Temeljem "Zapovesti" pukovnika Slobodana Đorđevića, zapovjednik TG-2 puk. Bulat izdao je "Zapovest komandanta TG-2 za napad" razradivši u 13 točaka "Plan napada na Saborsko". Pod točkom 3., 4., 5. i 6. detaljno su navedeni smjerovi napada na Saborsko i zadatci pojedinih jedinica iz sastava TG-2 i TO Plaški (do razine čete). Napad je trebao odpočeti 10. studenoga 1991.

u 09,00 sati, uz predhodnu avio i artiljerijsku pripremu (koja je razrađena u točki 9.), a trebale su je izvršiti tab-130 mm i b.RL 128 mm, u trajanju od 40 minuta.
   Na osnovu "Zapovesti komandanta TG-2 za napad puk. Bulata, o angažiranju snaga TO Plaški u napadu na Saborsko, zapovjednik I. bataljuna TO Plaški, kapetan I. kl. Bogdan Grba, donosi dana 9. studenoga 1991. "Naredbu komandanta I. bataljuna za napad" kojom je operacionalizirao i dodatno razradio aktivnosti jedinica do razine četa u okviru I. bataljona kojima je zapovijedao. Pod komandom komandatna Bogdana Grbe nalazilo se u tomu trenutku 5 četa, koje su raspoređene na crti: Glibodolski križ-Vukelić Poljana-Podpolje-Lisina-Ljetišta-Bajići-Trolokve-Kneja-Lisac. Snage I. bataljuna sudjelovat će u napadu na Saborsko 12. XI. 1991., zajedno sa snagama TG-2, s crte na kojima su bile do tada razvijene, a razvoj im je bio definiran na temelju "Odluke komandanta bataljona razrađen u točki 4".

    Nikola Dokmanović, k-dant br TO Plaški, u "Zapovesti za napad" na Saborsko, naglasit će da je uspešnim dosadašnjim dejstvima i borbom narod SAO Krajine potisnuo ustaške snage na granične teritorije gdje je ostalo neočišćenih dijelova uklinjenih u teritorij Krajine. Jedan od ovih klinova-naglasit će Dokmanović, a koji razdvaja jedinstven teritorij Krajine je područje sela Saborsko. U ovo područje povukli su se dijelovi razbijenih ustaških snaga poslije uspješnih dejstava naših snaga od Ličkog Petrovog sela na pravcu Grabovac-Korenica gdje su očišćena ustaška uporišta Grabovac, Vaganac i Drežnik Grad.
   Ove snage neprijatelja našle su se u okruženju te se čini da će se iste pokušati povezati u pravcu s. Glibodol sa svojim snagama u rejonu Ogulina i Brinja, gdje bi kao konačan cilj imao da u sadejstvu pokuša ovladati Plaščanskom dolinom.
   Brigada TO Plaški, ističe Dokmanović, osigurava teritorij općine Plaški na sjeverozapadnoj crti obrane Prkos- Mudrić Glavica- Trojvrh- Begovo brdo- Vrelo Vrnjike i jugozapadne: Kunićki kosanjak-Serežište-Krasnica-vis Vršić (880), gdje je koridor križanja prometnica L. Jesenica-s. Dabar i s. Glibodol i dominantnih visova Jasenak (k-l030), Korać (K-907) i Vršić (K-880), onemogućavajući spajanje ustaških snaga iz s. Saborsko u smjeru s. Glibodol sa ustaškim snagama iz Ogulina. Na istočnom dijelu teritorija na pravcu Vukelić Poljana-Potpolje-Gredoviti vrh (786)-Ljetišta-Previja (610)-križanje putovavo poligon na južnom području općina Plaški je u dodiru sa v. poligonorn.
   Pripreme za napad na Saborsko provođene su koncentracijom snaga oklopnog bataljuna iz sastava TG-2, te artiljerije, oklopnih vozila i ljudstva na raskrižju glavne komunikacije koja iz sela Blata vodi u Ličku Jesenicu i desno se odvaja prema željezničkoj stanici u Ličkoj Jesenici (na širem području sela Vidakovići).
   U neposrednoj blizini spomenutog raskrižja, u kući Petra Vidakovića, bio je smješten Štab na čelu s puk. Bulatom. Koncentracija snaga izvođena je prema "Planu napada na Saborsko". Pripadnici četa u sklopu I. bataljuna TO Plaški smješteni su po kućama i gospodarskim zgradama mještana Ličke Jesenice.
   U "Zapovesti za napad" na Saborsko pukovnik Đorđević Komandi TG-2, nalaže da na prostoru s. Rakovica odbranu izvode kombinovane snage odbrane TO Titova Korenica i Ličko Petrovo Selo;

   - Severoistočno od Rakovice na prostoru Mašvina, aktivna dejstva izvodi Od Mašvina ispadima na komunikaciju Slunj-s. Salopek selo i time sprečava izvlačenje neprijatelja na prostor Cazina u republiku BiH,
   - na pravcu Vrhovine-Otočac aktivna dejstva izvodi 2. br. TO prema s. Brlog i s. Dabar. Ove pomoćne snage trebale su, za vrijeme trajanja napada na Saborsko, blokirati i onemogućiti bilo kakvu djelatnu pomoć hrvatskih snaga napadnutomu selu, kao i izvlačenje pripadnika Ratne jedinice i civilnoga stanovništva iz prostora naselja.
   U podužoj školski pisanoj "Zapovesti" pukovnika Đorđevića o Ženevskim konvencijama, postupanju s ratnim zarobljenicima, ranjenicima vojnim i civilnim, nema ni riječi. Pozivanje na Ženevske konvencije ne sadrži ni Naredba komandirima četa I. bataljuna za napad od 10. 11. 1991. godine podpisana po k-dantu I. bataljuna Plaščanske brigade Bogdanu Grbi.
   Dapače, komandant operacije osvajanja Saborskoga puk. Bulat, zajedno s Nikolom Medakovićem, neposredno pred napad upozorit će vojnike i oficire JNA i TO riječima "neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljani"
   S kakvim je namjerama agresor krenuo na selo, zabilježio je u dnevniku, pisanom ćirilicom, pripadnik TO Plaški Dragan Kosanović: "Ustajanje je bilo u 6.30. Među borcima koji su se nalazili u selu Momčilovići bilo je dogovoreno da se ide u čišćenje Saborskog. Zadatak je bio: ubiti svakoga hrvatskog vojnika koji ima pušku u rukama i spaliti sve kuće i bajte oko kuća sa namerom da se meštani i njihova vojska nemaju kuda vratiti. U sastavu ove grupe boraca bili su Momčilović Mile, Vukelić Milan, Smoljanović Predrag, Kosanović Dragan, Mudrić Marinko.
   Branko Kotur, milicajac, a nakon VRO "Oluja" policajac PU Vukovarsko-srijemske, sudionik napada na mjesto, izjavit će da je među Srbima iz Ličke Jesenice, prije napada na Saborsko, pao dogovor da se nikoga ne poštedi, te da se prvog Srbina ubije koji bude pokušao zaštititi nekog Hrvata u Saborskom. Zato su taj Pero Krtan i ljudi koji su bili s njim ubijeni.
  Njegove riječi potvrdit će i agresorski vojnik, pripadnik TO "Plaški", Milan Opačić, sin Milošev, da je čuo Bulata gdje se hvali kako je naredio da se Saborsko sravni sa zemljom. To sam čuo pred Novu godinu 1991.", precizira Opačić.
   Ivan Luketić, zarobljeni hrvatski vojnik iz Korana Sela kraj Plitvica, sreo je u ovčijim štalama blizu aerodroma na Željavi, gdje je bio zatvoren, srbskog dobrovoljca iz Vojvodine, koji je zorno prikazao 'junački' napad na Saborsko u kojemu je sudjelovao. Iz njegove priče bilo je vidljivo da je u podizanju borbenog morala pristiglih dobrovoljaca iz Srbije i Vojvodine korištena, pored inog, i isprobana srbska taktika laži i podvala. Njihov komandant, podrijetlom iz Rodić Poljane, zaselka nadomak Plitvica, obraćajući se borcima pred napad na Saborsko naglasio je da bez milosti udare na selo i ljude, jer je to srbsko selo, ali da tu Srba više nema, budući da su ih "ustaše" sve mučki pobili a selo zaposjeli. Pri tom je dodao, kazuje Luketić, kako je komandant tražio osvetu, govoreći da je sada u tim srpskim kućama ustaška vojska koja planira nove napade po drugim srpskim selima, naglašavajući da ne štede kuće jer one nisu važne, da je jedino važno da zlikovci u njima budu spaljeni i uništeni, te da ne štede municiju jer im ni jedan ustaša ne smije pobjeći.
   Na naše objašnjenje da se tu ne radi o srpskom selu, nego o čisto hrvatskom, zastao je u nedoumici, a kada je shvatio da govorimo istinu, jer je vjerovao da vlč. Josip Bogović, župnik Drežnik Grada, također zatočenik konc. logora na Željavi, ne laže i da su zapravo spalili hrvatsko selo u kojemu su bili civili, počeo je urlati i psovati, vaditi iz džepova i trgati srpske dinare vičući: 'Mi smo okupatori, mi smo ubice, što mi tu, bre, tražimo' A onda je udario psovati režim, Miloševića, Srbiju, Armiju, prijevaru itd.
   Napad na Saborsko bio je prvotno predviđen za 8. XI. 1991., zatim je pomaknut na 10. XI. 1991., da bi napadaj najposlije uslijedio 12. XI. 1991. Do odgađanja je došlo poradi magle i slabe vidljivosti, jer snage predviđene za izvođenje napada nisu mogle dobiti podršku avijacije i artiljerije za pripremu napada.
   U napadu koji je uslijedio na već dobrano razrušeno selo sudjelovalo je oko 700 pripadnika JNA u okviru Taktičke grupe 2, I. bataljun br TO Plaški, jedinice 5. partizanske brigade pristigle s Plitvica s oklopnim transporterima i tenkovima, kojima je zapovijedao Čedo Grbić, TO Titova Korenica, četa Vojne policije, četa policije iz PS Plaški s komandantom Dušanom Latasom, Jedinica za posebne namjene koju je vodio Nikola Medaković, odjeljenje Službe državne bezbednosti na čelu s Đurom Ogrizovićem-Šnjakom, kao i dragovoljci iz Srbije. Ukupno, preko 1.500 pješaka (ne računajući vojnike i oficire u tenkovima, transporterima, za topovima, VBR-ovima, itd.), oklopni transporteri, dvije tenkovske čete TG-2 kojima je zapovjedao poručnik Vitomir Klisura (I. tč s 10 tenkova T-55, II. tč s 8 tenkova M-84, 6 oklopnih transportera), dvije tenkovske čete s Plitvica, sedam oklopnih transportera, tri MIG- a 21, helikopteri, itd. Pukovnik Slobodan Đorđević, komandant OG-3, pišući 7. XI. 1991. godine "Zapovest za napad br. 2" na IKM u selu Mukinje na Plitvicama cijenio je snagu obrane na oko 400 pripadnika paravojnih formacija. Također-zapisuje Đorđević-raspolaže se podacima da je deo okorelih ustaša spremnih, ukopanih i pripremljenih za dugotrajnu borbu.
   Bijes srbočetničke armade dočekalo je oko dvjestotinjak nevjerojatno hrabrih branitelja Ratne jedinice Saborsko naoružanih s četiri neispravna minobacača (80 i 120 mm), tri netrzajna topa bez optičkih sprava, pet-šest mitraljeza M-53 i pješačkim naoružanjem (lovačke puške, PAP, poneka automatska puška i ručna bomba), koje su ponajviše sami nabavili probijajući se vrletima Kapele do Ogulina i Zagreba.

Napad
   Nakon pet dana intezivnih priprema 12. studenoga 1991. u jutarnjim satima, zapisat će kroničar plaščanske brigade, počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih smjerova: jame Balinke, Momčilovića, Vukelić poljane, vojnog poligona te kasarne u Ličkoj Jesenici. Nakon što je predhodno avijacija JNA bombardirala Sivnik, Bršljanovicu, Čorkovu uvalu te dio mjesta Saborskog,
krenuli su tenkovi i pješaštvo. Oko podneva prvi tenkovi ušli su na područje Matićeva brda i sela Dumenčići, te na cestu ispod Sivnika osvojivši i Borik, a oko 15,30 sati dio snaga ušao je u središte mjesta. Odpor "ustaških snaga" nije bio posebno velik, jer je očito da ih u tom trenutku nije bilo više od 150, a dio njih se sklonio i to u onom smjeru iz kojeg su trebali djelovati jedinice iz Korenice i dobrovoljci s Korduna i poligona. "Očito da njihove akcije nisu bile sinkronizirane s našim, ljuti se kroničar. Pretpostavlja se da ih je poginulo oko 100, obzirom na nađena i uništena uporišta i oružja. Na našoj strani četiri borca su ranjena, od kojih samo jedan teže, Korolija Rade".

   U noći kad je Saborsko prestalo postojati kao naseljeno mjesto, a zločini genocida nad zatečenim hrvatskim civilima dostizali vrhunac (ubijeno je 38 civila), pukovnik Bulat sazvao je sve komandante. Pristigli su, po sjećanju zubara Save Adamovića iz Plaškoga: Bogdan Grba zv Prpić, Rade Jakšić, Nikola Dokmanović, Nikola Medaković, Zdravko Pejić, Momčilović-Kole, braća Cvekići, Ogrizović-Šnjaka, Baja Krnjaš, Milan Momčilović iz Plaškog, Milan Boca iz Kunića, Milan Šušnjar, Petar Grahovac, Petar Trbojević i dr. Bulat je čestitao svima na izvrstno obavljenoj zadaći, a posebno pripadnicima martićeve milicije i djelatnicima Stanice milicije Plaški. Poslije raporta, uslijedila je pijanka. U Plavča Dragi slavila se pobjeda do kasno u noć. Ipak, Bulatovo slavlje pomutila je činjenica da se većina branitelja i civila uspjela spasiti izvlačeći se u nemogućim uvjetima prema Slunju i, manjim dijelom, Ogulinu.
   Pukovnik Đorđević znao je brojnost i raspored branitelja Saborskog. Avioni su neprestano nadlijetali mjesto i snimali položaje branitelja. Brojka od 400 branitelja Saborskog navedenih u "Zapovesti za napad", ili kako ih on naziva "okorelih ustaša", trebala je prikriti planirani genocid nad stanovništvom mjesta kojih je, zajedno s braniteljima, bilo približno toliko.

Ivan Strižić: Ogulinski kraj u Domovinskom ratu