Da bi odgovorili na pitanje – zašto posljednja dva desetljeća gledamo, manje više shizofrenu politiku degradacijskog upravljanja Nacionlanim parkom Plitvička jezera, potrebno je vratiti se unazad nekoliko desetljeća, pa i više od stoljeća. Zašto toliko? Zato jer nam kratka retrospektiva može pomoći u otkrivanju uzroka bolesti zvanoj "mahnito turističko profiterstvo" koja je poput pandemije zahvatila širi prostor Plitvičkih jezera. 
Posjećivanje Plitvičkih jezera započinje netom nakon oslobođenja tog područja od turaka. Do tada se Plitvički kraj ili đavolji vrt, nalazio na granici dva carstva zbog čega je bio pust i nepristupačan.
 
Sredinom 19. stoljeća gradi se prva posjetiteljska infrastruktura, hoteli, luksuzni ljetnikovci. Do početka 20. stoljeća grade se prve staze koje omogućuju pristup, do tada nepristupačnim djelovima Plitvičkih jezera. 1904. godine Plitvička jezera otvaruju tisuću posjeta, uglavnom plemstva koje dolazi iz cijelog Austo-ugarskog carstva uživati u jedinstvenoj prirodi. Elektrificiraju se špilje Golubnjača i Vila jezerkinja.
Naravno da iz današnje perspektive priča nije baš toliko idilična. Na barijerama niču pilane, mlinice, obiteljske kuće. Na čvorištima ugostiteljski objekti. Na pristupačnim područjima šuma je bila toliko posječena da, kako Dragutin Franić piše, u okolici se nije moglo naći jednog drveta za ogrijev. Međutim, krajem 19. stoljeća pojavljuju se prva udruženja koja organizirano i uspješno brinu o očuvanju Plitvičkih jezera.
Nakon drugog svjetskog rata glavnina devastiranih objekata se uklanja. U travnju 1949. godine šire područje Plitvičkih jezera proglašena su Nacionalnim parkom nakon čega kreće planska izgradnja posjetiteljske infrastrukture, ali i istraživanja. Već 1958. godine Nacionalni Park izdaje prvi zbornik rezultata dotadašnjih istraživanja na području Plitvičkih jezera, poznatijeg kao “Zelenu knjigu”. Urednik vrlo optimistično njavaljuje iduća izdanja s ciljem da se javnost periodično educira o znanstvenim postignućima te da se istodobno promovira znanost na Plitvičkim jezerima. Nažalost, bio je to prvi i zadnji svezak koji se dan danas koristi i od neprocjenjive je važnosti. Tužno, jer to samo znači da su sustavna istraživanja u budućnosti izostala. 
Graditeljstvo je tadašnjem Savjetu za Nacionalne parkove očito bilo vrlo važno. Toliko važno da je gotovo filigranski i strateški promišljano prostorno uređenje Plitvičkih jezera. Samo najveća imena u arhitekturi dobila su priliku kreirati objekte javne i turističke namjene. Tako je krajem 40-tih Ivan Vitić projektirao tri lugarnice – Prijeboj, Poljanak i Čorkova Uvala. Jedinstven spoj planinske, moderne i industrijke arhitekture. Marijan Haberle projektirao je početkom pedesete hotel Plitvice. Kada je izgrađen, 1957. godine, bio je to prvi hotel sa pet zvjezdica u bivšoj državi. Svojom neobičnom i avangardnom arhiekturom koja se sjajno uklapa u prirodni prostor i danas privlači pažnju laika i znalaca. Početkom 70-tih Zdravko Bregovac projektira hotel Jezero. Sredinom sedamdesetih Josip Movčan kreira novi, organizirani sustav posjećivanja čiji su dio poznati drveni mostovi i jedinstven informativni sustav za posjetitelje. Ova inovacija ubrzo postaje svjetski prepoznatljiva i postaje prihvaćena kao primjer prihvatljivog utjecaja na prirodu kako bi se vrijednosti što više približile posjetiteljima. 
Nakon upisa na listu svejtske baštine UNESCO izrađuje se prostorni plan nakon čijeg se usvajanja 1986. godine uvode ograničenja kako bi se prirodne vrijednosti sustavno sačuvale. Nitko nije bio pošteđen represije ukoliko bi kršio njegove odredbe. Objekti su se podjednako uklanjali puku i političkoj eliti. Nije bilo privilegiranih. Krajem osamdesetih osmišljen je, na žalost, nikada dovršen sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda za naselja koja su prostornim planom bila predviđena da ostanu, dok su naselja u slivu jezera trebala vremenom biti preseljena i ugašena.
Strogi ali jedinstveni kriteriji lokalnom su stanovništvu bili prihvatljivi. Vremenom je uspostavljen i jedinstven sustav otkupa poljoprivrednih proizvoda. Telad, salatu, janjce parkov bi djelatnik otkupljivao na pragovima seoskih domaćinstava. I tako je simbioza lokalne zajednice i Nacionalnog parka dobila novu vrijednost koja će se kasnije spominjati u svjetskim analima kao sjajan primjer održivog razvoja. Jedino što je brinulo Komisiju za svjetsku baštinu UNESCO-a bila je stopa porasta posjetitelja. Zadnja predratna godina bilježi preko 800 tisuća posjetitelja s trednom rasta u narednim godinama jer je bilo vrlo izvjesno da će održivi turizam kao nova grana turizma biti u snažnom uzletu što se kasnije i pokazalo.
(NASTAVLJA SE)
 

Komentari  

#1 Ivan 08-01-2018 15:57
Informacija koja je zatajena, a to je da je u 2017. Plitvice posjetilo 1 720 000 gostiju (milijun i sedamstodvadeset tisuća), a prije rata 800 000...

Dio Parka oko jezera izgleda kao da je stazama i van staza prošao stampeo...

Dodaj komentar

Security code
Osvježi