U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
Ivan Goran Kovačić rodio se je godine 1913. u Lukovdolu od oca Ivana (Hrvat) i majke Ruže (Židovka; rođ. Klein). Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a prve tri godine realne gimnazije završio je u Karlovcu, odakle je prešao u Zagreb. Po završenoj maturi upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo je prekinuo studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u »Hrvatskom dnevniku«, potom u »Novostima«. Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike ...
Nakon atentata u Narodnoj skupštini 20. 6. 1928, i smrti Stjepana Radića, pedesetak dana kasnije, Ivan je napisao pjesmu "Oči Stjepana Radića".
O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom
Ko sunce ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.
Pognute glave, div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubom dlanu blage zaklane oči.
Srpnja 1943. se smatra datumom smrti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića tj. kao dan kad su ga četnici negdje u šumama države koja je tada bila podijeljena na frakcije i napaćena raznim nevoljama, mučki zaklali. Općepoznata je činjenica da je Kovačić kao pjesnik u starom smislu riječi (lat. vates lyricus - lirski prorok) naslutio svoju smrt u jednoj od najljepših antiratnih pjesama naše književnosti - poemi Jama, a mjesto svoga posmrtnog prebivališta u relativno kratkoj pjesmi Moj grob. Te su dvije Kovačićeve pjesme poznatije od uopće sve ostale njegove lirike i predstavljaju svoga autora kao nezaobilaznu ličnost u povijesti naše književnosti.