Kako je moguće da ogulinski govor, koji po većini svojih obilježja nedvojbeno pripada srednječakavskom ikavsko-ekavskom dijalektu, ima uglavnom štokavski naglasni inventar, a nema ča ni što nego kaj, ali nema zakaj, nekaj, nikaj nego mahom čakavske zamjenice? Kako je takav govor mogao nastati? Glavna pitanja su:

1. Kako jedan govor s tako malo čisto kajkavskih obilježja ima kaj? 2. Kako jedan govor s tako malo čisto štokavskih obilježja ima štokavski naglasak koji se u mnogočemu poklapa sa standardnim (književnim) jezikom?

Ovaj put probat ću odgovoriti samo na prvo pitanje.

1. Ako zanemarimo "što, šta, zašto" kao noviji utjecaj i "ča" kao riječ koja je u ogulinskom izumrla ili se iznimno rijetko može čuti, ogulinski ima "kaj", ali ostale zamjenice su pretežno čakavske: zač (za+ča), česa (genitiv od ča), poč (po+ča), nač (na+ča), uč (u+ča), podač (pod+ča), nizač (nizašto), ništo (nešto), niš. Čakav. su i zamjenice ki (tko, koji), kadi (gdje) itd.

Ogulinski ima vrlo malo čisto kajk. riječi. Riječi tipa "vidil, vridil, bil, znal, primetil, rešil, sikal, cipal" pripadaju srednječakav. dijalektu, kojim govore i sela ogulinske okolice (Modruš, Josipdol, Oštarije, Tounj itd.), premda se riječ ča u najvećoj mjeri još čuva samo od Oštarija do Tounja te kod starijih na području Josipdola i Modruša. Sva navedena područja karakterizira miješanje riječi ča, kaj i što, ponekad i u istoj rečenici, no jasno je da je barem južno i istočno od Ogulina ča najstarija, izvorna riječ. U Ogulinu i užoj okolici (osim u štok. Otoku), kao i na cijelom području ogulinskog Zagorja, govori se kaj i zač.

Prema stručnjacima, ča je izvorna riječ i u Ogulinu. Najstariji zapisi iz ogulinskog kraja u pravilu su čakavski, a njime govore i Gradišćanski Hrvati koji potječu iz tih krajeva. Nikad nije zabilježeno značajno doseljavanje kajkavaca na čakavsko ogulinsko-modruško područje. Ukoliko je takvog naseljavanja i bilo, doseljena kajkavska manjina nije mogla nametnuti kajkav. riječi domaćoj čakav. većini. Naprotiv, u Ogulin je kroz povijest doselio vrlo velik broj čakavaca, kako iz Modruša, tako i 2.-ih područja, u vrijeme turske najezde čakavskih.

Jednostavnom logikom, ako imamo ča kao najstariju riječ u Ogulinu, a još k tome doseljavaju čakavci (i u manjem broju štokavci), zašto se u ogulinskom govori kaj, a ne ča?

Stručnjaci dugo razbijaju glavu na tu nelogičnost. Neki spominju Hrvate koji pred Turcima bježe u Sloveniju, ondje pokupe kaj i vraćaju se u Ogulin kao kajkavci. Kao "argument" povjesničar Marko Šarić (FFZG) u svom doktorskom radu navodi Cindriće, koji su dobili prezime od alpskog glazbala cindra. No, cindra je i istarsko glazbalo. Sve i da je tako, neka od najčešćih ogulinskih prezimena (Salopek, Blašković, Grdić, Kolić, Kučinić, Luketić, Marković, Medved, Mihalić itd.) su autohtona još od Modruškog urbara iz 1486. Ovdje su posebno značajni Salopeki, najčešće ogulinsko prezime, jer Salopeki u Ogulinu i Salopek Selu govore kaj, a u Modruškim Salopekima ča. Kako su govorili prvi Salopeki iz Modruškog urbara 1486.?

"Argument" koji je najcitiraniji među jezikoslovcima i predstavljen kao činjenica iako nema nikakvih dokaza, još manje drži vodu. Navodi da je "riječ kaj prvo preuzeta od vojnih i upravnih službenika i učitelja, a potom ju je usvojio i građanski i časnički sloj grada Ogulina u 1. polovici 19. st. kao otmjeniju i prestižnu riječ administracije i sudstva", nakon čega "kaj preuzimaju i ona sela u okolici Ogulina" u kojima se i danas govori. Po tome, Ogulinci, a potom i okolna sela, počeli su doživljavati ča kao "seljačku" riječ i zamijenili su je s "gospodskom" kaj. Ova teza ne daje odgovor na pitanje zašto Ogulinci nisu tada, pa čak ni sada, zamijenili "seljačku" riječ zač s "gospodskom" zakaj. Zakaj, nekaj, nikaj se danas može čuti samo kod pojedinih Ogulinaca, pretežno koji su živjeli (ili se školovali) u ZG ili KA.

I neke od rijetkih kajk. ogulinskih riječi su to samo polovično, kao "vujac, vuje", nastala kao hibrid kajk. "vujec" i čak. "ujac, uje". Još jedan primjer mišunga je "uč", križanac čak. "vač" i štok. "u što", za razliku od kajk. "v/vu/f kaj". Još ima Ogulinaca koji pamte da je netko od njihovih govorio "vač" (sličan primjer u ogulinskom su va(v)ik i danas dominantno uvik, oboje iz čakavskog), ali se i "uč" danas vrlo rijetko može čuti. Rijedak primjer je i "vuvo" (uvo, uho), čija se množina "vušesa" u ogulin. izgovara štok. naglaskom na 1. slogu.

Moje mišljenje je da je ogulinski kraj od najstarijeg razdoblja bio kontaktno čak. - kajk. područje. Modruš i okolica bili su čakavski, dok su sela na području današnjeg Ogulina do 1500. bila čakavizirana kajkavska sela u kojima se od kajk. obilježja zadržao kaj. Doseljavanjem mnoštva čakavaca u vrijeme turskih prodora, ogulinski se još više čakavizirao, a doseljeni čakavci, odnosno njihovi potomci, preuzeli su kaj od starosjedilaca. Sa svakim idućim naraštajem, kajk. su se osobine sve više gubile, ali je kaj ostao do danas sačuvan.

Postoji i 2. mogućnost, a odnosi se na doseljenike iz Turske Hrvatske (Bihaćko-cazinska krajina). To je područje do 1592. bilo čakavsko, ali nije isključeno da je ondje bilo i kajkavaca. Naime, Hrvatska i Bosanska Kostajnica bile su kajkavske, a i dobile su ime po kajk. riječi kostajn (kesten). Iseljenici iz bihaćkog kraja osnovali su ili se naselili u neka danas čakav. sela (npr. u Gradišću), ali dobar dio njih naselio je danas kajkavska ikavska sela (npr. između Zaprešića i Sutle te Zdenčina i Horvati). Je li moguće da oni nisu preuzeli kaj u novoj sredini nego ga donijeli sa sobom? Svakako, doseljenici iz Bihaćke krajine u OG nisu bili toliko brojni da sami svima ostalima nametnu kaj, a i teza o kajk. ikavskom Bihaću je blago rečeno upitna s obzirom da su svi izvori iz Bihaćke krajine prije turske vlasti čakavski.

Ovo pitanje i dalje je zagonetka.