Slikovni rezultat za hajduci8.10. Hajduci
O hajducima su se u Jesenici uz vatru ispredale najrazličitije priče. Ono što je u svemu tome točno jest da su hajduci postojali. 
Ako bismo opisivali tipičnoga hajduka, mogli bismo reći da je redovito bio mršav i koščat, s brcima, i da je redovito nosio po dva dugačka noža i dva pištolja. U rukovanju tim svojim oružjima bili su vješti jer se znalo dogoditi da provedu dane i dane vježbajući za ono što ih očekuje. Živjeli su u dubokim šumama, zaklonjeni od pogleda, a tragovima nikada nisu otkrivali sklonište. Bili su odvažni i nemilosrdni. Oni novajlije koji su se priklanjali hajdučkoj družini prolazili su kroz rigorozne obrede. Nekada to budi zarezivanje tijela, a da se pri tome ne ispusti ni jedan glas, ili ubojstva pojedinaca koji su se družini zamjerili. Svi su bespogovorno slušali harambašu.
Oni koji su se suprotstavljali hajdučkim družinama u 18. i 19. stoljeću nisu dobro prolazili. To se odnosi i na državne vlasti koje su imale dužnost progoniti hajduke.
Krajem 19. stoljeća vlasti su čak zabranile lutajućim kotlarima i limarima obilazak sela jer se ispostavilo da je krpanje lonaca i kotlova samo njihova kamuflaža, a da su oni zapravo hajdučki jataci koji obilaze sela i saznaju kakav je raspred bogatstva.
Kako se gledalo na hajduke? Reklo bi se, ne uvijek jednako. Pozitivno ako su bili u obračunu s Turcima, a negativno ako je obračun s vlastitim narodom. A obračuna je moralo biti i sa svojima, jer, kako reča pjesma, u dubokim se šumama nije moglo živjeti od crne zemlje i vode s lista.
Što se tiče Jesenice, sačuvani su podaci o jednom hajduku i jednom hajdučkom jataku. Hajduk Avram Vidaković (zvani hajduk Abo) opisan je u knjizi Potkapelje (2000.). Avram je rođen oko 1840. godine (na spomeniku stoji da je njegov brat Danilo rođen 1840. i da je umro 1908.).
 
(Fotografija se ne nalazi u navedenoj knjizi za ovu objavu je uzeta sa: http://www.enciklopedija.hr)
 
Avram je imao sklonište na Pišteniku, iznad Korita. Bio je hajdučki harambaša. Poginuo je oko 1880. godine. Hajduci su ga tajno sahranili na gornjem groblju i na grobu su posadili crni bor.
Znatno je kompliciranija uloga hajdučkoga jataka Ilije Malbaše, također rođenog oko 1840. Ilija je bio polustric pokojnoga Mile (zvanog Slijepi), koji je rođen 1888., odnosno bio je očuh ćaći Branka Kovačevića (Lajina). Ilija je počeo svoju sklonost usavršavati u ranoj mladosti. Iz pekare koju je držala njegova majka krao je peciva i dostavljao ih hajducima. Krao je tako da izvadi jedno stakalce na vratima. Zatim je koristio štap na vrhu kojeg budi zabodena igla. Štapom je nabadao i izvlačio peciva, a majka nikada nije zamjećivala krađu.
Ilija je, nadalje, dobro pazio čiji su volovi debeli i tko drži junce pa može bez dva para. Točno bi opisao gdje marva leži ili pase i to dojavljivao mutanima (mutani – pogrdni naziv kojim su Jeseničani obilježavali sve loše ljude koji su živjeli istočnije od Gredovitog vrha). Mutani takve volove ukradi, prije ili kasnije, te ih preždeni u Bosnu i prodaj Turcima.
Zbog jatačke sklonosti Ilije se plašio narod, a žandari su ga obilježili na svoj način. Oni su od Ilije zahtijevali da noćava svake večeri u žandarmerijskoj stanici, u Plaškom. Ujutro ga pusti da se vrati kući.

You have no rights to post comments