Kad bi netko od hrvatskih vojnika, poručnika, pukovnika, brigadira ili generala odjevenih u vojnu odoru (bez naoružanja) prešao granični prijelaz s, primjerice, Italijom, čim bih ih netko primijetio, Talijani bi zvali vojnu policiju. Zašto? Jer vojnik druge države u vojnoj odori (znači po službenoj dužnosti, po zadatku) ide domaćim, u našem primjeru, talijanskim teritorijem. U inozemnim svečanim prigodama, vojni dužnosnici putuju u civilu, a za ceremonijalne se potrebe preoblače u vojne odore; takavi su običaji i takav je postupak.

Sad zamislimo drugu situaciju; recimo da se u Nišu otvara katolička crkva za tamošnje Hrvate i da hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u pratnji brigadira u odori dolazi na to otvaranje. Bi li Srbi to dopustili? Ni u ludilu, jer, što god mi mislili o Srbima, oni su državotvorni; vole, cijene, ljube te se rukama i nogama bore za ono što smatraju da je njihovo. Srbija, koliko god ogrezla u kriminal i korupciju, ima nacionalnu svijest i nacionalni interes. Sjetimo se srbijanskog predsjednika vlade koji je išao protiv srbijanskog nacionalnog interesa – mogli bismo reći da je bio žrtva vlastite politike.

S druge strane, srbijanski ministar obrane, Aleksandar Vulinje prisustvovao svečanosti ustoličenja novoizabranog episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića. Ministar obrane je samo ljepši naziv za ministra rata, stoga nije baš jasno što resorni vojni ministar u toj funkciji (ne kao civil!) radi na događaju institucije koja bi trebala propovijedati mir. Uz to, u Vulinovoj je pratnji bio srpski „oficir“ u vojnoj odori (s pripadajućom kokardom na glavi) te su parodirali po Šibeniku kojeg su napadali ljudi u istim odorama s istim kokardama na glavi. Zašto udruge branitelja nisu odmah sazvale izvanredne novinarske konferencije i prozvali vladu, ali i lokalne vlasti? Zašto su mediji takav prvorazredni skandal popratili kao da se radi o nečemu sasvim uobičajenom i svakodnevnom? Kako se to moglo dopustiti, pogotovo uzevši u obzir da je Domovinski rat na isti način počeo: prvo Memorandum SANU, pa srpska pravoslavna crkva pa naposljetku JNA i četničke postrojbe?!

Srbi su time poslali poruku koja glasi: srpsko će pravoslavlje u Hrvatskoj braniti pod svaku cijenu, čak i vojno. Nije ni čudo što dižu ruku na sebe svakodnevno; ovakav skandal, sramota i potpuna apatija te odsutstvo svake državne, državotvorne i nacionalne svijesti javnih tijela i političara je nezamislivo i u najneozbiljnijim banana-državama svijeta.

>>Povratak velikosrpskoga projekta

Spomenimo još jedan prvorazredni skandal o kojem su samo malobrojni nešto napisali. U utorak, 26. rujna tekuće godine su se u Zagrebu (!) navodno sastali čelnik Republike Srpske Milorad Dodik i ministar obrane Izraela Avigdor Lieberman. Dakle, čelnik incidentne susjedne nam tvorevine se sastaje s ministrom obrane zemlje koja je od 1945. u ratu, koja je vojna, diplomatska i tehnološka sila, i to u glavnom gradu Republike Hrvatske. Ministarstvo vanjskih poslova RH, kao i ostale institucije hrvatske Države, za taj sastanak nisu znale, jer nije bio najavljen niti je bio služben.

Čudno je i vrlo znakovito da jedan Milorad Dodik može ući u zemlju (a nije putovao u prtljažniku automobila) „incognito“. Znači li to da na isti način u Hrvatsku mogu ući i islamski teroristi iz BiH, kozačko-četničke skupine iz Srbije poput onih što su sudjelovali u pripremi državnog udara u Crnoj Gori, ili svi oni koji dolaze kao „izbjeglice“ s bliskog istoka?

Cijelo se vrijeme rugamo Srbima kao opančarskom i primitivnom narodu, rugamo se Srbiji zbog nepostojanja, ili blokada, državnih institucija, a što je s brvnom u našem oku? Koga bi neki treći, nepristrani promatrač, vidjevši sve ovo, nazvao opančarima: Hrvate ili Srbe? 

Josip Gajski

Komentari   

#1 jure 07-10-2017 10:19
Sramota...

You have no rights to post comments