Iz knjige Vladimira Štefanca - Iz Kostajnice na Manjaču
Vladimir Štefanac rođen je 16. svibnja 1957. u Saborskom, selu koje je ostalo poznato u ovom ratu po svojim patnjama i svojoj hrabrosti. Osnovnu školu je završio u Đurđenovcu, srednju u Osijeku, a diplomirao je u Zagrebu, gdje radi kao inženjer strojarstva u poduzeću "Končar - Mjerni transformatori" Na početku Domovinskog rata bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, te je bio na ratištu do 12. rujna 1991. sve do pada Hrvatske Kostajnice. Tada je s ostalim braniteljima odveden u zloglasni koncentracijski logor na planini Manjači, gdje je proveo gotovo dva mjeseca do 11. studenoga 1991. Zajedno s ostalim zarobljenicima razmjenjen je u Bosanskom Šamcu. O svemu tome Vladimir Štefanac vrlo dojmljivo piše u knjizi Iz Kostajnice na Manjaču. Vladimir Štefanac je autor još jedne knjige pod naslovom; U logorima Manjače i Gline.
Ovdje objavljujem dva odlomka iz knjige Iz Kostajnice na Manjaču. U prvom se govori o zadnjem danu boravka zatočenika na Manjači 9. studenom 1991., kada im, nakon ranojutarnjeg ustajanja biva priopćeno kako idu kućama, da je dogovorena razmjena s hrvatskom stranom, putu kroz Bosnu sve do hrvatske granice u Bosanskom Šamcu. U drugom odlomku autor piše o samom činu razmjene i povratku u Zagreb.
 
ODLAZAK IZ KONCLOGORA
 
Dočekali smo još jedan novi dan.
Danas je 9. studenoga 1991. godine. Dan je počeo neuobičajeno. Ustali smo znatno ranije no obično, prije pet sati, dok smo u posljednje vrijeme ustajali oko sedam. Opet se nešto dogada. Prvo smo morali istovarivati neke konjske deke koje su strašno zaudarale. One su nam trebale biti zaštita od hladnoće za dulji boravak u logoru "Manjača".
Nije prošao ni sat vremena, a već smo bili zaposleni na drugom istovaru. Kamion je dovezao male uredske peći, kojima smo, zacijelo trebali grijati staje koje ni mnogo jače peći ne bi mogle zagrijati. Velike otvore na krovu i zidovima zatvarali smo u više navrata slamom, koju bi vjetar ubrzo istrgao i raznio.
Sizifov posao.
Još nije svanulo. Kako stvari stoje, čini se da ćemo još dulje vrijeme proboraviti u konclogoru. 
Nemoćni smo.
Konačno je svanulo. Prelijepo bistro jutro nakon kiše. Vidljivost je velika. Jurica i ja često smo razgovarali kako je tako lijep dan kao stvoren za odlazak iz našega pakla.
Na nebu nije bilo ni oblačka. Bilo je toplo za to doba godine. Poseban dan od jutra. Izišao sam iz staje. Kod žice je bio spomenuti mladi vojnik iz Požarevca. Pitao sam ga što se dogada. Odgovorio je da ne zna. Bilo je riječi o razmjeni, ali i njega zbunjuje istovar peći. 
Ipak, nešto se događa. Pojeli smo svoj uobičajeni isposnički zajutrak. Oko osam sati ponovno su nas postrojili, ovoga puta u stajama. Ubrzo je u našu staju došlo nekoliko jugooficira. Među njima smo prepoznali i ona dva časna pukovnika iz Beograda. To je u nama probudilo nadu, a svima se, uvjeren sam, javila pomisao da je taj događaj u vezi s razmjenom. Obratili su nam se pukovnici iz Beograda. Priopćili su nam kako je naš odlazak iz logora izvjestan. Zahtijevali su od nas da budemo disciplinirani, kao da mi to do tada nismo bili. Jedan od pukovnika izjavio je da idemo već danas najvjerojatnije krenuti kućama. Ljudi su bili presretni, grlili su se. Nekima su i suze potekle. Taj trenutak čekali smo punih pedeset i sedam dana. Neki ne vjeruju u oslobađanje. I sam se ne želim prepustiti radosti, razmišljam da se jugooficirima ne može vjerovati. Ipak, čini mi se da se stanje ponešto promijenilo. Vjerovao sam onim pukovnicima, ali i oni slušaju nečije zapovijedi.
Događaji se dobro razvijaju. Zapovijed logorske uprave glasi da se svi obrijemo, iako većina nije imala pribora. Ja sam slučajno imao pribor koji sam kupio neposredno nakon dolaska na Manjaču.
Ukupno smo imali pet-šest britvica za jednokratnu uporabu. Njima se trebalo obrijati stotinjak ljudi vrlo zapuštenih brada. Brijanje se otežano odvija, ali su na kraju svi obrijani, neki, doduše, i porezani i okrvavljeni.
Čini se da smo za razmjenu morali sličiti ljudima. Našim čuvarima ni brijanje ne bi pomoglo. Njih ništa ne bi moglo učiniti sličnima ljudima.
Oko deset sati kroz pukotine u zidu ugledali smo toliko očekivane autobuse. Bilo ih je desetak. Sada smo znali da je trenutak odlaska iz pakla blizu. Nevjerojatan, točnije, nedoživljen je to trenutak: spas iz pakla. Iako smo tjelesno slomljeni, danima moreni glađu, mučeni, batinani, psihički lomljeni, ali neslomljeni, znamo se radovati i sobodi, i životu. Redovito smo se molili Bogu, čak smo na Sve Svete napravili nešto slično svijećama, te smo ih zapalili da gore za duše naših prijatelja. To nas je moglo stajati teške kazne, ali strah od kazne nije nas pokolebao. Svijeća je gorjela blizu moga i Juričina ležaja. Sjećam se kako sam promatrao plamen, bar na trenutak osjećao sam se kao u svom domu.
Oko jedanaest sati u našu staju ponovno dolaze pukovnici koje smo procijenili kao časne ljude. Hvale nas, da smo bili dobri. Da smo dobro radili, kako im je žao zbog svega što se dogodilo, te se nadaju da nikada više nećemo okrenuti oružje jedni protiv drugih. Izjavili su da znaju kako se prema nama nije postupalo ljudski, ali, takav je život. Na mjestu razmjene moramo se vladati disciplinirano kako bi razmjena uspjela.
Poslije jedanaest sati počeli su nas prozivati. Prozvan sam zajedno s Juricom, trebali smo biti smješteni u prvi autobus. Prozivani smo po listi sastavljenoj u Bosanskoj Kostajnici, samo što u prve autobuse nisu išli gardisti. 
Zapovijed je glasila kao i prije: kretanje s rukama na ledima, pogled uprt u zemlju. Začudo, nitko nije poslušao tu zapovijed, iako su čuvari vikali i prijetili. Nismo obraćali pozornost na njihove prijetnje. Slobodno smo razgledali mjesto na kojem smo proboravili pedeset i sedam dana.
Medu čuvarima nismo zapazli najgore , Strkija, Fikreta i još neke. Vidjeli smo Keca, Vladu, Ramba i još neke normalnije. Posve mirno ulazili smo u autobuse. Dakako, iz autobusa nismo smjeli gledati van. Prije ulaska u autobus još sam jednom dobro promotrio planinu Manjaču, koja mi se toga dana učinila mnogo pitomijom nego prije.
Konačno smo svi u autobusima, i civili, i mupovci, i gardisti. Nitko nije ostao u logoru. Zapazili smo nekoliko vozlla međunarodnoga Crvenog križa. Oni su bili posrednici u toj razmjeni.
Sjećam se da nas je, dok smo hodali prema autobusima, zapovjednik logora upitao da li nam je bio dobar. Jurica i ja smo mu odgovorili daje bio bolji od svojih prethodnika. On se na to samo nasmijao. Bilo mu je drago čuti što tako mislimo.
Dvanaest je sati, svi smo u autobusima. Očekujući polazak prema Hrvatskoj, začuli smo kako netko kuca na naš prozor. Pomaknuo sam zavjesu i vidio vojnika Vladu koji nas je opsluživao u restoranu. Rukama nam je pokazivao kako mu je žao zbog onoga što se dogodilo. Odgovorili smo mu gestama i riječima da to više nije važno. On se nasmiješio i otišao dalje.
U našem autobusu u pratnji je bio jedan od čuvara koji nas je tukao, već spominjani Musliman čedo. pogledom je preletio po autobusu, a kada je vidio Juricu i mene, samo je skrenuo pogled. 
Krenuli smo. Na čelu i začelju kolone bilo je dosta čuvara, vojnih policajaca. Spuštamo se niz planinu jednako sporo kao što smo se prije gotovo dva mjeseca polagano uspinjali. 
Unatoč upozorenjima da ne smijemo gledati van, mi ipak virimo pokraj navučenih zavjesa. Jedan neoprezni promatrač dobio je nekoliko šamara, ali mi ipak i dalje nastojimo promatrati kraj kroz koji prolazimo. U autobusu stražare četvorica vojnika, sjedeći na prednjim sjedištima.
Polako se spuštamo prema Banjoj Luci, putem se ne dogada ništa loše. Lijep je dan, štoviše prelijep. Vozimo se dalje. Ubrzo smo stigli u Banju Luku. U gradu nitko ne obraća pozornost na nas, sve se odvija bez najave, bez sirena. Budući da je u konvoju bilo i nekoliko vojnih autobusa, civili su nas u jednom trenutku pozdravljali mahanjem, ne znajući tko smo.
Brzo prolazimo kroz grad. Domišljamo se gdje bi mogla biti razmjena. Zaključili smo da bi mogla biti kod Slavonskoga Broda. 
Pratimo putokaze. Na cesti smo prema Prnjavoru sve je u redu. Prolazimo kroz Prnjavor, gdje smo vidjeli dosta vojne tehnike. U Mahovljanima je također smješteno dosta vojne opreme, ima i helikoptera i zrakoplova.
Na ulasku u Derventu pozdravljaju nas ljudi koji očigledno znaju tko smo. Dočekuju nas Hrvati, što zakljudujemo po istaknutim predizbornim plakatima. 
Napuštamo Derventu i ulazimo u Bosanski Brod, nešto nakon tri sata poslijepodne. U autobusu je tišina, svi isčekujemo razmjenu. Kolona se na trenutak zaustavlja u blizini savskoga mosta. Na mostu barikade, pobojali smo se da tu neće doći do razmjene. Nakon kraćega zadržavanja kolona kreće dalje.
Vozimo se prema Modriči. Na ulazu u taj gradić opet se zaustavljamo. Pored nas prolazi više vozila međunarodnoga Crvenog križa i JNA. Očekujemo da ćemo uvečer biti razmijenjeni. Toga dana nismo ništa objedovali, ali glad niti ne osjećamo. Na ulazu u grad čekamo dulje od jednoga sata. Od čuvara neslužbeno doznajemo da te verčeri neće biti ništa od razmjene. Neki su zatočenici utučeni, drugi sretni što su tako daleko od pakla 'Manjače". Kako god bilo, ja znam da se na Manjaču živ ne vraćam. Još neki razmišljaju poput mene. Odavde nam je mnogo lakše pobjeći, ako razmjena ne uspije, nego s Manjače.
Sretan sam što su se stvari pokrenule s mrtve točke. 
Već je plošlo osam sati navečer. Stiže vijest kako večeras neće biti razmjene jer hrvatska strana nije dovezla dovoljan broj zarobljenika, iako je dogovorena razmjena "svi za sve". Osjećamo se sigurnije, sretni smo, osjećamo da je sloboda vrlo blizu.
Dobili smo dodatna objašnjenja, kako ćemo prenoćiti u sportskoj dvorani, a ujutro ćemo biti razmijenjeni. Cijeli konvoj odlazi prema mjestu gdje će provesti noć. Mi smo mirni, ne pokazujemo znakove straha ili uznemirenosti. Znamo da j e pučanstvo ovdje na našoj strani, očekujemo to, jer u tom kraju žive mahom Hrvati i Muslimani.
Čini se da to znaju i čuvari, koji su živčaniji nego obično. Psuju nam i  prijete povratkom na Manjaču. Mi ne vjerujemo u te prijetnje. Tjeraju nas kao stoku u sportsku dvoranu. Iako u dvorani ima dovoljno mjesta, oni nas zbijaju na dio manji od polovice površine, tako da smo praktički stajali jedan na drugome. Dopustili su nam da sjednemo. Tijesno je, ne možemo se okrenuti na mjestu. 
Sjedili smo iscrpljeni oko pola sata, razmišljajući o sutrašnjem danu. Iako smo neosjetljivi na sve što se dogada, od sutrašnjega dana mnogo očekujemo.
Naša razmišljanja prekinuo je dolazak skupine ljudi koji su nam donijeli večeru. U toj skupini bilo je civila i bosanskih policajaca pričuvnoga sastava. U dvoranu su donijeli silnu količinu hrane, zacijelo više stotina kilograma namirnica. Kruha, mesa, kolača, bureka, ribe, konzerva, sokova, salata svih vrsta. Ne vjerujemo svojim očima. Hrane ima u golemim količinama, i to namirnica kakvih mnogi od nas nisu okusili ni u prijašnjem životu, prije rata i prije zarobljeništva
Organizirano smo dijelili hranu koju nam je donio naš narod. Čuli smo od jednoga pričuvnoga policajca kako se nikada više nećemo vratiti na Manjaču jer, kaže, to je njihova briga. Ne snalazimo se baš najbolje u blagostanju u kojem smo se našli te večeri. Osjećamo da je našim mukama kraj.
Rezervisti negoduju i nazivaju taj narod ludim, jer svatovsku hranu daje ustašama, dok narodna vojska jede konzerve. 
Hrane ima u izobiju. Ljudi uzimaju više hrane no što mogu pojesti. Više od dva mjeseca nismo pristojno jeli. Jurica i ja uzimamo samo po sendvič i dva soka. Uzeli smo i bocu mineralne vode, koju smo popili za tren. Gladni smo, dakako, i dalje, mogli bismo još jesti, ali ne smijemo, znama da bi nam pozlilo. Kakav život, prvo smo gladovali jer nismo imali što jesti, a sada gladujemo jer ne smijemo jesti hranu koje ima u izobilju. Gledamo naše ljude kako s tekom jedu. Znamo da će im biti slabo. Nitko nikoga ne sluša. Stražari i dalje prijete, ali nitko se više na njih ne obzire. Pokušali smo malo odspavati, ali bez ikakva uspjeha. Vidio sam jednoga našega policajca koji nije uspio pojesti svu hranu koju je uzeo, nego je zaspao, zagrlivši tu hranu. Svi smo mogli slobodno uzimati jela koliko smo god htjeli.
Narod Bosanskoga Šamca i okolice divan je, iskren, velikodušan. Ne vjerujem da bi nas toplije od njih mogli dočekati i naši najbliži u Zagrebu. Neprestano smo zahvaljivali tom divnom narodu. Iako našim mukama još uvijek nije kraj, osjećamo se spokojno među njima. Civili dolaze u dvoranu. Tu su aktivisti Crvenoga križa, Hrvati i Muslimani.
Njihova nam nazočnost jamči da će sve biti u redu. 
Gledam jednoga našega mupovca kako istovremeno jede kisele krastavce i čokoladu. Pitam se da li je svjestan što čini, možda i jest.
Probdjeli smo cijelu noć. Nitko nije mogao zaspati. Pred zoru, oko pet sati, uslijedila je zapovijed onih koji su nas smjestili u dvoranu da krenemo prema autobusima.
Za manje od pola sata bili smo u autobusima, a tada je nastupilo beskrajno čekanje. Već je osam sati, mi još čekamo, motori se ne pokreću. Konačno krećemo. Nismo prošli ni petsto metara kada smo ponovno stali. Pored nas su prolazila brojna vozila, medunarodnoga Crvenoga križa ,JNA i nevjerojatno vozila Hrvatske vojske. To ipak nismo očekivali. Bilo je divno ponovno vidjeti hrvatske vojnike u nama poznatim odorama. U jednom trenutku, na svoje veliko zadovoljstvo, ugledao sam Stjepana Adanića, kojega sam poznavao još prije rata.
 
POVRATAK U DOM
 
Doista se zbiva nešto što će nas konačno osloboditi muka. Ponovno čekamo neko vrijeme. Krećemo napokon prema mostu koji sada razdvaja, a ne spaja, Bosanski i Slavonski Šamac.
Polaze prva dva autobusa. Stajemo na ledini pored mosta. Međunarodni Crveni križ jednoga po jednoga pita da li želi u Hrvatsku. Dakako, svi jednako odgovaramo. Uskoro su na istu ledinu pristigla još dva autobusa, ali s hrvatske strane, dovozeći pripadnike JNA. Razmjena se obavlja na bosanskom teritoriju. U najkraćem roku, mi smo prešli u autobuse koji su doveli  vojnike JNA, a oni se premjeste u naše. Razmjena je završena, pokazalo se, vrlo brzo. Idemo prema Hrvatskoj. Prelazimo preko uskoga željeznog mosta. Konačno smo na  hrvatskom tlu. Veselje je neizmjerno. Na našoj strani mosta ima dosta naših vojnika koji budno  motre svaki pokret snaga JNA na drugoj strani mosta.  Odmaknuli smo se nekoliko stotina metara dalje i tek tada izašli iz autobusa. Mnogim našim prijateljima nije bilo dobro od previše jela prošle noći. Važno je da smo slobodni, da smo u Hrvatskoj. Nismo potpuno opušteni jer su još četri naša autobusa na bosanskoj strani. Zabrinuti smo za uspjeh njihove razmjene, ali se nadamo da će i ona proteći u redu.
Naši ljudi u Slavonskom Šamcu nude nas hranom, pićem, voćem, djele s nama sve što imaju.
Dočekali smo još dva autobusa i krenuli dalje. Prolazimo jedinim mogućim putem, preko Đakova. Kolona se sporo kreće. Hrvatski nas živalj putem pozdravlja. Oni znaju da se mi vraćamo iz pakla.
Dolazimo u Đakovo, gdje su vidljivi tragovi borbe. Grad je pun hrvatskih vojnika. Odlazimo prema Našicama. Taj kraj dobro poznajem.
U Našicama također vidimo tragove bitke. Pažljivo motrim ne bih li spazio brata, koji živi u Đurdenovcu i sigurno je u hrvatskoj vojsci. Prošli smo kroz Našice, a brata nisam vidio. Usput se nigdje ne zaustavljamo. U jednom smo trenutku pogriješili put i našli se na ulazu u Orahovicu. Morali smo se vatiti u Našice, jer nastaviti nismo mogli zbog bitke oko Slatine. Jugoavioni su čak bombardirali grad Slatinu. U tom smo trenutku pomislili kako smo lak plijen za neprijateljske zrakoplove, napredujući tako bez ikakve pratnje koja bi nas mogla zaštititi.
Vratili smo se u Našice, pa krenuli prema Donjem Milholjcu i dalje prema Virovitici. Usput susrećemo brojna vozila Hrvatske vojske, koja ide na slavonsko ratište.
Narod nam cijelim putem maše i pozdravlja nas. I mi smo na lokalnoj radio postaji čuli kako je razmjena u potpunosti uspjela. Kod Našica su nas sustigli i ostali naši autobusi. Kolona je sada potpuna. 
Oko četiri sata poslijepodne stižemo u razoreni Bjelovar. Nismo očekivali da će Bjelovar biti tako razrušen. Mi smo razmijenjeni upravo za one jugovojnile i oficire koje su hrvatski vojnici zarobili u Bjelovaru. 
Stajemo kod policijske uprave da bismo se okrilepiti sokovimai sendvićimai odmorili se do mraka.
U Bjelovaru srno dobili policijsku pratnju iz Zagreba te smo uz zavijanje policijskih sirena krenuli prema Zagrebu. U autobusima se orila pjesma. Dakako, neizostavni su bili "Jure i Boban".
Sve vijeme uključene su sirene policijskih vozila. Kada smo išli na Manjaču iz Bosanske Kostajnice sirene su nas uznemiravale. Sada nam uopće ne smetaju. Uza cestu mnoštvo naroda čeka na naš prolazak. Kliču nam, neki plaču.
Približavamo se Zagrebu. Vraćamo se s istoka. U smjeru istoka napustili smo svoj grad prije više od dva mjeseca. Iz daljine vidimo osvijetljeni Zagreb, koji nam nudi predodžbu normalnoga života. Još ne znamo gdje ćemo se zaustaviti. Znamo da idemo u karanteni proboraviti nekoliko dana. Oni koji nas vode zacijelo znaju kamo smo se uputili. Očekivali smo da ćemo ostati u nekom motelu ili hotelu izvan grada, ali autocestom ulazimo u sam grad i dalje na zapad, na Trešnjevku. Još ne znamo svoje točno odredište. Stižemo pred hotel "Panorama". Oko hotela silno mnoštvo ljudi, tisuću, dvije tisuće, možda i više. Svi su nas očekivali. Osiguranje hrvatske policije bilo je izvrsno.
Zapriječili su pristup k našim autobusima. Da to nisu učinili, nastao bi kaos. Autobus je stao točno pred ulaz u hotel. Pozdravljali su nas okupljeni ljudi. Htjeli su nas dodirnuti, valjda ne vjerujući da smo se vratili. Mi smo se takoder tako osjećali, ne vjerujući da smo ponovno među svojima, u svom gradu.
Civili su uzalud pokušavali prići k nama, nisu u tome uspjeli. Ušavši u hotel, vidjeli smo da je sve bilo spremno za naš dolazak. Hrana, liječničke ekipe, televizijske i novinarske ekipe, jednom riječju, sve. 
Odmah smo dobili sobe, dvokrevetne. Jurica i ja opet zajedno. Kratko smo se zadrižali u sobi, a zatim krenuli u dvoranu na prvom katu gdje je bila najveća gužva, da vidimo što se dogada. 
U jednom sam trenutku opazio kako se jedna gospođa probija kroz policijsko osiguranje i ide prema Jurici. Bila mu je to supruga, koju prije nisam poznavao. Svi smo bili pomalo iznenađeni njezinim uspjehom u proboju policijskoga osiguranja. Pozdravili smo se. Nakratko sam ih napustio i promatrao što se dogada oko nas.
U velikoj gužvi opazio sam našega prijatelja kojega dugo nismo vidjeli. Bio je to dr. Nikoliić dakle, živ je i zdrav. Malo smo popričali i pošli svatko na svoju stranu.
Učinilo mi se da sam u gužvi spazio još jedno poznato lice. Gužva postaje sve veća, policija pomalo popušta. Narod ulazi u hotel. Ono poznato lice bila je moja supruga.
Odmah iza nje moja sestra s mužem. Došli su do mene. Bilo je divno i nevjerojatno opet ih vidjeti i zagrliti ih. 
Ostali smo kratko vrijeme zajedno, a potom smo Jurica i ja otišli na "brzinski" liječnički pregled. Zabilježene su modrice i podljevi krvi koje smo dobili batinanjem prije šest dana. Vratili smo se rodbini. Novinari i snimatelji ispitali su nas o proteklim doživljajima. Ali mi smo zaključili da nećemo odgovarati na pitanja. Kako ni prije, ni u Kostajnici ni na Manjači, nismo komunicirali s novinarima, odlučili smo da to nećemo ni sada činiti. Večerali smo nakon povratka s liječničkoga pregleda. Svatko po dvije večere. Večeras nema ograničenja, makar nam poslije pozlilo.
Rodbina nas je sve vrijeme čekala. Oko jedanaest sati navečer rodbina je otišla kućama, a mi na počinak.
Rečeno nam je da bismo dva dana trebali ostati u karanteni. Nismo izdržali, sutradan nakon ručka Jurica i ja otišli smo kućama.
Na odlasku sam vidio tužna lica naših robijaša, civila koji se nisu imali kamo vratiti. Njihovi domovi bili su spaljeni, uništeni ili ih je neprijatelj zaposjeo.
Najsretniji mi je trenutak bio ponovni susret s djecom, veselju nije bilo kraja.
Eto, vatio sam se iz pakla.
 
Fotografija s Manjače - Vladimir Štefanac u prvom planu - srednji. Iako je konstantna zapovijed bila "glavu dole ruke na leđa", ovdje vidimo da je Vlado ignorirao tu zapovijed, te je ponosno držao glavu gore. Skarađanski ponos i inat...
 
Picture
... na dan razmjene

Komentari   

#1 cuna 10-11-2017 19:53
Lijepo vidjet da Hrvati nisu narod koji se pokorova ma sto bilo Ponosni sto smo Hrvati za uvjek Hrvatska povjest je otisla daleko

Dodaj komentar


Security code
Osvježi