Hrvatska nakon pada BihaćaSTJEPAN PAVIČIĆ: SEOBE I NASELJA U LICI
UVOD
Lika je jedna od onih naših pokrajina koje su u vremenu od 13. st. do danas doživjele velike promjene u svome naselju. Mirnije stanje bilo je na tome zemljištu do konca 15. st. U početku 16. st. približili su mu se Turci, koji su otada dvadesetak godina nastojali da ga osvoje. U tom turskom prodiranju starosjedilačko stanovništvo u velikom je broju napustilo svoje domove i odselilo je u druge, u ono vrijeme sigurnije krajeve. Turci su tada na to tlo doveli svoje novo naselje. Kada su oni 1689. doživjeli tu svoj puni poraz i rasap, opet je na tom zemljištu nastalo novo kretanje stanovništva. Raselili su se tada mnogobrojni muslimani i drugi turski doseljenici, a u Liku su navalili u velikom broju novi naseljenici iz susjednih krajeva. U dvjesta godina, kako se vidi, tu se stanovništvo tri puta mijenjalo.
 
Zadatak je ove rasprave da utvrdi kakvo je i koje naselje živjelo na tom tlu prije Turaka, kakvo je ono bilo za njihova vladanja i koje je ono što je doselilo u velikim seobama oko 1690. - 1700. Valja dakako pronaći da li je tu ostalo i štogod starosjedilaca i gdje se to dogodilo.
 
Stanje naselja na tom području između Une i Velebita dade se pratiti od početka 13. Od toga vremena pa do dolaska Turaka postoje sa toga zemljišta spomenici pisani ili latinski ili hrvatski glagolicom. Oni donose podatke o pojedinim porodicama, o njihovu društvenom položaju i posjedovanju, o selima u kojima su živjeli i o župama u kojima su ta sela ležala. Prema tome, mogu se s velikom pouzdanošću odrediti područja starih upravnih župa, značaj posjedovanja u njima i vrste naselja. Spomenici se nisu sačuvali iz svih krajeva toga područja u podjednakom ili razmjernom broju.
 
Najviše ih je ostalo sa zemljišta gdje su se nahodili posjedi Frankopana, koji su svoje isprave čuvali u daljim i sigurnijim spremištima. One rade o posjedovanjima u gatskoj, buškoj i ličkoj župi, ali se u tim arkivima našlo i spomenika o posjedovanjima i drugih vlasteoskih porodica između Une i Velebita, osobito Mogorovića i Gušića. Poveći broj isprava sačuvao se u senjskom kaptolu, u nekim senjskim samostanima, a isto tako i u samostanima u Novom i Crikvenici, kamo su dospjele ponajviše iz Bužana, Like i Krbave. Mnogo je tih spomenika s vremenom spremljeno u staru zemaljsku pismohranu, kasniji Državni arkiv u Zagrebu. Iz pounskih krajeva nešto ih se očuvalo u arkivima Keglevića. Razmjerno ih malo potječe iz krajeva oko Gračaca, Bruvna, Srba i Lapca, koji nisu bili toliko povezani sa Senjem i sa spomenutim samostanima, a koji su i prvi pali pod Turke, te su se posjedovne isprave izgubile. Najviše podataka očuvano je o staroj ličkoj i buškoj župi, dakle o krajevima oko Gospića, Metka, Vrepca i Široke Kule, oko Kosinja, Pazarišta i Perušića.
 
Prodiranje Turaka u Krajinu, Cetinu, u Oprominje, Pokrčje, Zagoru, u Pozrmanje, Pounje i dalje prema Velebitu i Gvozdu opširno je i potanko opisano. O južnome dijelu između Neretve i Zrmanje dobre su vijesti dali mletački izvještaji, a osobito Sanudov Diarij. O turskom napredovanju na zemljištu između Une i Velebita potanki opisi postoje u mnogobrojnim izvještajima hrvatskih krajiških vlasti i vojne austrijske uprave koji se čuvaju u arkivima u Beču, Gracu i Ljubljani, a osobito u bečkom Tajnom arkivu. Takva su obavještenja davale i hrvatske vlasti, a ona se nahode u našem Državnom arkivu. Većina tih izvještaja postali su pristupačni izučavanju u izdanjima Madžarske i Jugoslavenske akademije. Ona prva izdala je isprave o Primorskoj krajini i o Donjoj Slavoniji (Dubici, Sani i Vrbasu), zatim one roda Frankopana i Blagajskih. Potanje izvještaje o turskom napredovanju donosi osobito ona prva zbirka. Jugoslavenska akademija izdala je Hrvatske saborske spise i Habsburške spomenike, u kojima se nalaze vijesti od 1526. te je u njima prikazana i posljednja godina turskoga osvajanja zemljišta između Une i Velebita.
 
O turskom vladanju na tom tlu mnogo dobrih vijesti donose Lopašićevi Spomenici Hrvatske krajine u izdanju Jugoslavenske akademije u tri sveske, a njih popunjuju spomenuti Habsburški spomenici i Saborski spisi i mnogobrojne isprave u našem Državnom i Akademijskom arkivu i u arkivima u Beču, Gracu i Ljubljani. Po njima se mogu pratiti uvođenje turske vlasti na tom području, upravno i vojno uređivanje, naseljavanje muslimana i Srba, nastajanje upravnih središta, razvijanje ratarskoga, pastirskoga i građanskoga naselja i, najposlije, rasap turskoga gospodstva.
 
Lopašićevi Spomenici, naši arkivi u Zagrebu i oni u Beču, Gracu i Ljubljani daju dobru građu i za ispitivanje razvijanja Primorske vojne krajine i naselja na njenu tlu u Otočcu, Prozoru, Brlogu, Brinju, Senju, Ledenicama i u Podgorju. Izvještaji su tako potanki da se mogu utvrditi i pojedine porodice iz tih naselja i njihov razvitak u tom vremenu.
 
Podatke za novo nastanjivanje toga zemljišta pod kraj 17. i upočetku 18. st. daju Lopašićevi Spomenici i spisi o Vojnoj krajini u Državnom i Akademijskom arkivu. Između njih vrlo je važan popis stanovništva iz 1712. u kojem je zabilježeno cijelo naselje na području tadašnje Like po selima, po prezimenima, imenima i po broju čeljadi. U taj popis unišli su Perušić i okolina, Pazarišta, kasniji gospićki, korenički, gračački i udbinski kotar. Popisi otočkoga, brinjskoga i senjskoga područja postoje iz 16. i 17. i iz početka 18. st. i nalaze se u Lopašićevim Spomenicima i u zagrebačkom Državnom arkivu.
 
O podrijetlu samoga naselja postoje vrlo dobri opisi senjskih biskupa Sebastijana Glavinića iz 1696. i Martina Brajkovića iz 1700. izdani oba u trećoj knjizi Lopašićevih Spomenika. U njima su opisana naselja starosjedilaca, Bunjevaca, Gorana, Modrušana, pokrštenih muslimana i Srba. I sami rodovi čuvaju predaju o tome, jesu li na svojem tlu starinci ili su doselili, i u tom slučaju otkuda su to učinili.
 
Mnogobrojni spomenici od 13. do 18. st. donose obilje naziva naselja, potoka, gora, zemljišta i imena ljudi i pojedinih rodova i porodica. Po tome se može pouzdano utvrditi doturska toponomastika toga zemljišta između Une i Velebita, a isto tako i onomastika. Vidi se da se općena toponomastika nije mijenjala, da su starosjedioci do danas očuvali i onu sitniju, ali da su mnogobrojni doseljenici tu drugu sitnu stvorili na cijelom zemljištu gdje su se naselili. S druge strane, općeno uzevši, prezimena se nisu mijenjala. Kako su ona u starosjedilaca zapisana u 16. i u 17. st., tako su održana sve do danas. Isto je tako i kod onih bunjevačkih i kod srpskih rodova koji su doselili u toku 17. st. Svoja su prezimena sačuvali i svi doseljenici oko 1690. koji su uvedeni u popise s kraja 17. st. i u onaj općeni iz 1712. Vidi se otuda da su ih oni imali već prije svoga doseljenja. To dokazuje i činjenica da ta Ista prezimena postoje i u krajevima otkuda su donesena. Stalnost tih imena mnogo će pomoći kod proučavanja ličkoga naselja.
 
Sadašnje stanje naselja u Lici računano je uglavnom prema popisu iz 1930., ali je, prema potrebi, uzimano i ono iz 1910. To je učinjeno zbog toga što najnoviji popisi iz 1948. i 1953. prikazuju stanje poslije posljednjega rata, a pogotovu poslije velikoga raseljavanja koje se od 1945. neprestano vrši s toga zemljišta. Povećega raseljavanja bilo je već i poslije 1928., i ono se odrazilo u popisuod 1930. Razvijanje pojedinih rodova iz pune svoje snage pokazuje upravo onaj popis iz 1910., i gdje je to trebalo utvrditi, uziman je u obzir i taj popis.
 
Cijela knjiga je dostupna na OVDJE
 
 

Komentari  

#1 Ivan 18-12-2018 20:43
Brinje-Otočac
"Toponomička prezimena Drežničanin, Dubovčanin, Kastavac, Novogradac i Zagorac pokazuju da su njihovi nosioci bili sa susjednoga ili bližega zemljišta (Zagorac iz sela Zagorja s one strane Kapele kod Saborskoga)."
#2 Ivan 18-12-2018 20:44
"Na zemljištu Dabra posjede je držalo dabransko pleme, a do njih prema Vrhovini pleme Zagorci. O tom se nalazi bilješka iz 1515. u brevijaru iz 1486 što ju je načinio neki pop Stipan (A to pisah ja pop Stipan... budući z bratjom mojom Mikulom Berčićem i Ivanom Tomšićem, a ti od plemena Dabran i Zagorac)."
#3 Ivan 18-12-2018 21:04
Zagorje, Zaborje, Zaborsko, ...?
#4 Ivan 18-12-2018 21:12
Na brinjsko područje Srbi su doselili 1638. Njihovu je seobu uredila Primorska krajina, koja ih je svojom četom i dopratila s turskoga zemljišta. Novi su naseljenici nastanjeni u zapadnom i jugozapadnom dijelu brinjskoga polja, gdje ima dosta dobre zemlje.U toj seobi došlo ih je samo 13 porodica, ali ih je nešto kasnije doselilo još 13.
Među njima bili su ovi rodovi: Banjeglavi, Bozaiiići, Bukvići, Đurići, Galovići, Gostovići, Hajduci, Kneževići, Kojčini, Kosovci, Lončari, Maljkovići, Maričići, Miloševići, Orlići, Orioviči, Platiše, Protulipci, Rajačići, Rapajići, Skakavci, Smiljanići,Stanici, Šušnjari, Vraneši i Vujići.

You have no rights to post comments