Malo tko nije čuo za Vilu izvor, ili kolokvijalno Titovu vilu koja je izgrađena krajem 40tih i početkom 50tih neposredno iznad izvora potoka Plitvice (koji vodom hrani Veliki Slap). Uglavnom su je gradili preostali zatvorenici iz drugog svjetskog rata. Koliko je god povijest upravljanja Plitvičkim jezerima uglavnom nosi pozitivan predznak u skladu s vremenom u kojem se promatra, toliko je politička odluka o gradnji ovog zdanja bila loša i pogubna za prirodu.
 
Iz danjašnje perspektive uglavnom je opće poznato da je objekt bio očuvan sa svim svojim inventarom sve do 2000. godine kada Javna ustanova povlači čuvare. Odluci je prethodio potez Vlade RH koja je bez ikakvih konzultacija sa strukom objekt otela Javnoj ustanovi i uknjižila u svoje vlasništvo kao rezidencijalni objekt, premda se nalazi na, za prirodu iznimno osjetljivom mjestu. Bez nadzora, od tada do danas vila je potpuno devastirana, opljačkana i iz nje je doslovno isčupano sve što se moglo unovčiti ili ukrasti kao suvneir. Stabala koja su pala na krov pospješila su propadanje, pretežito drvene konstrukcije koja je bila tadašnji arhitekstonski "main stream". I upravo je propadanje objekta izazvalo mnoge, uglavnom negativne reakcije koje bi se mogle opisati kao zgražanje javnosti nad mećehinskim odnosom prema javnom dobru. Itekako opravdano.
 
Međutim, manje je poznato da se radi o megalomanskoj građevini površine od 6000 metara kvadratnih, koja u sebi ne nosi niti truna tradicijske gradnje. Naprotiv, ovaj objekt kreiran je u glavama političara opijenih pobjedom i vojskovođom kojem, tuđom mukom i novcem valja "pokloniti" palaču primjerenu njegovoj veličini i značaju područja u kojem se nalazi. Manje je važno da je onaj, kojem je objekt bio namjenjen, u vili boravio svega desetak puta. Tom malograđanskom i snobovsko - politikanskom odnosu prema ahitekturi i estetici treba dodati da je objekt uglavno izgrađen od zelenog škriljavca, kamena kojeg su zatovrenici iskapali i dovlačili sa Zagrebačke Medvednice. I tako dolazimo do drugog paradoksa da je kao takva građevina 2006. godine upisana u registar kulturnih dobara kao "profana graditeljska baština". Samo nije jasno da li se u ovom slučaju pod profanim mislilo na svjetovno ili vulgarno
 
U odnosu na svjetski značaj Nacionlanog parka kao iznimne prirodne vrijednosti, vila izvor se može metaforički opisati kao neodstranjeni maligni tumor u srcu svjetske prirodne baštine. Osim što je velik ekološki, vila ponovno počinje predstavlja vrlo ozbiljan politički problem naročito u svijetlu novih planova koji se kuju iza kulisa. Nekoliko godina kruže glasine o prodaji vile i njezinoj prenamjeni u luksuzni hotel jer je to, kažu, u interesu “gospodarskog razvoja”. Da se ne radi samo o pričama dokazuje poziv Ministastva državne uprave iz 2015. godine za investiranje u 100 državnih nekretnina. Na prestavljanju projekata 22 su investitora iskazali interes za investiranjem u našu vilu. Pa kako i ne bi kada u poslovnom svijetu i ptice na grani govore o trogodišnjem povratu investicija u turizam Plitvičkih jezera. Ministarstvo zaštite okoliša protivilo se takvoj sudbini znajući kakva bi mogla biti reakcija javnosti i institucija koje prate upravljanje svjestkim dobrom. Unatoč tome posljednjih mjeseci ponovno se sve više priča o prodaji objekta. Tome treba dodati i nebičnu pojavu tereta iz 2017. godine u posjedovnom listu vile kao i činjenica da se vila više ne nalazi na popisu rezidencijalne imovine Republike Hrvatske (http://registar-imovina.gov.hr/default.aspx…).
 
Prodaja i prenamjena vile Izvor u turistički kompleks bio bi posljednji čavao u lijes Nacionalnom parku Plitvička jezera kao svjetske prirodne baštine. Time bi nadležno ministarstvo i Vlada jasno priznali da nisu sposobni niti žele «odstraniti tumor» već svjesno i namjerno umrtvljuju nacionalno blago.
 
 

Dodaj komentar

Security code
Osvježi