Slikovni rezultat za suđenje martiću

(iv) Zločini koje su neidentificirani naoružani srpski vojnici počinili u Vukovićima i Poljanku
 
197. Raspravno vijeće je zaključilo da su neidentificirani naoružani Srbi 8. listopada 1991. godine u Vukovićima lišili života civila po imenu Tomo Vuković i da je 20 naoružanih vojnika u maskirnim i sivomaslinastim uniformama 7. studenog 1991. godine u Poljanku lišilo života dva civila. Raspravno vijeće je zaključilo da su u vezi s ovim lišavanjima života dokazani svi elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1), ubojstva kao zločina protiv čovječnosti (točka 3) i ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 4).
 
198. Raspravno vijeće je također zaključilo da su “vojnici u maskirnim i sivomaslinastim uniformama” 7. studenog 1991. godine u Poljanku zapalili nekoliko kuća, automobila i štala. Raspravno vijeće je zaključilo da su u vezi s tim djelima dokazani elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1) i bezobzirnog razaranja sela ili pustošenja koje nije opravdano vojnom nuždom, kao kršenje zakona i običaja ratovanja (točka 12)
 
199. Iako je Raspravno veće zaključilo da zločini počinjeni u Vukovićima i Poljanku nisu dio zajedničkog cilja UZP, ono je Martiću izreklo osuđujuću presudu za te zločine na temelju toga što su oni bili prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja tog UZP (Uduženi zločinački poduhvat).
 
200. Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo jer je zaključilo da je Martić odgovoran za ubojstvo civila Tome Vukovića u Vukovićima, za ubojstvo dva civila u Poljanku i za djela razaranja koja su u Poljanku počinili neidentificirani naouržani Srbi, odnosno vojnici. Podrobno razmotrivši zaključke Raspravnog vijeća i dokaze na kojima se oni temelje, Žalbeno vijeće zaključuje da je Raspravno vijeće pogriješilo jer je utvrdilo da postoji veza između Martića i izvršitelja tih zločina. Konkretno, Žalbeno vijeće smatra da su porijeklo i pripadnost tih naoružanih ljudi neizvjesni. U odsustvu bilo kakvih daljih pojedinosti o pripadnosti tih naoružanih ljudi, nijedan razuman presuditelj o činjenicama u datim okolnostima ne bi mogao zaključiti da se ti zločini mogu pripisati nekom od sudionika u UZP.
 
201. Žalbeno vijeće smatra da su te greške dovele do neostvarenja pravde i stoga poništava osuđujuću presudu koja je Martiću izrečena po točkama 1, 3 i 4 u vezi s lišavanjem života Tome Vukovića u Vukovićima i dva civila u Poljanku, kao i po točkama 1 i 12 u vezi s djelima razaranja koja su neidentificirani naoružani Srbi, odnosno vojnici, počinili u Poljanku.
 
(v) Zločini koje su u Škabrnji, Nadinu, Vukovićima i Saborskom počinile kombinirane snage JNA ili TO i drugih jedinica
 
202. Raspravno vijeće je zaključilo da su jedinice JNA, sačinjene od redovnih i rezervnih pripadnika, jedinice TO i paravojne jedinice ubile u Škabrnji i Nadinu izvijestan broj osoba. Dana 18. studenog 1991. godine pripadnici lokalnih paravojnih jedinica odjeveni u maskirne uniforme, među kojima su neki imali ambleme SAO Krajine i koji su, zajedno s drugim snagama SAO Krajine, sudjelovali u napadu na Škabrnju, ubili su dvanaest civila i dva pripadnika hrvatskih snaga obrane koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima. Dana 19. studenog 1991. godine vojnici u uniformama JNA ubili su u Nadinu sedam civila. Dana 18. i 19. studenog 1991. godine pripadnici istih onih jedinica koje su sudjelovale u napadu na Škabrnju i Nadin 18. i 19. studenog, uključujući jedinice JNA i TO, ubili su u Škabrnji, Nadinu, odnosno Benkovcu 25 civila, a u Škabrnji i Nadinu pet pripadnika hrvatskih snaga obrane koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima. Dana 11. ožujka 1992. godine u Škabrnji su ubijena četiri civila, a u periodu od 18. studenog 1991. do 11. ožujka 1992. godine pripadnici jedinica JNA, jedinica iz sastava jedne brigade TO pod komandom JNA i paravojne jedinice hotimično su ubili 14 civila. Raspravno vijeće je zaključilo da su u vezi s tim lišavanjima života dokazani svi elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1), ubojstva kao zločina protiv čovječnosti (točka 3), i ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 4) (mada se točka 3 ne odnosi na pripadnike hrvatskih snaga obrane). Raspravno vijeće je također zaključilo da je 18. studenog 1991. godine iz tenka JNA pogođena crkva Uznesenja blažene djevice Marije u centru Škabrnje i da su nakon toga vojnici ušli u crkvu i otvorili vatru iz oružja. Ono je zaključilo da su dokazani elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1) i uništavanja ili hotimičnog nanošenja štete ustanovama namjenjenim obrazovanju ili religiji kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 13). Raspravno vijeće je Martiću izreklo osuđujuću presudu za te zločine jer su oni bili prirodna i predvidiva posledica UZP.
 
203. Raspravno vijeće je zaključilo da su snage JNA, zajedno s jednom jedinicom SDB iz Plaškog, brigadom TO Plaškog i jedinicama Milicije Krajine napale Saborsko tijekom prijepodneva 12. studenog 1991. godine. Poslije napada na Saborsko veliki broj srpskih vojnika i policajaca ostao je u centru Saborskog. Raspravno vijeće je zaključilo da je 12. studenog 1991. godine u Saborskom hotimično ubijeno 20 osoba, od kojih je za 13 bez sumnje utvrđeno da su civili. Raspravno vijeće je zaključilo da su u vezi s tim lišavanjima života dokazani svi elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1), ubojstva kao zločina protiv čovječnosti (točka 3) i ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 4). Raspravno vijeće je također zaključilo da su poslije napada na Saborsko srpske snage koje su ušle u selo zapalile veliki broj civilnih kuća i drugih objekata i da su u vezi s tim djelima dokazani elementi bezobzirnog razaranja sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom kao kršenje zakona i običaja ratovanja (točka 12). Naposlijetku, Raspravno veće je zaključilo da su srpski vojnici i policajci koji su sudjelovali u napadu pljačkali prodavaonice i gospodarske objekte, oduzimali traktore, automobile i stoku, čime su dokazani elementi zločina pljačke javne ili privatne imovine prema članu 3 (točka 14). Martiću je izrečena osuđujuća presuda za zločine počinjene u Saborskom jer su oni bili prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja zajedničkog cilja UZP.
 
204. Raspravno vijeće je zaključilo da su mješovite snage sastavljene od vojnika JNA, uključujući pripadnike jedne specijalne jedinice JNA iz Niša i naoružane mještane 7. studenog 1991. godine u Vukovićima lišile života osam civila i da su u vezi s tim lišavanjima života dokazani elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1), ubojstva kao zločina protiv čovječnosti (točka 3) i ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 4). Raspravno vijeće je također zaključilo da je 7. studnog 1991. godine grupa vojnika sačinjena od vojnika JNA i mještana zapalila jednu ili dve kuće u Vukovićima i da su u vezi s tim djelima dokazani elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1) i bezobzirnog razaranja sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, kao kršenje zakona i običaja ratovanja (točka 12). Raspravno veće je Martiću izreklo osuđujuću presudu za te zločine jer su oni bili prirodna i predvidiva posledica UZP.
 
205. Žalbeno veće smatra da je razuman presuditelj o činjenicama mogao donesti zaključak da je Martić odgovoran za lišavanja života počinjena u Škabrnji, Nadinu, Saborskom i Vukovićima, kao i za djela razaranja koja su na prve dvije navedene lokacije počinile mješovite snage sačinjene od vojnika JNA ili vojnika TO i paravojnih jedinica, srpskih vojnika i policajaca i naoružanih mještana. S tim u vezi Žalbeno veće podsjeća na zaključke Raspravnog vijeća o Martićevom položaju ministra unutrašnjih poslova, njegovoj apsolutnoj vlasti nad MUP, kontroli nad oružanim snagama, TO i Milicijom Krajine, suradnji između TO, JNA, Milicije Krajine i oružanih snaga SAO Krajine i kontroli koju su drugi sudionici u UZP imali nad JNA i TO, kao i zaključke o Martićevom ponašanju i njegovoj mens rea. Činjenica da je neka paravojna grupa, grupa srpskih vojnika i policajaca ili lokalna naoružana grupa također sudjelovala u zločinima, ne oslobađa Martića odgovornosti, budući da je razuman presuditelj o činjenicama, imajući u vidu zaključke Raspravnog vijeća, mogao zaključiti da su te jedinice djelovale zajedno i u sprezi s vojnicima JNA i TO. Konkretno, što se tiče napada na Škabrnju i Nadin, Žalbeno vijeće primjećuje da je Raspravno vijeće zaključilo da su te zločine izvršile jedinice JNA, sačinjene od redovnih vojnika i rezervista iz okolnih srpskih sela, kao i jedinica TO odjevenih u uniforme JNA, u uniforme sa srpskom zastavom, uniforme sa bijelom trakom na ramenu i/ili amblemima SAO Krajine i paravojne jedinice u uniformama JNA, od kojih su neke imale oznake s četiri ćirilična slova “S”.
 
206. U svijetlu gore navedenoga, kao i u svijetlu zaključaka Raspravnog vijeća da je zajednički cilj ostvarivan putem rasprostranjenih i sistematskih oružanih napada, Žalbeno vijeće zaključuje da Martić nije pokazao da je Raspravno vijeće pogriješilo kad je ustanovilo da postoji veza između njega i osoba koje su izvršile lišavanje života u Škabrnji, Nadinu, Saborskom i Vukovićima, kao i za djela razaranja koja su u prve dvije navedene lokacije izvršile mješovite snage sačinjene od vojnika JNA ili TO i paravojnih jedinica, srpskih vojnika i policajaca i naoružanih mještana.
 
207. Što se tiče djela razaranja izvršenih u Vukovićima, Raspravno vijeće je, zaključivši da nije moguće identificirati izvršitelje granatiranja najmanje tri kuće u Vukovićima, zaključilo da su elementi zločina bezobzirnog razaranja sela ili pustošenja koje nije opravdano vojnom nuždom utvrđeni samo po pitanju jedne ili dve kuće koje su vojnici razorili. Međutim, Raspravno vijeće je zaključilo da “paljenje četiri ili pet kuća van sumnje predstavlja razaranje velikih razmjera”. Shodno tome, Žalbeno vijeće zaključuje da je Raspravno vijeće pogriješilo kad je djela koja se ne mogu pripisati Martiću uključilo u actus reus zločina za koji ga je proglasio krivim – to jest, djela vezana za još tri kuće u Vukovićima. Uprkos tome, osuđjuća presuda koja je izrečena Martiću potvrđena je kad je riječ o jednoj ili dvije druge kuće.
 
208. Žalbeno veće smatra da je ova greška dovela do neostvarenja pravde i stoga poništava osuđujuću presudu koja je Martiću izrečena za tačke 1 i 12 u vezi s tri kuće uništene uslijed granatiranja koje su počinile neidentificirana osobe.
(str. 70-75)
 
PRED ŽALBENIM VEĆEM
U sastavu: sudac Fausto Pocar, predsedavajući
sudac Mohamed Shahabuddeen
sudac Mehmet Güney
sudac Andrésia Vaz
sudac Wolfgang Schomburg
Tajnik: g. Hans Holthuis
Presuda od: 8. listopada 2008. 
Martić je u ovom postupku osuđen na 35 godina zatvora
 
Tekst prvostupanjske presude: Prvostupanjska presuda
OSVRT 
 
U prvostupanjskoj presudi se između ostaloga navodi slijedeće:
"Ima dokaza da je ta rezervna jedinica MUP Hrvatske bila delimično raspoređena u crkvi Svetog Ivana, koja je korišćena kao osmatračnica, mitraljesko gnezdo i skladište municije"  svjedoči Nikola Medaković, 9. oktobar 2006, T. 9028-9029., što je notorna laž jer je crkva za Saborčane katolike svetinja, a i tko bi u njoj skladištio municiju kad je bila na meti njihovih napada od prvog dana, od 5. kolovoza 1991. pa sve do 12. studenoga. (I.M.)

"Tokom napada, crkva Svetog Ivana je pogođena jednom tenkovskom granatom, ali joj toranj nije srušen. I crkva Svete Marije je granatirana i oštećena u tom napadu". "Ta crkva je korišćena kao osmatračnica jer se iz nje pružao neometan pogled na kasarnu u Ličkoj Jasenici".
Također Medakovićeva laž, jer crkvica BDM nije imala klasični toranj s kojeg bi se moglo osmatrati, nego zvonik u obliku preslice, a na samoj lađi crkvice su bila dva uska prozorčića, po jedan sa svake strane. Uostalom vojarna Lička Jesenica se vidi s bilo kojeg djela Brdina i Alana gdje su bili obrambeni položaji. (I,M.)
 
Milan Martić je jedini koji je odgovarao za zločine u Saborskom, neposredni izvršitelji su još uvijek nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Komentari  

#1 Tomo 04-12-2017 21:31
Eto zna se sve sto je bila istina a sto cetnici lazu u Hagu kao neki svjedoci,,a eto isti taj cetnik lazov medakovic cesto,pise svoje lazi i komentira ovdje , sto nije dobro za one koje su poubijali oti zlocinci pa ni za one sto su prosli kroz taj pakal zla i muke, Traume ostaju dok su zivi a on se izivljava sa svojim komentarima ..Netreba se nitko ljutit na nase komentare a mnogi koliko ja znam nece da se javljaju bas zbog otog cetnika sto cesto pise komentare, ja jos uvjek ne odustajem, ponekad ubacim poneki komentar, dabome puno manje nego prije imam razloga, , Vjerujem da ce medo biti blokiran za komentiranje kad je ovo sve objavljeno kako je lagao kao svjedok o nasoj Crkvi i nasim Saborcanskim Braniteljima, cetnik nemoze biti drugo nego samo prljavi cetnik krvnik.
#2 Ivan 05-12-2017 13:23
Oni koji se ne javljaju oni se boje rasprave, to je jedina istina! A to što ti Tomo vjeruješ da će netko biti blokiran, nemoj previše očekivati od mene, nisam pristran jer "tko bi gori sad je doli, a tko doli gori ustaje" napisa jednom davno Ivan Gundulić, a danas to isto kao poruku inima citirah ja, Ivan Matovina, ponosan na svoje pleme.
#3 Tomo 05-12-2017 21:38
Ivane ,,,, Netrebas ti nicije zelje ispunjavat mozda nekima da a ne svima , ja znam da nisam bas dobar sa komentarima pa eto sto ja mogu mozda cu jos manje komentirati , dok i meni sve ne sjede na pogrijesno mjesto,, Zasto bi se ti opterecivao sa necijim komentarima koji tebi nisu podobni Ugodan dan ,,
#4 Ivan 06-12-2017 04:10
Ma dosta mi je nečijeg durenja i raznih želja i prohtjeva, neću se uopće više opterećivati s nikim, pa da mi je rođeni brat i nije mi više važno to tko što misli ili ne misli.

Dodaj komentar

Security code
Osvježi