KNJIGA: Genetičko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetička otkrića / Ivan Jurić. Zagreb 2003.

Predgovor Dragana Primorca

Pisati o vlastitom narodu uvijek je veliki izazov, no pisati o njegovu podrijetlu iznimna je i odgovornost. Biotehnološka revolucija, ostvarena prvenstveno kroz molekularnu genetiku, otvorila je nove, no još uvijek nejasno sagledive vidike. Otkriće građe ljudskog genoma, uz razvoj novih tehnologija, dovelo je ponajprije do ubrzanog razvoja dijagnostičkih ali i terapeutskih postupaka u medicini. Istodobno, molekularna je genetika postupno postala sastavnim dijelom istraživanja o podrijetlu naroda i možda dala najvažniji doprinos u razumijevanju do tada (pret)povijesno nejasnih činjenica, pogotovu onih koje su se odnosile na posljednjih 40.000 godina.

S obzirom na "službenu" jezičnu paradigmu ("Hrvati od stoljeća sedmog"), istraživanja o predslavenskom, antičkom podrijetlu ("Hrvati do stoljeća sedmog") bila su nekad proskribirana, tako da tek danas postaju predmetom sustavnih rasprava. Umnožavale su se zato brojne teorije temeljene na spoznajama koje često i nisu mogle graditi jednu suvislu cjelinu. U poznatim prijeporima, napose između slavističke i iranističke paradigme, često po crti "do istrage naše i vaše", najčešće je stradala istina. Mogu li prvi rezultati genetske analize današnjih Hrvata pripomoći u njihovoj identifikaciji? Sigurno da mogu, budući da je neprijeporno utvrđeno da uzorci iz Hrvatske sadrže sedam haplotipova na Y kromosomu, koji većim dijelom određuju našu prošlost. Upravo se takvom analizom haplotipova u Hrvata utvrdilo da smo i mi narod koji je Genetičko podrijetlo Hrvata od svojih samih početaka prolazio kroz dramatične etape razvoja suvremene civilizacije.

Što nam govori genetička slika Hrvata? Ponajprije, nedvojbeno je da Hrvati posjeduju nešto više od 10% najstarijeg haplotipa Eu 18, koji je sa prostora središnje Azije na područje Europe stigao prije negdje 40.000 godina. Isti taj biljeg nosi više od 80% današnjih europskih muškaraca. No, zasigurno je da se najvažniji rezultati dobiveni iz naše nedavne studije odnose na postojanje haplotipa Eu 7, starog oko 24.000 godina, koji prema današnjim spoznajama dolazi iz jugozapadne Azije. Njega Hrvati imaju gotovo 45 %, najviše od istraženih europskih naroda. Tzv. "balto-slavenski haplotip", Eu 19, koji je u panonskih Hrvata pronađen u 29 %, a u populaciji južne Hrvatske oko 23 %, govori u prilog tomu da dio našeg nasljednog materijala potječe iz središnje Europe. S obzirom na spomenutu učestalost haplotipa Eu 19 u hrvatskoj populaciji, što je mnoge i iznenadilo, znanstvenici poput Passarina Hrvatsku ne uvrštavaju u geografsko područje s pretežitim udjelom slavenskog haplotipa.

O svemu tome govori i ova iznimno zanimljiva i poticajna knjiga "Genetičko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetička otkrića", autora prof. dr. sc. Ivana Jurića, čije sam se recenzije sa zanimanjem prihvatio. Naime, pošao sam od nade da će autor vrlo složen jezik znanosti približiti ne samo tzv. prosječnom čitatelju, nego i onim stručnjacima, posebice humanističkih i društvenih znanosti (biogenetika je izvan korpusa tzv. pomoćnih historijskih disciplina), što na ovaj ili onaj način sudjeluju u proučavanju etnogeneze kao nezaobilaznog uvodnog dijela povijesti svakog naroda. Već na temelju pregledane prve verzije rukopisa, sada već propedeutičke knjige, moje su nade u najvećem dijelu i ispunjene, iako će o svemu tome, reklo bi se frazeološki, svoj sud donijeti prvenstveno struka i zainteresirani čitatelji.

Posve ispravno, autor genetsko podrijetlo i političko nastajanje naroda drži odvojenim procesima, ali ipak dodaje da poslije velikih genetičkih otkrića i spoznaja, političko oblikovanje nekog naroda postaje potpuno jasno tek kada se zna njegovo genetičko podrijetlo, a izvjesno je da će tako biti i s hrvatskim narodom (nacijom). Nadalje, autor drži da već danas možemo "ne samo pisati o genetičkoj strukturi hrvatskoga naroda, nego se može tumačiti kako je ona nastala i kako se genetičkim spoznajama mogu bolje razumjeti dosadašnje teorije o podrijetlu naroda i hrvatskoj etnogenezi". Prema tome, tragom arheogenetičkih istraživanja, autor evaluira najpoznatije teorije o podrijetlu Hrvata (perzijska, slavenska, germanska i autohtona). U raspravi o ovim teorijama, treba podvući, autor nije isključiv, tako da ne odbacuje a priori ni jednu, premda se priklanja autohtonoj teoriji. Zašto?

U posljednja dva desetljeća, drži autor, shvatilo se da integracijski procesi u Europi traže pisanje europske povijesti koja polazi od teze autohtonosti. Naime, drži se, neolitska revolucija nije samo iznjedrila današnju genetsku strukturu Europljana, već i Indoevropljane te indoeuropski jezik na prostoru "civilizacije stare Europe". Ukratko, tada su položeni temelji europske civilizacije. U tim procesima, što je za nas iznimno zanimljivo, autor posebno mjesto pridaje Vučedolskoj kulturi, "kao izvorištu europske civilizacije", čija su dostignuća "ugrađena i u razvoj brončanog doba zapadne Europe te u mikensku državu, što je bio početak razvoja grčke kulture". Upravo, polazeći od vučedolske paradigme ("Vučedolci su preci današnjih Hrvata"), napose uvažavajući poznata metodološka polazišta akademika Mate Suića, zaglavljuje autor, "autohtonost je glavno obilježje populacija na prostoru Hrvatske". Međutim, uz teorije o autohtonom podrijetlu Hrvata (sjetimo se samo ilirizma), poznato je, vezano je mnogo nada, iluzija i, ne manje, nemilih uspomena. Možda upravo zbog toga, poput opreznog akademika Katičića, neki smatraju da su mnogo prihvatljivije migracijsko-autohtone teorije o podrijetlu Hrvata.

Po svemu sudeći, njihov je rodonačelnik povjesnik Josip Mikoczy (1734.-1800.), koji je na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji (1797.) branio doktorsku tezu o podrijetlu antičkih Hrvata od Medijaca iz zapadnog Irana (a tamo je negdje prvotno geografsko ishodište "hrvatskog" Eu 7), koji su potom slavizirani u Europi. 

Razrađena na temelju antičkih i kasnijih povijesnih dokumenta, temeljna misao o sarmatsko-medijskom podrijetlu slaviziranih Hrvata preuzeta je od Plinija, koji kaže: "Na rijeci Tanaisu (Donu) stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove" (Hist. nat. 6, 7). Stotinu godina kasnije, njegove su teze i arheološki potvrđene, kad su pronađene - prošle godine ponovno "otkrivene" - Tanajske ploče (273. st. po Kr.), čiji se natpisi imena Hrvat (Horuathos ili Horoathos) uzimaju kao prva potvrda naše europske identifikacije. Tragom toga svjedočanstva, danas se smatra da je podrijetlo imena Hrvat "najvjerojatnije iransko" i, štoviše, "da je vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaleđu Tanaisa, gdje je u antičko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika" (Radoslav Katičić).

Međutim, ova su pitanja i dalje otvorena, posebice kad je riječ o vremenu nastanka i širenju praindoeuropskog jezika, čemu autor posvećuje posebnu pozornost u svojoj knjizi. Spominjući neke teorije o tome, autor se priklanja tezama Colina Renfrewa koji smatra da je neolitizacija izrodila indoeuropski jezik, koji se kasnije prodorom konjičkih naroda proširio na Istok. Ukratko, dosljedan autohtonoj teoriji, autor tvrdi da se praindoeuropski jezik iz "naših područja proširio po Europi, a onda oko 2000. godine prije Krista, iz ukrajinske stepe i u Perziju i Indiju". Neke, ne manje zanimljive alternativne teorije, o čemu upozorava i Andrija-Željko Lovrić, govore o postanku praindoeuropskog jezika u srednjoj Aziji i Indiji. Prema nekim od rezultata analize genetičkog materijala ciljanih populacija, te na osnovu novijih arheonalaza, kao moguće ishodište sve više se spominje ono azijsko. Naime, suvremena paleolingvistika (Zdenko Eiler, Konrad Elst, Michael Witzel, "Sarasvati, Behistun, and early origins of the name Hrvat/Croat" Indian Lexicon/Corpus of Inscriptions/ ed. S. Kalyanaraman, New Delhi, 1999) zaključuje da su indovedski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisućljeća rani preci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu. S obzirom na to, poznati zlatni lanac ("Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš", koji se rasprostire "od Jadrana do Indijskog oceana"), što ga uspostavlja Stjepan Krizin Sakač (1952.), otac moderne hrvatske iranistike, naknadno dobiva svoju potvrdu. Štoviše, o tome svjedoči i prof. Jurić kad kaže: "Čini se da se nije uspjelo osporiti Sakačev slijed kojim tumači izvorište i nastanak imena Hrvat". Ipak, najvjerojatnije će tajna postanka i širenja praindoeuropskog jezika ubrzo biti riješena, pri čemu će zasigurno pripomoći i biogenetika.

Pitanje jezika u surječju podrijetla naroda oduvijek je bilo prijeporno. S tim u svezi, autor dobro zapaža da je politička nadmoć ili političko opredjeljenje vladajućih slojeva određenih naroda imalo najviše utjecaja na širenje jezika. Prema tome, u mnogim slučajevima nije moguće povezati geografska ishodišta haplotipova i postojanje sličnog jezika. Zato kasnije razlike između indoeuropskih jezika i genetičke strukture haplotipova nisu povezane, što paradigmatski svjedoči primjer mađarskog i hrvatskog naroda. Ipak, naša je specifičnost u tome, što je "hrvatski" genotip (Eu 7) jedini ostao bez posebnog jezika, budući da drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju posebne jezike. Sve u svemu, daljnja istraživanja koja se nameću (npr. genetske strukture svekolikih tzv. južnoslavenskih naroda, zatim geografskog razmještaja ovih haplotipova u samoj Hrvatskoj i dr.), svakako će pridonijeti razumijevanju "nedovršene povijesti" na ovim prostorima. Naposljetku, čemu uopće priča o podrijetlu?

U brojnim razgovorima s kolegama znanstvenicima često bi se postavilo pitanje: "Što će zapravo značiti u svakodnevnom životu utvrđena istina o podrijetlu Hrvata"? Daje li nam to pravo da se smatramo originalnim, ponosnim, intelektualno osviještenim ili samo nešto bolje obaviještenim? Odgovor se zapravo može neizravno potražiti u pitanju "zbog čega ljudi teže istini ili pak zašto je istina ipak najčvršći temelj znanja?" Naime, spoznaju o našem stvarnom podrijetlu ipak će većina nas obraditi samostalno, možda samo u jednom trenutku, a možda u preostalom dijelu života. Nedvojbeno je da narodi nejasne prošlosti na budućnost gledaju s tjeskobom. Bez obzira koliko nam naša prošlost izgleda teška poput najtežeg bremena, ona je kroz tu muku i brojne žrtve iznjedrila današnju hrvatsku državu, dakle nacionalnu identifikaciju, u kojoj po prvi put u povijesti imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti.

U svakom slučaju, nezavisno od mogućih pitanja i odgovora, koja pokreće biogenetika i, s tim u svezi, ova značajna knjiga, više je nego sigurno da hrvatski narod, kao i svaki narod, ima pravo na istinu, tj. pravo odgovora na pitanja: tko smo, odakle dolazimo, gdje smo danas i kamo idemo! Zbog svega toga, utvrđivanje istine 0 podrijetlu jednoga naroda, njegove povjesnice, nosi sa sobom veliku odgovornost. Naime, jednom zatvoreni spoznajni ciklus rađa čvrste temelje vlastite budućnosti koja će, svi se čvrsto nadamo, biti predvidljiva generacijama koje dolaze. Upravo je s tom nadom pisana ova vrijedna i poticajna knjiga. Naime, završavajući knjigu poglavljem "Knjiga Postanka i genetičke spoznaje", profesor Jurić znakovito ističe "kako se biblijska priča o nastajanju naroda u svojoj biti podudara s genetičkim otkrićima o diversifikaciji na Y kromosomu i genetičkom podrijetlu naroda".

O spomenutom zaglavku svoju će riječ zasigurno vrlo brzo dati i bibličari, budući da se otkriće strukture DNK često naziva 1 otkrićem "Božjeg rukopisa". Zasigurno je toga "rukopisa" bio svjestan i Ante Starčević, taj svjetlonoša u tami pomućene nam nacionalne identifikacije, kada, slijedom glasovita traktata "Bi-li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu" (1867), poručuje "svaki je narod čedo Božje i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio".

Dragan Primorac

 

VIŠE...

You have no rights to post comments