Napisao Ivan Murgić (1) -  s osobitim obzirom na Bunjevce

Svi su Hrvati, zvali se oni Bunjevci, Kranjci ili Vlasi

Puno puta u svom životu, osobito dok sam bio mladji, čuo pitati zašto se zovu Bunjevci mnoge obitelji koje stanuju u nekojih predjelih i mjestih Like s ovi kraj Velebita, visoke planine, a preko gore uz more u tako zvanom Primorju i Podgorju.

Nema tomu dugo, da me jedan stari književnik, koji je oko g. 1848 liepe i jezgrovite pjesme pjevao u slavu Jelačića bana, u razgovoru o prošlosti našega naroda pitao:

"Gospodine, ta Vi ste tamo iz Like rodom, tamo ima ljudi koji se zovu Bunjevci, znate li Vi, odkuda to proizlazi? Ta i tamo u Bačkoj oko Subotice i po drugih mjestih, kamo, sam kao djak dolazio, zovu se stanovnici unjevci, a nitko mi nije znao pravo dokazati, odkuda to ime. Ima ih, koji kažu. da su se njihovi stari vavjek bunili, to jest da su bili rebeli, pak da su ih zato prozvali bounitelji ili bunjevci".

Ja na to neznadoh ništa odgovoriti, nego rekoh: "Gospodine, i ja ne znam o postanku imena 'Bunjevac' što više, nego ono što sam u mladosti čuo u Liki, gdje ima dosta Bunjevaca, a to po narodnoj tradiciji, koja u samom narodu živi i od oca na sina prelazi, a koja se je čuvala osobito za prvih vremena, dok je patrijarhalni žvot vladao, i dok je narod imao više smisla i čuvstva za prošlost i povjesnicu, za pjesme i popjevke, te je još u svakoj kući na stolu ležala pjesmarica. neumrloga Andrije Kačića, pa se iz nje čitalo osobito zimi pri svakom prelu i posjelu".

Polag tih starih tradicija zovu se Bunjevci po vodi Buni u Hercegovini, odkuda su oni potekli. U nesretnom vremenu god. 1463., kad je Muhamed sa svojimi Turci i janjičari Bosnu zauzeo, i bosanskoga kralja Tomaševića objesio, a preko 200 bosanskih plemića, koji se nisu htjeli posunećiti ili poturčiti smaknuo, bježali su toliki kršćani ne samo iz Bosne nego i iz Hercegovine od straha pred otim krvnikom dalje k zapadu i prispjeli k Jadranskomu moru. Medju timi bjegunci bili su i mnogo stanovnioi na obali vode Bune, koja se salieva u veliku Neretve, oko Nevesinje, Blagaja, Stolca, Počitelja i drugih mjesta. Naravski, da uzeše najbližji put do zemlje dalmatinske, koja je tada stajala pod vladom dužda od Mletaka, ponajviše preko Metkovića i Gabele. 
 
Kod njihova kretanja od Bune pridružiše im se imnogi stanovnici iz ostalih mjesta glasovite Hercegovine osobito od grada Livna. Svi ti bjegunci krenuše prama donjim kotarom, ali kad tu nenadjoše dosta mjesta i prostora, da se nastane i zakuće, oni krenu dalje i dodjoše do Knina. Tu se razdieliše; veći dio ode uz kraj mora sa one strane Velebita, a drugi dio okrenu uz vodu Zrmanju, i ode preko Velebita. Oni koji se razsuše niz more na podnožju Velebita, visoke planine, oni se naselišo ondje, gdje mjesta nadjoše. Tako se razširiše uz more skroz do bivšega grada Ledenica i sela Zagona, te naseliše mjesta u tako zvanom Podgorju.
 
(...)
 
Svi Bunjevci u Liki jesu katoličke vjere i drže puno i čvrsto na svoj zakon, pohadjaju marljivo crkve, a ljudi su dosta moralni, tako da se iz negdašnjih kumpanija, koje su napučene bilo Bunjevci, dok je militarska uprava trajala, malo koja osoba nahodila u sudbenom zatvoru ili u tako zvanom Stokhausu. Ja sam, koj počeh pred 53 godine (naime g. 1828.) služiti u tom narodu, izkusio sam, da iz obćina bunjevačkih osobito iz Smiljana, Trnovca, Bužima, Pazarišta dolnjeg i gornjeg nije nigda bilo kojega čovjeka u apsu sporadi kradja, ubojstva ili kakovih drugih sramotnih pogrješaka. Ako je kad koji stavljen pod iztragu, dogodilo se je to najviše radi kakova eksoesa, kavge ili smutnje u vinu. To isto mi valja reći za narod u Primorju u negdašnjem Podgorju u biloj Sveto Jurskoj kumpaniji kraj Senja.
 
________________
(1) Ovaj članak napisao je pokojni Ivan Murgić iz Like u proljeću 1881, naj više po nagovoru bunjevačkog biskupa Ivana Antunovića iz Kaloče (*), koji se je bavio skupljanjem povijesnih i etnografskih podataka o Bunjevcima. Biskup Antunović se, o tom pitanju, često dopisivao s Mugriće, pa mu je Murgić u ovećoj raspravi poslao sve podatke, što je znao o ličkim Bunjevcima, pola godine prije svoje rane smrti. Ivan Mugrić, bio je gotovo sav svoj život kao vojni časnik u krajiškoj službi te je, kao malo tko drugi, poznavao život i običaje naroda u Gornjoj Krajini. Ivan Murgić, c. kr. umirovljeni pukovnik, rođen 1813 (1814) u Perušiću, a umro je 30. 10. 1881 u Zagrebu i sahranjen na Mirogoju. 
 

Više možete pročitati na: http://www.cro-eu.com

Komentari  

#1 Ivan 04-05-2018 15:06
Kako u opravi, tako se i u govoru razlikuje Bunjevac od ostalih graničara, osobito u onih mjestih, gdje po samo žive. Tako kaže Bunjevac: "čoveče gdi si bija, što si radija, tutek mu je kuća, vridni brate Jadija (Audrija), čto si zablištija?" Bunjevci su ikavci, a glagol u prošla vremena svršava se vavik na "ija". Oni kažu "lipo dite", "vridan bija", "kući pogodija" itd. U drugih mjestih u Liki i u gornjih krajevih, gdje su plemena pomješana kao u Perušiću, Buniću i u ostalih mjestih, koje su bili Turci zasvojili, kaže se "otišo, došo, vrto, koto, radio". Sve mu izlazi na "o", ali i ovdje su ikavoci kažu "lipo, dite, sino". Samo pravoslavni razvlače rieči i govore lijepo, diete, vrijeme. Ako se pravo uzme, nije baš medju njima i Bunjevci mnogo razlike, kao što je razlika medju Bunjevci i Vlasi zajedno i tako zvanimi Kranjci. Ovi kažu "ča, kadi si bil, ća si radil, kuda greš, jesil dobro spal?"

Dodaj komentar

Security code
Osvježi