Nedugo nakon upada četničkih terorista u Kuselj, žilavog otpora branitelja i pogibije petorice, te ranjavanja 12 pripadnika ratne jedinice Saborsko, doznajemo da su u pomoć Saborskom i deblokadi istoga krenuli dragovoljci ogulinskog i brinjskog kraja, kao i Slunjani okupljeni u hrvatskim gradovima. Ova vijest budi nadu u nama i jača želju da izdržimo nasrtaje četničkih terorista i obranimo ognjišta te živote civila, kako Saborskog tako i civile izbjegle iz rakovičko-drežničkog kraja, kojih je u Saborskom prihvaćeno i smješteno preko tisuću.

Sa strepnjom osluškujemo zvukove borbi iz pravca Kapele i očekujemo toliko željenu i prijeko potrebnu pomoć braće koji nas, svjesni situacije u kojoj se nalazimo, pokušavaju deblokirati i na taj način nam pomoći. Meni osobno predugo traje njihov proboj jer iz prijašnjih akcija poznat mi je svaki kilometar dionice puta koju moraju osvojiti i svako odgađanje po meni vodi k neuspjehu, jer dati četnicima vremena da se organiziraju i da samo ruše prepreke na cestu stvorio bi veliki problem onima koji nas pokušavaju deblokirati.

Pokušaj proboja se odužio. I treći dan tražim od Hodaka da stupi u vezu putem satelitskog telefona sa zapovjedajućim u Ogulinu i predloži mu da ja s grupom krenem i s leđa  udarimo po četnicima i tako im pomognemo pri proboju. Hodak uspostavlja vezu i podastire ovu zamisao zapovjedniku na što isti odgovara da to nikako nije potrebno te da oni dolaze „polako, ali sigurno“. Ovo još više produbljuje nadu u nama jer ove njegove riječi nam predočuju kakva sila ljudstva i oružja napreduje prema nama. Četvrti dan slušam istog ovog zapovjednika kako govori da imaju mrtvih i ranjenih te da mu je stotinu ljudi pokislo te je zatražio smjenu ljudstva i tu prestaje svaki daljnji pokušaj proboja na što dragovoljci ne gledaju blagonaklono te izražavaju bunt i revolt. Ovo je zapravo i posljednji čavao u lijesu Saborskog jer bez pomoći nećemo imati nikakve šanse protiv sile oklopa koja se okupila na ovom malom području, napuštajući hrvatske gradove nakon pregovora s vrhovništvom Hrvatske i dolaskom na slunjski poligon.

 

10.11 1991. godine, neočekivano i brzo odvija se evakuacija civila rakovičko-drežničkog kraja prema Rakovičkoj uvali odakle će krenuti pod pratnjom svojih branitelja put Slunja, a kasnije put Bihaća i Bosne. Na cesti susrećem obitelj koja je bila smještena u mojoj kući i opraštajući se, svi plačemo kao da smo jedna obitelj jer patnja nas je u tako kratkom vremenu toliko zbližila da suosjećamo jedni s drugima. Nije mi jasno zašto ovom prilikom i naši civili nisu evakuirani i braniteljima skinut teret i briga za svoje najmilije, pa bi i otpor agresoru bio učinkovitiji. Na moj prijedlog zapovjedništvu da se odredi zborno mjesto u slučaju proboja linija obrane od strane agresora, grubo sam prekoren i posramljen što uopće razmišljam o padu mjesta jer se to ne može dogoditi. Civili će kasnije poslužiti krvožednim četnicima kao poslastica i lijek za frustraciju što nisu uhvatili žive branitelje, a zapovjeđeno im je da ni mačka ne ostane živa u Saborskom. Onom tko pomogne Hrvatu poznaniku zaprijećeno je prijekim sudom i smrću.

 

U danima koji slijede, četnici gađaju Saborsko haubicama, VBR-ovima, minobacačima i tko zna čime još, te tako bilježe koordinate pogodaka, a avioni prelijeću mjesto također snimajući položaje branitelja. S njihove strane sve je spremno za krvavi pir te još jedino čekaju dan bez padavina i magle. U Saborskom, smo svi  u nekakvom grču dok čujemo brujanje tenkovskih motora koji zauzimaju pozicije s kojih će krenuti u osvajanje i proboj linija obrane. Mještani, ranije no obično, kolju svinje jer nedostaje svježeg mesa i snijeg je ove godine rano stigao u ove krajeve i zabijelili su vrhovi Kapele. Kronično nedostaje cigareta koje su uz municiju valjda najvažniji artikl braniteljima pa se snalazimo pušeći bukov list. Šljivovice imaju još rijetki i ako ti netko dade čašicu za popiti, zaslužuje veliko poštovanje i zahvalnost. Grupa branitelja kreće u proboj preko Kapele zatražiti pomoć u Ogulinu i nagovoriti zapovjedništvo da opet krenu u deblokadu Saborskog. Vršimo popunu municije, spremni braniti svoj jedini dom za koji nas veže posebna ljubav. Od protuoklopnog oružja imamo dva netrzajna topa s četiri granate, četiri ručna bacača i jednu zolju i nadamo se, ukoliko pogodimo tenkove koji prvi naiđu, da će se četnici kao i do tada razbježati i odustati od napada.

 

Na nekim mjestima postavili smo neznatan broj protutenkovskih mina što nas u kombinaciji s protupješačkim minama čini sigurnijim po pitanju obrane mjesta.

 

Svanuo je dan 12.11.1991. godine, suncem okupan i prekrasan, a ja i brat krećemo da po dogovoru, prokrstarimo s grupom šumama oko Kuselja i izvidimo ima li kakvih pokreta četničkih grupa. Dok prolazimo selom vidimo da puno ljudi kolje svinje i stoku i jedan nam prijatelj dade po dvije cigarete što izazva dodatnu radost u nama. Navukao sam tog dana i pancir košulju, što mi uz „šarac“ otežava kretanje, ali već sam se navikao tegliti od početka četničkih napada, iako težim nekih sedamdesetak kilograma. Neki dan je grupa uletjela u minsko polje i Željku iz Njemačke pancirka je spasila život tako da, ponukan ovim događajem, teglim i ja svoju, zlu ne trebalo.

 

Grupa se okuplja na Kuselju i pred polazak začusmo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Čuju se detonacije i iz sela, što nam dade naslutiti da se radi o još jednom napadu. Krećemo prema ulazu u Kuselj s plitvičke strane, a avioni nas prelijeću u više navrata ne primjećujući nas. Sad čujemo i brujanje tenkovskih motora iz pravca barikada koje smo ranije postavili. Zasipaju nas plotuni VBR-ova i minobacača, pa razbijaju grupu. Nas nekoliko našlo se u zaklonu suhozida kod kojeg smo se zatekli, a moj brat i ostali lakše naoružani prešli su suhozid i od siline vatre ne znam i ne mogu provjeriti jesu li ostali neozlijeđeni. Ova kanonada traje i traje, a na naše pozive nitko ne odgovara te zaključujemo da su nastavili napredovati prema barikadi kako bi pružili otpor nadirućim četničkim grupama. Detonacije ispaljenih projektila spajaju se u jednu i svaki pokret moje skupine bio bi koban. Krenem u džep izvaditi one dvije cigarete i u džepu nađem samo mrvice mokrog duhana i tad tek shvatim da ležim u blatnoj kaljuži jer svi osjeti upereni su u preživljavanje.

 

Tutnjava eksplozija je neopisiva i ravna jedino možda erupciji vulkanskog grotla, a traje čitavu vječnost. Kako granatiranje polako jenjava čujemo brujanje tenkovskih motora iz pravca naših barikada koji korak po korak oprezno napreduju prema Kuselju jer tako im nalaže iskustvo zadnjeg sukoba s nama otprije desetak dana. Moja grupa nema ništa od oružja za protuoklopnu borbu te se dosjetimo da je u kombiju kojim smo stigli ostao ručni bacač koji nam je sad prijeko potreban da pokušamo zaustaviti prvi tenk. Izlazimo iz zaklona i povlačimo se u pravcu kombija, a stišavanje četničke artiljerije nam je dodatni znak da sad kreću tenkovi i pješaci. U jednom trenutku, trojica iz grupe bez riječi i pozdrava napuštaju nas, valjda svjesni uzaludnosti našeg plana. Mi nastavljamo dalje i uvjeravamo se u svu silinu udara četničke artiljerije jer niti jedna jela i smreka nema vrha što govori o kiši artiljerijskih projektila koji su pogađali ovo područje.

 

Nailazimo na netrzajni top skriven u gustiš, bez posade. Nitko od nas ne zna rukovati ovim oružjem. More me crne slutnje za sudbinu mog brata i njegove grupe i jedino što me tješi je to da se radi o nadprosječno sposobnim pojedincima te će se znati izvući iz svake pogibeljne situacije. Tek tada čujemo svu silu detonacija iz pravca Saborskog i s nevjericom nagađamo da su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice. Približili smo se kombiju i tada iz pravca Saborskog nailazi kamion, nama nepoznat. U glavama nam je pomutnja i ja namjeravam pucati po ovom vozilu i srećom me odgovaraju od nakane jer sam kasnije saznao da se radilo o Rakovčanima. Četnički tenkovi ulaze u Kuselj i razaraju sve pred sobom, a avioni mitraljiraju područje ispred njih.

 

Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji nam potvrđuju da su četnici probili linije obrane i da imamo dosta mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini te ćemo ih u svakom slučaju štititi svojim životima. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje te nam onemogućavaju daljnje povlačenje. Skupili smo se u nekakvoj rupi dok područje oko nas zasipa kiša svakojakih projektila, žene kukaju u panici i mukom ih umirujem a istovremeno isčekujem dolazak četničke pješadije, spreman boriti se za svoj i živote ljudi oko mene do smrti.

 

Bliži se sumrak i u nevjerici, vidim da se tenkovi povlače nazad prema Kuselju. Oprezni su jer između Kuselja i Biljevine nalazi se šumoviti usjek zvan “Antelina žliba„, pogodan za zasjedu i odsjecanje tenkova od glavnine trupa i logistike. Ovo nam pruža mogućnost da se domognemo prvih kuća te da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Ja dobivam jedne vunene čarape jer noge su mi mokre od jutra. Upućujem ih da uzmu najnužnije stvari bez straha jer četnici neće noću napredovati te imaju dovoljno vremena do jutra, a mi idemo kroz selo izviditi do kud su četnici stigli i povezati se s ostalim braniteljima.

 

Cijelo ovo vrijeme nemamo nikakvu vezu s ostalima i ne znamo što se događalo tijekom dana. Kod Funtane gori nekoliko kuća zapaljenih usljed granatiranja i tu srećemo nekoliko branitelja koji nam daju informaciju da je zborno mjesto na „Jojinom vrščiću“ gdje ćemo zbrinuti civile.

 

Nastavljam s grupom dalje prema donjem dijelu sela kojeg gutaju plameni jezici. Nikakav filmski uradak ne može tako vjerno prikazati ovu stravu koju vidimo pred sobom. Puni smo bijesa i želje za osvetom… Oprezno se krećemo, pa dolazimo do zaseoka Galovići i gledamo nebrojene plamene buktinje što sežu u nebo. Kroz pucketanje vatri čuje se žamor i pjesma četničkih monstruma. Želim ići dalje, jer nadomak sam moje kuće i jedino što u tom trenutku želim je ubiti nekog gada i spasiti obiteljske slike kao najveću vrijednost i uspomenu u tim trenucima. Prijatelji me odgovaraju od nakane i imaju potpuno pravo jer i blaže ranjavanje u ovim trenucima vodi te u sigurnu smrt.

 

Vraćamo se nazad i u Sertićima srećemo skupinu branitelja od kojih saznajemo da je poginuo Mate "Pintar" te da se nekolicina ranjenih branitelja uspjela povući s Borika. Ne znamo ništa o braniteljima Brdina, Štrkova, Varoša i plašimo se za njihovu sudbinu jer su bili na direktnom udaru artiljerije i tenkova. Kasnije ću saznati da su četvorica njih poginula u Štrkovima, junačkim otporom su usporili četničku pješadiju kod ulaska u mjesto i tako spasili živote civila. Radi se o braći Dumenčić, Anti i Darku, te malom Ivici Dumenčić i Josi Štrku. Za ove heroje iz kasnijih izjava pripadnika četničke formacije koja je sudjelovala u okršaju rečeno je da su, iako u bezizlaznoj situaciji, odbili predaju i nakon što su ispucali posljednje streljivo krenuli bajunetama na njih hrabro poginuvši od neprijateljske vatre. Moram ovdje istaći da se u Domovinskom ratu pokazalo da najhrabrije podvige učiniše do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.

 

Odlazimo do Funtane i u Hodakovoj kući otkrivamo maleni supermarket, jer ima tu hrane, oružja pa čak i cigareta u izobilju. Uzimam stotinjak kutija cigareta koje ću podijeliti braniteljima. Šaljem poruke Hodaku da pošalje ljude kako bi iznijeli hranu u šumu i opskrbili se za daljnji boj, no nitko ne dolazi te nas nekolicina izvlačimo neznatne količine hrane u predio Špejarovih draga. Usput pronalazimo odbačene stvari mještana i u jednoj torbi nalazim pogrebno ruho neke starice.

 

Tu sam prenoćio pod otvorenim nebom koje je svjetlilo i podsjećalo na polarnu svjetlost, a umor i proživljena strahota tijekom dana učiniše svoje. Probudio sam se u osvit zore i krenuo prema mjestu okupljanja, usput pronalazeći ljude koje je nagrizlo malodušje i strah te udaraju po rakiji koju su tko zna otkuda izvukli. Pronalazim većinu branitelja i o grupi moga brata još ništa nitko ne zna. Prema onome što vidim kod ovih ljudi je to da velika većina više nema nikakvu namjeru boriti se već traže načina kako se izvući iz ovog pakla. Većina je gladna ali i nepomišljaju otići donesti one konzerve što smo ih mi izvukli u šumu. Pojavljuje se i grupa moga brata i svi su živi i zdravi. Po konzerve odlazimo ja i moj brat i djelimo ih te za sebe ne ostavismo niti jednu, zbog čega ću se kasnije kajati jer vučem to željezo koje me iscrpljuje i slabi. Dojmila me se slika jednog branitelja koji je odnekud dovukao pun protvan pečenog mesa i zaogrnuo ga jaknom te ždere li ga ždere ne osvrćući se na nikog oko sebe.

 

Pronese se glas da četnici nastavljaju s paljenjem i ležerno se šetaju i pljačkaju. Grabim svoj mitraljez i krećem prema selu, a prati me nekoliko prijatelja jer srce nam puca od bijesa i tuge. Nekolicina vidno preplašenih pokušava nas zaustaviti jer bi “kao“ mogli ugroziti civile, a ima i prijetnji "prijekim sudom" ako se nekom nešto desi našom zaslugom. Ignoriramo ove prijetnje i dolazimo ponad Sertića i vidimo da lešinari bezbrižno pale i pljačkaju preostale kuće i štale. Mitraljezom pratim petoricu koji ulaze u Miškovo dvorište i bez imalo dvoumljenja pale štalu u kojoj je živa stoka. 

 

Na cesti kod Conjara nalazi se veća grupa četnika koji gone stoku i podržavaju grupu koja pali Conjare. Jedan doziva ove palikuće i zapovjeda im rječima: „Dosta za danas“!!!. Ne mogu više ovo gledati i odlučujem da otvorimo vatru po njima pa što bude da bude. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku mojih prijatelja i povukli smo se, a paljenje i pljačka su makar na kratko zaustavljeni.

 

Povratkom na mjesto okupljanja ne nalazimo nikog, jedino nas moj brat čeka. Shvaćam da s ovakvom vojskom nema ništa od neke ozbiljne borbe i odlučujem da sutradan krenem u proboj preko Kapele. U nekom stijenjaku pronalazim Hodaka koji fantazira o nekakvoj gerilskoj borbi, a nije bio u stanju zapovijediti ljudima da izvuku neophodne namirnice. Legnem i zaspim, a u neko doba noći budi me kiša koja mi pada ravno u lice,to valjda i Bog plače za mojim selom i masakriranim nevinim žrtvama.

 

Maćan

Komentari