoslavni Dalmatinci često su planski naseljavani od Turaka, nekad direktno iz Crne Gore, a često iz Bosne u kojoj su proveli više naraštaja. Neke kninske srpske obitelji čuvaju predaju da su pobjegle iz Crne Gore od krvne osvete. Koliko dugo su pripadnici nekog naroda, stvar je perspektive. Neki bi za njih rekli da su oduvijek bili Srbi kojima se kasnije probudila nacionalna svijest, a neki da su posrbljeni. Kako god, nacionalizmu, pogotovo ekstremnom, nigdje na Balkanu u 21. st. ne bi trebalo biti mjesta, ali čini se da ćemo pričekati 22. ili 23. st. Kako će tada biti, svjedočit će samo Joža Manolić.

.