Citirane sintagme o peterostrukom narodu, Vlasima i Hrvatima, ilirskom narodu, krajiškom narodu koje nalazimo u povijesnim izvorima s početka 18. stoljeća, na slikovit način svjedoče o složenoj i slojevitoj problematici vezanoj za predmoderne tradicijske etnije na ličko-krbavskom, ali i širem hrvatskom prostoru. Te četiri različite slike eničnosti u  rasponu od monoetničke do plurietničke, kao da potvrđuju popularnu izreku o “zapletenom” i “zagonetnom” Balkanu 

U radu koristim dvojni naziv Lika i Krbava na način kako su ga koristili i suvremenici s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Za razliku od osmanske Like čiji se sandžak pružao s obje strane Velebita, od Vranskog jezera na jugu do Plitivičkih jezera na sjeveru, prostorna je percepcija Like nakon habsburške rekonkviste 1689. ponovno sužena u svoje prekovelebitske okvire koji približno odgovaraju bivšoj srednjovjekovnoj Ličkoj županiji. Lika je tako 1712. obuhvaćala područje Ličkog polja s velebitskim i srednjogorskim pobrđem, gračački kraj i dolinu gornje Zrmanje, dok se pojam Krbave odnosio na područje Krbavskog i Koreničkog polja te prostore oko Bruvna i Mazina (biskup Martin Brajković 1700. godine “in districtu Lika” navodi naselja Kosin, Perussichi, Pazarische, Smiljani, Brusane, Novi, Devoszelo, Budak, Siroka kula, Belaj, Ribnik, Ostrovicza, Pochitely, Wrebacz, Mogorich, Raduch, Plocha, Medak, Lovinacz, Grachach i Zvonigrad, dok  “in Corbavia” uključuje Bruvno, Komich, Kuriak, Udbinu, Visuch, Mekinar, Pisacz, Podlapac, Jossane, Bunich i Koreniczu. Usp. SHK III: 189-190).
Od sredine 18. stoljeća prostorni pojam Like ponovno se počeo širiti. Nakon vojnokrajiške regulacije i osnivanja Ličke pukovnije 1746., pojam Like proširio se na istok do Plješevice i granice s Bosnom, čime je povijesna Krbava postala ličkom subregijom. Nakon Svištovskog mira 1791. i razgraničenja 1795. i gornje Pounje (lapačko-srbski kraj) ulazeći u sastav Ličke pukovnije postaje Ličkim Pounjem.
Ustrojavanjem Ličko-krbavske županije 1882., pojam Like proširio se na prostore bivše Otočke pukovnije, odnosno povijesne Gacke (Gacka dolina i Brinjski kraj), dok se na primorsko-podgorskom području od Senja do Karlobaga, koje je odijeljeno sjevernim Velebitom, razvio poseban zavičajni identitet, distinktivan u odnosu na zaleđe (naročito urbana mediteranska jezgra Senja). Pojam Like nešto poslije proširio se i uz rubne prostore tadašnje Modruško-riječke županije (“preko Kapele ličke gore zelene”), što pokazuje da se lički identitet u moderno doba nije širio samo posredstvom upravno-teritorijalnog ustrojstva, nego i drugim mehanizmima (socioekonomskim, kulturnim itd.). Kako je to dobro primjetio Dane Pejnović u svojim sociogeografskim istraživanjima, izgradnja Ličke pruge 1912.-1925. znatno je pridonijela širenju ličkog identiteta u selima duž njene trase od Ogulina do Jesenice (koja tada i službeno postaje Ličkom Jesenicom). Mještani Oštarija, Josipdola, Plaškog i Jesenice i danas se zavičajno izjašnjavaju Ličanima za razliku od primjerice stanovnika Ogulina (na Riječkoj pruzi), koji svoje područje doživljavaju kao posebnu mikroregiju koja ne pripada izravno ni Lici, ni Gorskom kotaru, ni Kordunu. Interferencija regionalnih identiteta (ličko-kordunaškog, kordunaško-ličkog) izražena je pak na području gornjega toka Korane, oko Rakovice, Drežnik-grada, Vaganca i Saborskog. Tradicionalne veze toga područja s Likom sežu od kraja 18. stoljeća kada je pojas graničnog “kordona” dijelom naseljen i ličkim krajišnicima, dok se povezanost u naše doba ostvaruje funkcionalno preko NP Plitivička jezera. Takvih interferencija nije bilo na jugu, na granici s Dalmacijom. Habsburško-mletačko razgraničenje na Velebitu i kninskoj Tromeđi 1699.-1718. utvrdilo je i čvrstu granicu regionalnih identiteta – ličkog na austrijskoj i dalmatinskog na mletačkoj strani. Premda je s obje strane granice živjelo identično stanovništvo i u kulturnopovijesnom i etnografskom smislu, politički ali i prirodni karakter granice (Velebit kao reljefna, klimatska i vegetacijska granica), kao i sukobljeni interesi, poglavito zbog stoke i pašnjaka, pogodovali su stvaranju posebnih, nerijetko antagoniziranih identiteta. Slikovito svjedočanstvo o ličko-dalmatinskim pograničnim antagonizmima u 18. stoljeću, ostavio je Ivan Lovrić koji je 1776. zabilježio: Nekoć su Morlaci prezirali Ličane kao nevaljalce, sad Ličani preziru naše, jer da su još veći nevaljalci od njih. Nekoć je kao grdnja zbog nevaljalstva bila raširena poslovica “ ličkanska viro”, a sada se veli “ kninska viro”, jer se Morlaci s područja Knina naročito svađaju s onima iz Like. (LOVRIĆ 1948: 97). Najnovijom upravno teritorijalnom podjelom iz 1992. i 1997. i ta je povijesna i tradicionalna granica probijena, ovaj put na štetu prostorne cjelovitosti Like (Zadarsko-kninska odnosno Zadarska županija). Na bosanskoj granici, unatoč imperijalno-civilizacijskim oprekama, povijesne su okolnosti donosile drukčija iskustva. Kod muslimanske krajiške populacije duž granice s Hrvatskom, od Kulen-Vakufa i Orašca do Velike Kladuše, stoljećima se sačuvala tradicija o njihovu porijeklu sa starog i opjevanog “ličkog serhata”. Interferencija ličko-bosanskog identiteta posebno je izražena u usmenoj epskoj tradiciji krajiških muslimana, u kojoj se npr. često poistovjećuju bihaćki i lički kapetani s Udbine, poput Mustaj-bega Ličkog ili se npr. epski lik Budalina Tale u pjesmama pojavljuje pod dva imena, kao Tale Ličanin i Tale od OrašcaLički se identitet kod hrvatskog stanovništva u zavaljskim selima nedaleko od Bihaća (tzv. Lička Plješevica) razvio i dalje se razvija kao specifičan oblik lokalnog identiteta. Premda je općina Zavalje još od 1931. upravno povezana s Bihaćem (1931.-1941. u sklopu Vrbaške banovine, 1941.-1945. za postojanja NDH u sastavu velike župe Krbava-Pset), međurepubličkim razgraničenjem iz 1947. i definitivnim ulaskom u sastav NR Bosne i Hercegovine, taj se prostor fizički izdvojio iz Like i Hrvatske ali se i dalje smatra dijelom ličke zavičajne zajednice. Tome je svakako mnogo pridonijela i činjenica što je Zavaljska župa u crkvenom pogledu ostala povezana s Likom, tj. Hrvatskom.

Komentari  

#1 Ivan 16-12-2018 17:44
Hrvatska prezimena nalazimo i u popisima tvrđavskih posada u Pounju (npr. Bihać, Krupa, Cazin), čiji su se nositelji, nakon što su Osmanlije probili unsku obrambenu crtu, rasuli po ostatku Karlovačkoga generalata. U ta stara prezimena ubrajamo: Baniće, Blažanine, Brajkoviće, Butkoviće, Dubravčiće, Grguriće, Jelačiće,Krizmaniće, Križaniće, Luketiće, Malčiće,
Mesiće, Mudrovčiće, Novačiće, Vukoviće. Međutim, dinamični sociodemografski i etnokulturni procesi u 16. i 17. stoljeću i u hrvatskom se slučaju ogledaju u otvorenosti prema migrantskim antroponimijskim osobinama iz susjedstva, unutarnjoaustrijskog (Cindrić, Kostelac), osmanskog (Karakaš, Kolak, Murat), kao i sveprisutne dinarske i uskočke strukture (Boban, Dasović, Rajković, Rupčić, Perković, Sertić, Šurilović, Šutić).
#2 Ivan 16-12-2018 17:45
Za antroponimiju ličkih Kranjaca ponajprije je karakteristično neoubičajeno mnogo prezimena nastalih prema
zanimanjima (Klobučar, Kolar, Kovač, Kovačić, Levar,
Malnar, Mlinarić, Piljar, Pintar, Šnajder, Tkalac, Volar,
Zdelar, Žagar, Žontar).101 Tako motivirana prezimena nastala su u uvjetima izrazite podjele rada i socioekonomskog raslojavanja, kada je neagrarna proizvodnja imala
značajnu ulogu.
#3 Ivan 16-12-2018 17:45
Druga važna osobina kranjske antroponimije jest veliki udjel prezimena njemačkog porijekla (Čop,
Fink, Kajfeš, Piršlin, Portner, Rožman, Šnajder, Šnerperger, Špehar, Štaflin, Štajduhar, Štimac, Štrk).
#4 Ivan 16-12-2018 17:47
Prezimena na –as i augmentativna prezimena na –ina karakteristična su za
dinarski kulturni areal, gdje je bilo rasprostranjeno vlaško stanovništvo.
Prezimena na –as upućuju na neslavensko porijeklo (“svi -asi su Vlasi”),
dok se augmentativna prezimena na –ina tumače teškim stočarskim životom u planini. Takva prezimena jedinstvena su pojava u slavenskim prezimenima. (ŠIMUNOVIĆ 2006:129-130, 301) Prezimena navedenog tipa
u popisu jesu: Maras, Paskas, Pekas, Vitas, odnosno Arežina, Javorina,
Komadina, Ljuština, Matovina, Olbina, Polovina, Rukavina, Stranjina.
#5 Ivan 16-12-2018 17:53
Tradicionalna podjela ili podjela “odozdo” razlikovala je pet predmodenih etnija na ličko-krbavskom prostoru: Hrvate, Bunjevce, Turke, Kranjce i Vlahe.
Na osnovi podataka iz popisa Like i Krbave 1712./14. nastojalo se ustanoviti brojnost i raspored predmodernih etnijaprema svim navedenim modelima razlikovanja.
#6 Ivan 16-12-2018 19:07
Na tlu Gatske živjelo je i pleme Vukovića (Tumpa, filius Draschide genere Uulconig, 1339.).
Tom su posjedničkom plemenu pripadali, jamačno, Tumpići što su 1486. bili kao susjedi svjedoci koduvođenja Frankopana u posjede Dabar, Sitnik i Tribihovo.
Vjerojatno je stoga da su Vukovići imali svoje posjede negdje u blizini Dabra.
#7 Ivan 16-12-2018 19:09
Na zemljištu Dabra posjede je držalo dabransko pleme, a do njihprema Vrhovini pleme Zagorci. 0 tom se nalazi bilješka iz 1515. u brevijaru iz 1486 što ju je načinio neki pop Stipan (A to pisah japop Stipan... budući z bratjom mojom Mikulom Berčićem i Ivanom Tomšićem, a ti od plemena Dabran i Zagorac).
https://www.scribd.com/doc/35921530/Stjepan-Pavicic-Seobe-i-naselja-u-Lici

Dodaj komentar

Security code
Osvježi