Ispis
Hitovi: 53417

Saborsko od prvog spomena u Modruškom urbaru pa do današnjih dana

Za gorom,

Za borom,

Zaborsko je moje ...

Saborsko se prvi put, u sačuvanom pisanom vrelu, spominje pod imenom Zaborsko u Modruškom urbaru (lat. urbarium, urob ili urbar), iz 1486. godine, kao jedno od mjesta koje je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Mjesto je postojalo i prije, ali velika je vjerojatnost da ga je namjerno naseljavao Frankopan, nakon što je koncem XII. stoljeća dobio u posjed Modrušku županiju.

Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima u Kraljevinu Hrvatsku opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno. Pod neposrednu kontrolu Osmanlija, Saborsko je došlo nakon njihovog osvajanja Like 1528. godine.

Saborski (Saborsko,op.pr.), časnička straža, gorsko katoličko selo sa 49 kuća i 602 stanovnika, od kojih 572 pripadaju katoličkoj vjeri, a preostali grkonesjedinjenoj.
Izvor:  Fras «Topografija» - Agram/Zagreb, 1835., str.207.

SABORSKO - ZEMLJOPISNI SMJEŠTAJ

Saborsko je u svom širem zemljopisnom smislu smješteno na pravcu između Kleka na sjeverozapadu kod Ogulina i Plješevice na jugoistoku kod Korenice, a taj pravac se proteže paralelno s planinskim lancem Male Kapele, njegovom sjeveroistočnom stranom. Naselja između Ogulina i Plitvica koje povezuje državna cesta D42, su: Ogulin, Oštarije, Josipdol, Plaški, Blata, Begovac, Lička Jesenica, Saborsko, Kuselj, Sertić Poljana, Poljanak, Selište Drežničko. Većina ovih naselja je smještena u tzv. Ogulinsko-plaščanskoj udolini na 300-400 m/nmv., a ostala naselja Blata, Begovac i Jesenica na sjeveroistočnoj strani Male Kapele (u podkapelskom djelu uz jezero Blata i rijeku Jesenicu) na oko 400-450 m/nmv, a Saborsko na uzvisini na padinama M. Kapele uz nekoliko malih polja na 600-750 mnv. (I.M.)

Staro Saborsko / Foto: Martin Špehar

Senj - na slici se vide; zgrada policijske stanice (prije rata su u njoj stanovali učitelji), Dom (na čijem se mjestu nalazi današnja zgrada Općine), okolo su kuće Matovina, a u lijevom gornjem kutu slike su Conjari.

Saborčani u 20. stoljeću

NASELJAVANJE SABORSKOG POČETKOM 18. STOLJEĆA

Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom. Saborsko su tada, iz tadašnje Kranjske, ogulinsko-modruškog kraja, Like i Krbave, naselili: Antolići, Bićanići, Brajdići, Butorci, Conjari, Čorci, Dumenčići, Galovići, Grdići, Hodaci, Kovačići, Krizmanići, Matovine, Malkoči, Sabljaci, Sertići, Spudići, Špehari, Štrci, Štefanci, Tomšići, Vukovići, Žagrovići i pravoslavni Vlasi Šolaje. Još uvijek sačuvana lokalna tradicija govori da su prilikom ponovnog naseljavanja Saborskog, doseljenici naišli na ruševine crkve te na ostatke ukopanih zidova podruma. Unutar ostataka zidova srednjovjekovne crkve, doseljenici su svoju katoličku župnu crkvu podigli 1726. koja je danas je spomenik kulture nulte kategorije.

 

ISTRAŽIVANJE POVIJESTI SABORSKOG S AMERIČKOG KONTINENTA

Prije nekoliko mjeseci sam kupila knjigu od profesora sa sveučilišta u Zagrebu Željka Holjevca (Ogulinska Pukovnija (1746.- 1873.) Pošto je na Facebooku dodala sam ga kao prijatelja. Pitala sam ga kada je Austrijska vojska prvi puta odredila kućne brojeve u Vojnoj krajini, rekao je 1780. (Imam slične podatke iz 1774.). Ako je to točno, onda je u Saborskom bilo manje od 50 kuća u Saborskom. Te kuće se vide na vojnoj karti iz 1775. Kućni brojevi davani su redom uz glavnu cestu, s ljeve na desnu ili s desne na ljevu. Iz vojnih zapisa, Hodaci su imali kućne brojeve 1,2 i 5, Krizmanići 3 i Tomšići 4. Na vojnoj karti se vidi skupina od 5 kuća na desnoj strani prema kraju sela. Conjari su imali kućne brojeve 6-9 koji bi trebali biti ta sljedeća skupina, a Matovine su imali brojeve 10 i 11.

Profesor Holjevac je rekao da su kućni brojevi davani redom kako su se kuće gradile, ali nakon prvog numeriranja 1770-tih. Gruntovnica u Ogulinu potvrđuje da je Josardina kuća broj 69 bila zadnja izgrađena i evidentirana kuća u gruntovnici prije pripojenja Vojne Krajine Hrvatskoj 1881. Od 42 kuće koje su izgrađene do 1775. imam imena svih osoba koje su živjele u njima, osim u kućama brojevi 15-18, 22, 34, 36, 37. Hodaci su bili broj 1, a Šolaje broj 42.

Sue O'Reilly

Kontakt s gospođom Sue O'Reilly  ima urednik saborsko.net

KARTE IZ VREMENA AUSTROUGARSKE

Karta Saborskog iz 1763. - 1787.

Karta Saborskog 1865.-1869. https://mapire.eu/en/

Karta Saborskog sa zemljišnim parcelama iz 1870.

PILANE U SABORSKOM

Godine 1927. počinje gradnja pilane na Potocima. Gradi je Jozo Marčelja iz Kastva. U jednom trenutku pilana je zapošljavala stotinjak radnika, što je značajno utjecalo na gospodarski razvoj naselja i smanjilo iseljavanje.

Godine 1932. Ivan Vilhar gradi veliku  pilanu u Saborskom kod Funtane (slika gore) koja je zapošljavala 350 radnika iz Saborskog te stotinjak iz susjednih mjesta. Uz ove dvije pilane posla je bilo za kirijaše i za ostalo stanovništvo koje je rezanu građu zapregom vozilo u Blata na željezičku stanicu. Saborsko tada doseže najveći broj stanovnika u svojoj povijesti, no ne zadugo, sve je pokvario Drugi svjetski rat, nakon kojeg su pilane razmontirane i preseljene u Josipdol, Partizansku Drežnicu i Močila. Za Saborsko je to bio veliki udarac, koje je u ratu izgubilo 470 svojih mještana, 15% stanovništva i od tada započinje pad Saborskog koji traje sve do današnjih dana. Dodatno je ubrzan velikosrpskom agresijom 90-tih godina. (Vlasnici pilana su bili gospoda Marčela i Wilhar).

SABORSKO OD 15. STOLJEĆA DO DANAS

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka", spaljeno je mjesto, srušena je crkva sv Ivana Nepomuka iz 1864, ponovno je ondje zavladala pustoš.

Saborčani su za vrijeme oslobodilačke akcije Oluja ušli u svoje mjesto. Započela je nova povijest Saborskog. Saborsko je u svojim građevinama obnovljeno, tako danas imamo novu crkvu, novu školu, općinu, ali ono više nije Saborsko koje je nekada bilo, udarci su bili prejaki. Tako znademo da je župa 1939. brojila 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. Drugi svjetski rat je po nekim istraživanjima odnio 472 žrtve, nakon toga  je uslijedilo veliko iseljavanje. 1974. Saborsko ima 1701. župljana, 1991. samo 827. U domovinskom ratu su stradale 52. osobe. 2007. Saborsko broji 470 stanovnika, stalno se to mijenja.

Područje Saborskog doživjelo je raspad sustava, one isprepletene sudbine naglo su se 1991. morale raskinuti. Ljudi su ostali bez svoje zemlje, a zemlja bez svojih ljudi. Ta razdvojenost trajala je 4 godine. Saborsko se nakon Oluje našlo na takvoj prekretnici, koja se po važnosti može mjeriti s onom u vrijeme Požarevačkog mira kada su novi stanovnici i novi Saborčani počeli tamo graditi svoje kuće.

Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje. Kao što vjerujemo da su žrtve našeg hrvatskog naroda snažna veza međudobno, tako su i žrtve Saborčana, kojih se danas sjećamo, snažna veza svih Saborčana ma gdje bili.

 dr.sc.mons. Mile Bogović

Stare kuće u Čorkovoj Uvali izumrlom naselju (slike iznad)

KRATKA POVIJEST OPĆINE SABORSKO

Početkom 16. stoljeća, zbog turskih prodora, održavana je rijetka naseljenost (Hortus diabolus), da bi današnje područje Općine 1553. godine postalo pogranično područje i habsburška ratna provincija (Salopek, 1999.). U razdoblju Vojne krajine agrarna moć postupno je slabila a egzistencijalnu osnovu činili su prihodi od vojne službe (Radeka, 1975.). Uloga Hrvatskog sabora u tome razdoblju, na usmjeravanje razvitka bila je minimalna, prvenstveno zbog toga što je općina Saborsko, kao dio Vojne krajine, bila podčinjena Ratnom vijeću u Gracu (Roksandić, 1988.)39
Premda je izgubio osnovnu obrambenu namjenu vojno krajiški sustav se održao sve do razvojačenja Vojne krajine 8. kolovoza 1873. godine (Radeka, 1975.). Razvitak proizvodnih odnosa, u posljednjoj etapi Vojne krajine, popraćen je diobom rada i novim profesijama, povezanim s sječom šume i iskorištavanjem drveta. Model sječe šuma koji je tada uspostavljen, postao je temeljni faktor privređivanja te je ostao nepromijenjen do danas. U toj, posljednjoj etapi Vojne krajine, izgrađena je cestovna infrastruktura i položeni su temelji današnjoj naseobinskoj strukturi (Pejnović, 2009.). 40
Najvažnije pozitivne promjene, popraćene imigracijom, nastupile su u periodu između svjetskih ratova. Na njih su utjecali pilanarstvo kao i Lička pruga, koja je na dionici od Plaškog do Vrhovina puštena u promet 1918. godine. Za napajanje parnih lokomotiva izgrađen je vodovod, kao i njegovi odvojci do drugih željezničkih objekata.
Općina Saborsko je najrazvijenija između dva svjetska rata kada na njezinom području živi 4058 stanovnika. nakon toga počinje pad uzorkovan procesom deruralizacije i odlaskom stanovnika u veće industrijske centre.
Posebno teško vrijeme za stanovnike Saborskog je vrijeme Domovinskog rata .
Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Nakon Domovinskog rata nove okolnosti u gospodarstvu, uzrokovane ekonomskom krizom, povećale su nezaposlenost te su dovele do niza socijalnih problema. U novonastalim okolnostima promet je uključen u samu ideju ekonomskog razvitka, međutim, ta se ideja sporo ostvaruje. Jedino je uznapredovao cjevovodni promet jer je na prostoru općine Saborsko 2010. godine položena dionica magistralnog plinovoda Bosiljevo – Split te je u Jesenici izgrađeno postrojenje za priključak međunarodnog plinovoda Jesenica – Bihać (BiH).

(Autor poznat uredniku portala)

DR. MILE BOGOVIĆ - SABORSKO IZMEĐU DVIJE PUSTOŠI

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš. Saborčani su u očekivanju novoga mira da započne novi odsjek njihove povijesti. Ovdje ćemo se osvrnuti na razdoblje do gradnje župne crkve, sagrađene prije 130 godina, tj. 1864. godine, a srušene pred 4 godine, zatim na knjigu o Saborskom.
 
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Uz vojsku onuda su se u mirnija vremena kretali još samo stočari sa svojim stadima. Josip Krizmanić misli da područje nije nikada ostalo bez svojih stanovnika. Oni su se u vrijeme turskih pohoda sklanjali u šume, da bi se nakon povlačenja Turaka opet vraćali na svoja ognjišta. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovačko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena. Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija. Za župni stan, kaže Benzoni, da je u dosta lošem stanju, a nalazi se u glavnom naselju, dok je crkva udaljena od stana pola sata hoda. Na području župe tada je 28 kuća. Tu biskup zacijelo ne misli na Rakovicu i Smoljanac koji su također u crkvenopravnom smislu bili ovisni od saborčanskog župnika, ali zbog velike udaljenosti tretirali su se kao zasebne cjeline. Rakovica će 1750. postati vikarijat, sa svojim svećenikom, ali je i dalje ostala formalna ovisnost od Saborskog. Inače je saborčanski župnik još prije izrazio spremnost Rakovicu prepustiti upravi slunjskog župnika. Orihovo Selište i dalje ostaje pod izravnom upravom upravitelja župe Saborsko, iako je ono od župskog središta udaljeno pet sati, a od Rakovice samo sat (?) hoda. Povezivanje Selišta i Rakovice dogodit će se tek sedamdesetih godina istog stoljeća, i od tada će saborčanska župa prema istoku dobiti današnje granice. Naime, tih je godina i Rakovica podignuta na razinu župe. Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve, ili da se zamijeni s nekim od časničkih stanova koji se grade nedaleko crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo. Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana a spominje se i filijalna crkva posvećena Majci Božjoj. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje. Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.

Iz knige; Modruška ili Krbavska biskupija, Povodom 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš. Autor dr. Mile Bogović, Gospić 2010. Izdavač Gospićko-senjska biskupija

KNJIGA O SABORSKOM

Ogranak Matice hrvatske u Ogulinu učinio je vrijedan potez kada je odlučio da kao prvu knjigu u svojoj Knjižnici objavi knjigu Josipa Krizmanića: Saborsko i uža okolica (Ogulin 1995. 210 str.) Ako bismo nekako pokušali podijeliti knjigu na više cjelina, mislim da bismo to mogli učiniti tako da prvi dio ide do prvog svjetsko rata, drugi od tog vremena do drugog svjetskog rata i treći od 1941. do početka ovoga sadašnjega rata.

U prvom dijelu nakon uvodnih riječi, redaju se teme: krčenje šume, dijalekti, obrada zemlje, mlin i kruh, odjeća i tkanje, porast stanovništva, odijevanje, opskrba vodom, prehrana, praznovjerje, vremenske prognoze, narodna medicina, sajmovi, zborovi, moralni nazori, prela, svadbe. Sve su to teme uobičajene u opisima narodnog života, ali ovdje se u svakoj od njih osjeti kako taj život struji i kuca upravo u Saborskom jer su tumači tih običaja ljudi s imenom i prezimenom, sa zanimanjem i mjestom boravka u Saborskom. Tu autor opisuje običaje koji su sve do današnjih dana bili prisutni u Saborskom. No to nisu neke apstrakcije, nego je sve povezano uz neke određene ljude i događaje. Te stvari je narodna predaja već uobličila, a Krizmanić svojim istančanim osjećajem to preuzima iz predaje i stavlja na papir, dajući svemu "zadnju ruku". Na mjestima je uključio čitave priče, narodne pjesme, i sve je to zgodno uklapa u cjelinu koju prikazuje. Knjiga koju je napisao ima, bez sumnje, i svoju literarnu vrijednost.

U drugom dijelu već se jasnije stvari vremenski smještaju, iako i dalje ima tema koje su se mogle smjestiti u prethodni, opći dio. Nakon prvog svjetskog rata nastaje aktivnije uključivanje u politički život, osnivaju se u Saborskom dvije pilane i narod dosiže dosta visoki stupanj blagostanja. S jedne strane koriste se blagodati koje pruža život na selu, a s druge strane otvaraju se mnoga radna mjesta u kojima Saborčani dobro zarađuju. Mladeži se otvaraju mogućnosti za školovanje, a na prosvjećivanju naroda djeluje i sposobni učitelj Slavko Katušin.
Valja napomenuti da Krizmanić nije naišao u prošlosti Saborskog nekog svećenika koji bi se u pozitivnom smislu ugradio u saborčansku predaju. Svećenik se spominje uvijek kao sporedna osoba i to s negativnim konotacijarna. Vjerojatno je tu ipak nešto ispušteno iz predaje, jer je poznato da su svećenici bili ne samo misnici i propovjednici nego i prvi učitelji i prosvjetitelji. Dobije se dojam da se autor sigurnije kreće kada opisuje praznovjerje nego li vjeru. No, jasno je da se sve ne uspije iznijeti ni kad se piše knjiga.

U trećem dijelu manje je narodne predaje a više osobnih doživljaja i osobnog praćenja događaja. Ipak ni tu ne gube na važnosti oni glavni akteri ove knjige, a to su Krizmanićeva "plemena", tj. pojedine porodice s njihovim kućama i zaseocima. On se i ne trudi biti povjesničar koji ocrtava korijene rata i analizira njegov tijek i posljedice, ali sudbine koje prati i bilježi veoma je lako uklopiti u poznate nam ratne okvire. Njegovo opisivanje poratnog hvatanja "narodnih neprijatelja" i natjerivanje naroda u seljačke radne zadruge sliči, kao jaje jajetu, partizanskim "oslobodilačkim" projektima u drugim našim mjestima.

Zašto nedostaju noviji događaji?

Zadnjih četrdesetak godina sadržajno je dosta siromašno prikazano. U ovakvim knjigama je to razumljivo, jer zbivanja još nisu dignuta na razinu narodne predaje, pa ih zato ni onaj koji svoj glavni izvor pisanja oslanja na predaju nije našao oblikovanu u narodu. Vjerojatno u tome možemo naći razlog da nije smatrao prikladnim dodati nešto i o ovom ratu, jer je Saborsko upravo u ovom ratu na takvoj povijesnoj prekretnici koja se može po važnosti mjeriti samo s onim vremenom kada su nakon Požarevačkog mira 1718. počeli prvi stanovnici graditi svoja stalna staništa na saborčanskom području.

Zadovoljio se lošim predviđanjima nakon što je 1989. vidio jato mladih gavrana, što bi, po nekoj predaji, trebalo biti navještaj rata. Te poruke gavranskog jata nisu danas neka moguća budućnost, nego kruta sadašnjost, pogotovo za Saborsko. Naime, ljeti 1991. počinje opsada Saborskog koje, nakon doista herojske borbe, pada 12. studenoga 1991. godine. Od 827 stanovnika 13 ih je poginulih, 29 se vodi kao nestali, a ostali su našli utočište u raznim mjestima na području slobodne Hrvatske. To je napisano tek u popratnoj bilješci izdavača. Dobro je da se tome doda o stradanju Saborčana i ono što je zapisano u godišnjaku slunjskog dekanata "MOSTOVI 1995" (str. 152-158). Tu možemo pročitati da su neki Saborčani pokupili podatke o njihovim ratnim stradanjima pa očekujemo da će se to negdje drugdje objelodaniti. Područje Saborskog doživjelo je "raspad sustava". One isprepletene sudbine naglo su se morale raskinuti, a ljudi su ostali bez svoje zemlje i zemlja je ostala bez svojih ljudi. Neće ta razdvojenost, nadajmo se, trajati dugo, ali Saborsko je svakako ostavilo iza sebe jedan povijesni međaš i budućnost će se u mnogočemu izmijeniti s obzirom na ono što je bilo. Zato je tim veća zasluga Josipa Krizmanića da nam je svojom knjigom u zadnji čas uspio spasiti predaju o životu jednoga sela i tako današnjim ljudima i njihovoj djeci sačuvati njihovu prošlost; ona može biti ovakva ili onakva, ali samo u povezanosti s njome Saborčani će osjetiti da imaju na što stati i u vremenu kada im je njihovo tlo nestalo pod nogama. Kad bi svako naše mjesto dobilo ovakvu knjigu! Što nije učinjeno do sada, ne smijemo propustiti u budućnosti.

(na fotografiji gore je Josip Krizmanić autor knjige "Saborsko i uža okolica")

Dr. Mile Bogović

SABORČANSKI GOVOR (divan)

divan (tur. < arap. i perz. dīwān: knjiga, zbor, vijeće).

Kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine tog kraja može se navesti i specifični govor. To je izvorno srednječakavski ikavsko-ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa=čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ukoliko iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi-sidim, proliće-leto, svitli-svetlo, bela-bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mama/majka=baka, Mrtvi god=Dušni dan, maša=misa, pod=tavan, vanjkuš=jastuk, vaik=uvijek, mujsa=mačka, nafalice=samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un=on, unda=onda i dr.

Prisutan je velik broj tuđica: germanizama (npr. cajt=vrijeme, cager=kazaljka na satu, fajercak=upaljač, ganak=kodnik, grunt=zemlja, briktaš=novčanik, rafung=dimnjak.), turcizama (npr. anđžar=dvosjelki nož, belaj=nevolja, čeljade–osoba, čifut – škrtac, pušit ka Čifut/Turčin=neprestano pušit, perčin=pletenica, pušit ka Čifut/Turčin = neprestano pušit, konak= prenoćište, zeman=doba, adet=običaj, kijamet=veliko nevrijeme, kajiš=remen, vakat=vrijeme, jok=ne, veresija=dug), romanizama (npr. funtana=pipa, katriga =stolica s naslonom, maštel=drvena kaca za pranje robe, pinjur=viljuška, pasat=proći, škatula=kutija, klošar=beskućnik, šofer=vozač), hungarizama (npr. varoš=naselje, ajduk=lopov, marva=stoka.

PODACI O BROJU STANOVNIKA OD PONOVNOG NASELJAVANJA SABORSKOG DO DANAS

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani.

1726. započinje gradnja župne crkve sv. Ivana Nepomuka

1755. na području župe Saborsko ima 28 kuća

1780. u Saborskom ima 42 kuće i oko 600 stanovnika 

1790. župa Saborsko broji 613 župljana.

1830. Saborsko ima 49 kuća sa 572 rimokatolika i 30 pravoslavaca

Župa Saborsko 1939. godine broji 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe.

Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća  su bile velike, stradalo je 476 osoba. Postotak poginulih u Drugom svjetskom ratu po pezimenima, najviše je Vukovića jer je njih tada i najviše bilo u Saborskom (graf gore). Link na popis poginulih: http://www.saborsko.net/doc/Saborsko_zrtve.xlsx

Stara škola u Saborskom, napravljena u 19. st. na mjestu gdje je nekada bila frankopanska kula ili manj dvorac.

Nova škola u Saborskom nakon Drugog svjetskog rata, đaci s učiteljicom

Tenkovi velikosrpskog agresora ulaze u Saborsko 12. studenog 1991. godine. Saborsko je često kroz svoju povijest stradavalo, nisu zacijelile niti rane Drugog svj. rata, a već nas je zadesila tragedija 1991. u Domovinskom ratu.

Video HRT-a iz OLUJE, Oslobođenje Saborskog

NAJVEĆI SPROVOD U POVIJESTI SABORSKOG

 

U srijedu, 15. studenoga u Saborskom je bio sprovod za kojeg se može reći da je najveći u povijesti ove župe. Saborčani raspršeni na razne strane zajedno s predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti, hrvatske vojske i policije oprostili su se od 24 svoja mještana pobijena od srpskih pobunjenika u studenom 1991. godine, a čija su tijela pronađena 14 u masovnoj grobnici - ''Popov šanac'', 4 u masovnoj grobnici ''Borik'', te posmrtni ostaci 6 civila iz pojedinačnih grobnica.

Sprovodne obrede predvodio je mons. dr. Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski zajedno sa svećenicima Ogulinskog dekanata. U ime Hrvatske vlade od pokojnika se oprostio dr. Ivica Kostović.

Foto: Miro Brozović

Popis stanovništva 2021.

 

SNIMCI SABORSKOG IZ HELIKOPTERA HRVATSKE VOJSKE

Copyrigh 

Copyrigh 

Copyrigh 

Porijeklo fotografija: 29. kolovoza 2010. Davor Lipovac poslao - Mario Matovina primio, autorska prava na fotografije zadržava saborsko.net - Copyrigh

"Poštovani, pripadnik sam 20. transprtne eskadrile Divulje Split, porijeklom iz Josipdola. Ove slike sam mislio uručiti Župniku iz Saborskog ali pošto nisma bio u mogućnosti predajem ih vama. Nadam se da ćete ih upotrijebit u promoviranje Saborskog, inače prekrasnog mjesta".

Davor Lipovac

SABORSKO DANAS - FOTOGALERIJA ISPOD:

NOVO SABORSKO 

 

 

ŠKOLA

AMBULANTA

CRKVICA ROĐENJA BD

 

 

DIVLJE ŽIVOTINJE U ŠUMAMA I NA PROPLANCIMA SABORSKOG

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRAŠUMA ČORKOVA UVALA

 

ZIMA U SABORSKOM

POGLED NA SABORSKO SA ŽELJEZNIČKE STANICE LIČKA JESENICA

 

 

AUTOR FOTOGRAFIJA JE IVAN MATOVINA - Copyright