Na idućim izborima Hrvati će se imati priliku osloboditi se nametnutog jarma.

Sućut nad mrtvima i molitva za spas njihovih duša u temeljima je religija svih naroda ovog svijeta. Kada se radi o žrtvama rata, u civiliziranim državama, prigodom komemoracija i misa nikad se ne politizira time kojoj su strani pripadali niti se licitira čije su bile veće i nevinije.

Hrvatske žrtve u zlim vremenima Drugog svjetskog rata i Bleiburškoj tragediji nakon njega, nažalost su izuzetak. Kako u bivšoj Jugoslaviji tako i danas, 75 godina nakon što je rat završio, istina o konspirativnoj pozadini bleiburškog genocida još uvijek se brutalno zataškava a žrtvama oduzima svako ljudsko dostojanstvo. Svi oni koji  pokušavaju to promijeniti, nailaze na zatvorena vrata, zatvorene arhive,  etiketiranja, optužbe i prijetnje.

Malo je obitelji u Hrvatskoj koje golema bleiburška tragedija, zatrpana u rudarska okna i jame od austrijske do makedonske granice, na neki način nije dotakla. Planetarna je sramota to što do danas, 75 godina kasnije, još uvijek žive žrtve i obitelji koje su na Bleiburgu i križnim putevima izgubili svoje najdraže, nisu dočekali dan da dostojno pokopaju svoje mrtve i vide službenu osudu planera i počinitelja tog monstruoznog zlodjela.


Koliko god boli gubitak cijelog jednog hrvatskog naraštaja pokošenenog na Bleiburgu i poslije njega, toliko boli gubitak istine i pravde koja je (za sada) ubijena skupa s njima. A svi oni koji su tamo zvjerski mučeni i pobijeni, nekome su bili najdraži sinovi i kćeri, muževi, očevi, djedovi…
Ne)sretnoj djeci propale Jugoslavije, sinovima i potomcima onih zaslijepljenih sljedbenika Titovog lika i djela , koji su izvršavajući njegovu naredbu uprljali ruke nevinom hrvatskom krvlju, ponovnim preuzimanjem vlasti u današnjoj Hrvatskoj, pružila se jedinstvena prigoda da svojim humanim odnosom prema žrtvama bivšeg totalitarnog režima skinu teški teret i naslijeđeno obiteljsko prokletstvo.

I što su oni uradili?

Na sve moguće načine i dalje nastavljaju opravdavati taj monstruozni zločin te cinično ignorirati i vrijeđati nevine civilne  žrtve (upamtite ovo dobro – po Ženevskoj konvenciji razoružani vojnik  je nevin je dok mu se ne dokaže krivnja) ne dopuštajući da se mnogobrojna mjesta masovno likvidiranih Hrvata istraže i obilježe a posmrtni ostaci dostojno pokopaju.

Je li dakle, današnja Hrvatska demokratska i europska civilizirana država ili nekakav reciklirani jugotitoistički rezervat, kada se u njoj i njenom okruženju još uvijek nalazi preko 600 neistraženih masovnih grobnica u kojima leže kosti  žrtava jugotitoističke tiranije, kada u vezi s tim nema niti jedne završene istrage niti osude? Čak se i mise za pokoj njihovih duša na sve moguće načine žele ispolitizirati, sotonizirati i spriječiti. Zašto?

Dva su ključna razloga za to:

PRVI RAZLOG:  Uz austrijsko-slovensku granicu, nakon svršetka II. svjetskog rata, za svega nekoliko tjedana na bestijalan  način planski su likvidirani desetci tisuća nedužnih ljudi, žena i djece. Prije svega zato jer su predstavljali simbol i potencijalnu ‘opasnost’ ponovnog oživljavanja hrvatske državne samostalnosti. ‘Međunarodna zajednica’ stvaratelja i održavatelja  bivših Jugoslavija i njihov  operativac na terenu, Tito, mislili su da će se tim stravičnim genocidom nad Hrvatima jednom zauvijek  zatrti sjeme ponovnog uskrsnuća samostalne hrvatske države (‘Tito – prije će Sava poteći uzvodno …).
Da je Titu, njegovim jugopartizanima i vanjskim mentorima upravo to bio primarni cilj svjedoče na stotine jama punih kostiju Hrvata, od austrijske do makedonske granice, od kojih mnoge još nisu ni pokušli istražiti.

Stvorivši svoju zločinačku tvorevinu, komunističku Jugoslaviju, na brdima kostiju likvidiranih Hrvata, taj  najveći (nepriznati) genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata, Tito i njegovi suborci pokušali su opravdati i sakriti  konstrukcijom golemog  jasenovačkog mita, o ‘preko milijun Srba i Židova’ koje su navodno pobili ustaše u Jasenovcu.

S jedne strane, polustoljetnom  goebelsovskom promidžbenom taktikom (sto puta ponovljena laž postaje istina) u svijest ‘naših naroda i narodnosti’ i svjetsku javnost utisnuli su taj monstruozni ‘milionski’ mit kao istinu. S druge, zavjerom šutnje, rigidnom zabranom i kaznama zbog bilo kakvog spomena Bleiburga mislili su da će istina o tom njihovom sotonskom zlodjelu i razlozima, zauvijek ostati zacementirana u rudarskim oknima i zakopana duboko pod zemljom.

Svaljivanjem sve krivice na NDH pod Pavelićem i stavljanjem enormno velikog naglaska na iracionalno napuhavanje broja stradalih u Jasenovcu, čvrsto su preusmijerili fokus javnosti na zlodjela ustaškog režima u vrtlogu rata i time odvukli pozornost sa planski izvršenog genocida nad hrvatskim narodom nakon njegova svršetka.

Sve drugo pa i navodna osveta za Jasenovac, bilo je od drugorazredne važnosti.

To je otvoreno priznao, u to vrijeme bliski Titov suradnik a kasnije disident, Milovan Đilas, svojom poznatom rečenicom ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’. Jezivi prizori rudarskih okna Hude jame i Barbarinog rova, puni kostura, lobanja i pletenica zvijerski pobijenih Hrvata i  Hrvatica kasnije su do kosti ogolili sve laži i mitove okorijelih  jugotitoista te razvidno potvrdili Đilasovu tvrdnju.


DRUGI RAZLOG: Unatoč zapovijedi  koju je Winston Churchill izdao još u veljači 1945.  da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj vojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran u savezničkom stožeru, Harold McMillan, iza leđa američkom maršalu Alexanderu, potajno je dao instrukcije 15. korpusu britanske vojske u Austriji da na brzinu razoruža hrvatsku vojsku i skupa s njom prisilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice, koje su u panici pred nadirućom jugopartizanskom gerilom i u naivnoj nadi da će ih na austrijskoj granici prihvatiti  i spasiti Anglo-amerikanci, krenule u zbijeg prema Zapadu u nepreglednoj koloni. Prema izvješćima britanskih pilota koji su nadlijetali to područje, bilo ih je preko pola milijuna.

Prema istraživanjima velikog britanskog povjesničara dvadesetog stoljeća,  grofa Nikolaya Tolstoya, autora knjige ‘The Minister and the Massacres’ britanskoj vojsci na bleiburškom polju predalo se više od 200.000 hrvatskih vojnika i još najmanje toliko civilnih izbjeglica, uključujući žene i djecu. Umjesto da im pruže zaštitu, Englezi su ih, prekršiviši obveze Zenevske Konvencije i dogovor s Amerikancima, na prevaru vratili Titovim krvožednim mesarima natrag u Jugoslaviju. Gdje su gotovo svi doživjeli tragičnu sudbinu.

Razlog zašto je Harold McMillan tajno doputovao u Tirol i dao instrukcije britanskim vojnicima da s Bleiburga prisilno vrate stotine tisuća Hrvata u sigurnu smrt, ostaje misterija. No, logika i zdrav razum nam nalažu da se cilj njegove tajne misije može jedino sagledati u svjetlu spomenutog Đilasovog priznanja – ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti’.

To je najvjerovatnije i razlog zašto se, za razliku od svih drugih operacija savezničkih snaga i  Titovih jugopartizana koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o prisilnom izručenju i genocidnom masakru Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, kao i onih o logoru Jasenovac, još uvijek drže zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda.

U toj zamračenoj mreži zlonamjernih insinuacija, poluistina i odvratnih laži (najnovija knjiga Jasenovac-Auschwitz of the Balkans’ filmovi, ‘Dnevnik Diane Budisavljević i ‘Dara iz Jasenovca’ ) koju ‘bivši’ jugotitoisti, velikosrbi i njihovi vanjski lobisti još uvijek vješto pletu oko mita o Jasenovcu,  završava svaki  pokušaj rasvjetljavanja istine o masovnoj ljudskoj tragediji Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima.

Nametanje zabrana i zaborava, kojima se i nakon 75 godina nastoji sakriti jedan od najmračnijih momenata u poslijeratnoj Europi, dovoljno je velik dokaz da se na Bleiburgu dogodio grozan, nečovječan zločin, koji predstavlja uvredu temeljnim principima za koje su se u Drugom svjetskom ratu borili zapadni saveznici, a na kojima danas počiva zapadni pravosudni sustav.
Ali ne skrivaju istinu o Bleiburgu i Jasenovcu samo službeni Beograd i London. Pogledajte kako i u današnjoj Hrvatskoj, ponovo ojačali ‘bivši’ jugotitoisti i njihovi nasljednici na sve moguće načine cinično ignoriraju i sabotiraju bilo kakva temeljita istraživanja, iskapanja i dokumentirano naučne rasprave o poratnom genocidu i udbaškim zločinima nad slobodoljubivim Hrvatima. Zbog njihove vrlo učinkovite političko-medijske blokade i nepremostivih prepreka koje se postavljaju pristupu arhivima i dokumentima, broj hrvatskih žrtava jugokomunističkog režima nikada se nije do kraja istražio ni rasčistio.

Što je još gore te žrtve se u Hrvatskoj i ‘Našoj Regiji’ i dalje balkanski primitivno vrijeđaju i ponižavaju davanjem neograničenog prostora u medijima nekakvim tragikomičnim ‘antifašistima’  i velikosrbima koji misle kako je još uvijek moguće narodu ispirat mozak  po klasičnom obrascu iz vremena najkrvavije diktature dviju Jugoslavija.

Posebice su mizerne bizarne konstrukcije i igre riječima  postjugoslavenskih zombija poput Mesića, Milanovića, Josipovića, Manolića, Pupovaca, Stazića, Golštajna i drugih koji na površan i duboko uvrijedljiv način žrtvama Jasenovca obezvrijeđuju žrtve Bleiburga, diskriminirajući ih na ideološkoj i nacionalnoj osnovi, pričama kako su tamo neki ‘antifašisti’ s pravom ubijali neke ‘fašiste’ –’dželate Jasenovca’.

Za njihov začahureni mentalni sklop nepojmljivo je kako je žrtva žrtva a zločinac zločinac, bez obzira na ideološki ili nacionalni predznak. Naime, po Ženevskoj konvenciji i međunarodnom pravu ubijanje civila i razoružanih ratnih zarobljenika ratni je zločin – uvijek, bez obzira bio rat napadački ili obrambeni, pravedan ili nepravedan. Svaka zemlja, nakon svršetka rata, ima obvezu istražiti svaki takav slučaj  i suditi ratnim zločincima te ih kazniti ukoliko se navodi pokažu točnim, držeći se pri tom načela individualne odgovornosti i predpostavke da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

To je abeceda međunarodnog ratnog prava koju jugoslavenski i velikosrpski ‘antifašisti’ zasigurno znaju ali očito ignoriraju podlom tvrdnjom da životi nevinih hrvatskih žrtava na Bleiburgu i Križnim putevima, kojima nije utvrđena i dokazana nikakva krivica, manje vrijede od života nevinih žrtava ustaškog režima u Jasenovcu, samo zato što su te žrtve bile pripadnici druge nacije i ideologije.

Ako zaista tako misle, samozvani hrvatski ‘antifašisti’  bi se trebali zapitati nisu li onda oni možda (u odnosu na hrvatski narod) ono protiv čega se tobože bore – ostrašćeni rasisti i fašisti!?

Opravdavanje planskog genocida nad hrvatskim narodom poslije rata, s onim što se dogadalo u Jasenovcu za vrijeme rata, moralno je bolesno i namjerno zavaravajuće, s ciljem da se omete rasvijetljavanje i osuda jednog apsolutno luđačkog masakra nad nedužnim ljudima. Poslijeratni bleiburski zločin isuviše je velik i monstruozan da bi se mogao bilo čim opravdati i gurnuti u zaborav.
Ignorirati i zataškavati onakva  zvijerstva nad razoružanim hrvatskim vojnicima i nemoćnim civilima i opravdavati one koji su ih zapovijedili i počinili da time nisu učinili ništa loše, može samo ljudski šljam bez truna savijesti i Boga u sebi.

Ako se zna da su Pavelić, Artuković, Luburić, Šakić i većina čelnih ustaških dužnosnika, odgovornih za sprovođenje njemačkih rasnih zakona u NDH, uspjeli pobjeći na Zapad, a oni koji nisu, odmah su nakon zarobljavanja bili po brzom postupku osuđeni i likvidirani – tko su onda bili ti, na stotine tisuća njih, koji su tjednima i mjesecima nakon toga zvijerski mučeni i masovno likvidirani bez optužbe, bez sudskog procesa i presude o krivičnoj odgovornosti?

Bili su to razoružani civili i bespomoćne izbjeglice, izdani i ostavljeni od svih.  Radilo se uglavnom o svježe unovačenim domobranima, običnim malim ljudima, seljacima, radnicima  i činovnicima. Njihov jedini, ali smrtni grijeh bio je  što su željeli vlastitu slobodu i državu. Titovi genocidni manijaci znali su to i zato ih i jesu masakrirali onako neselektivno, okrutno i planski. u slovenskim šumama i po križnim putevima.

Jesu li ‘jasenovački dželati’ bili moj stric Iko koji nikada nije uzeo pušku u ruke već je kao obrazovani intelektualac sve vrijeme rata sproveo radeći u ministarstvu financija NDH u Zagrebu’? Ili je to bio moj stric Mate, koji je kao nepismeni seljak rat sproveo iza žice nekakvog ustaškog skladišta streljiva u Konjicu ne ispalivši ni metka?

Jasno je dakle da su ti nekažnjeni zločini nad slobodoljubivim hrvatskim ‘fašistima’ bili potrebni jugotitoistima i velikosrbima jer su mislili da će skupa s njima jednom zauvijek ubiti i pokopati ideju o hrvatskoj državi.

Budimo po tom pitanju potpuno jasni. McMillan koji je, kršeći dogovor iz Jalte i Ženevsku konvenciju, vratio natrag u Jugoslaviju  hrvatske izbjeglice, samoproglašeni maršal Tito, koji je naredio njihov masakr, Simo Dubajić i njemu slični genocidni manijaci, koji su ga sproveli – apsolutno su znali što rade i zašto to rade .

Sam Dubajić je to otvoreno priznao i čak se hvalio time. On je u svojoj knjizi ‘Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog Roga’, zatim u knjizi Marka Lopušine ‘Krvavo Proleće’ i u interviju za beogradske novine ‘Svet’ 1990. god. između ostalog, svjedočio slijedeće:

“Kada sam 25. maja 1945. god. došao u Ljubljanu referisa sam Titu o zarobljavanju ustaša… Prije toga sam od Tita dobio depešu da nitko ne smije dirati niti jednog zarobljenika već da ih treba vratiti u Sloveniju kako bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30 hiljada tih narodnih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Zapovjedao sam likvidacijom tih ljudi po naređenju Rankovićevih pomoćnika, Maksa Gaće, Matije Mačeka i Jove Kapičića. Takvu naredbu nije mogao donijeti nitko drugi osim Tita. Samo je on mogao opozvati svoju raniju depešu … Bio sam šef i kontrolisao sam da se to izvrši do kraja. Taj masakr izvršila je IX. Dalmatinska brigada kojoj je politički komesar bila Milka Planinc…”

Okrutnost kojom je taj masakr izvršen očito je bila duboko ispod normi ljudskog načina ponašanja.

O kakvom se nevjerovatno krvoločnom orgijanju radilo, Dubajić je ponovo  posvjedočio u vrijeme Domovinskog rata, gostujući  na beogradskoj TV.

Opisujući zvjerska masakriranja zarobljenih Hrvata na Kočevskom Rogu on je u jednom trenutku rekao : “Ono što smo mi tamo radili je bilo toliko strašno da, kada bi mi netko to pričao ovako kao što ja vama sada to pričam, ja bi pomislio da taj nije normalan. Pa mogu misliti sto vi sada mislite o meni…”

Ipak, njegovo veliko(srpsko) srce nije moglo odoljeti da pred TV kamerama ne likuje zbog takvog iživljavanja nad Hrvatima dodajući : ”Napravio sam mitološku stvar… I jedino mi žao što umjesto 30 hiljada nisam pobio barem još toliko Hrvata.’‘

Inače, taj izgledom i karakterom doista grozni patološki zločinac, hvaleći se ulogom najvećeg egzekutora Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, stekao je veliku slavu i privelegije u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije, pred kraj života, da bi pokazao kako između petokrake i kokarde nikada nije bilo i nema razlike, sasvim predvidljivo, od  zakletog jugotitoiste ‘postao’ je zakleti četnik i duhovni vođa velikosrpske balvan pobune u Hrvatskoj 1991. godine.

Mi dakle, nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo u bivšim Jugoslavijama ubijani samo zato kako bi se ubila hrvatska sloboda i državna neovisnost.

Radić, Bleiburg i Vukovar uvijek će nas podsjećati na to.

Znaju to vrlo dobro i današnji ‘antifašistički’ redikuli, tipa Mesić, Milanović, Josipović Pupovac, Fumić, Stazić, Golštajn i drugi, pa ipak im ne odgovara samostalna, složna i slobodna (za njih, ‘fašistička’) Hrvatska, okrenuta Europi i budućnosti.  Njima odgovara jedino bivše razjedinjena, slaba i jugobalkanski utamničena (‘antifašistička’)  Hrvatska, okrenuta Beogradu i prošlosti. Zato ju i dalje nastavljaju destabilizirati, vezati u lance jugotitoističkih mitova i nostalgije, svađati i plašiti narod ‘ponovnim buđenjem fašizma’ i nametati novim naraštajima krivicu zbog Jasenovca.

Današnja hrvatska država zapala u velike probleme zahvaljujući njima i zbog njih ne može napraviti iskorak naprijed.

Nakon svršetka Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida, narodi u Europi, oslobođeni komunističkog tereta, okrenuli su se produktivno boljoj budućnosti. Jedino su Hrvati kako u bivšoj Jugoslaviji tako i nakon njenog raspada ostali taoci ‘bivših’ jugokomunista i sustavne torture ocrnjivanja “fašističkom” prošlošću.

Danas, u slobodi i vlastitoj državi, hrvatski narod će na nadolazećim izborima imati mogućnost demokratskim se putem odhrvati nametnutom teretu prošlosti. No, on se ne može izvući ispod jarma bivše politike i političara ako predstavnike i nasljednike upravo te politike na izborima vraća na vlast. Hoće li hrvatski narod pokazati da je politički sazrio i hoće li odlučiti da se izvuče ispod tereta dominacije ‘bivših’ političara i politike, to ćemo uskoro vidjeti.


Tekst: Željko Dogan projektvelebit.com
Foto: Domobrani na Križnom putu.

Komentari  

#1 Ivan 2020-05-28 18:53
Evo dva najtragičnija primjera u mom susjedstvu gdje su na kraju rata 1945.na Križnom putu pobijena petorica sinova Ante Matovina iz Biljevine i petorica sinova Jose Krizmanića Perićeva iz Kuselja.
A, u Domovinskom ratu još dvojica iz obitelji Ante Matovina, ukupno sedam iz iste obitelji u razmaku od 45 godina, i svi su stradali od onih koji su nosili zvijezdu petokraku, od "antifašista".
#2 Kapela 2020-05-28 23:10
Sjetimo se svih neduznih zrtava domoljuba sto su poubijani po izdaicam tifuzarima parazitima i nuihiv braci zvani srbi , sjetimo sa da su pali samo za Hrvatsku, a ubijeni za agresorsku veliku srbiju pod laznim imenom Yu, , Moja drzava di zivim skuplja kosti od svojih ratnika jos iz prvog svijetskog rata svuda po svijetu i tudjim drzavam di su ratovali kao saveznici , a to se ukapa uz naj vece pocasti , Zasto mi Hrvati nesmimo dostojno odati pocast svojima naj milijim koji su ubijeni mucki i kukavicki kao domoljubi nase Hrvatske, Kakova smo mi to nacija , Imali smo priliku dostojno se oduziti neduznim zrtvam devedesetih,ali su nas ponovo prevarili udbaski vladari izdaice i Yu general koji su nam jedno govorili a drugo radili Ostavi senam ovu kaljuzu od drzave bez povjesnog Grba i zabranom povjesnih pozdrava , pod kojim su ginuli naj odaniji sinovi Hrvatske., U Hrvatskoj nije bilo fasista nego u Italiji a neprijatelji krvnici izdaice proglasili domoljube sa fasistima da se njima ne kaze sto su oni Eto njihova udbaska i cetnicka kopilad i danas vladaju sa ovom kaljuzom zvana Hrvatska Kaljaju nam sveto ime Hrvatska a nije oto Hrvatska nego nova Yu tvorevina kao 1945,Neka je vjecna slava i hvala svima koji su dali svoje zivote samo za Hrvatsku , Pisimo istinu i prenosimo istinu maldima generacvijam da se nikada ne zaboravi sto su domoljubi Hrvati dozivili od domacih izdaica tifuzara srbskih sluga,, i srbskih saveznika Engleza koji su nam srusili mladu drzavu Hrvatsku.
#3 Kapela 2020-05-28 23:21
projektvelebit.com,,, Vise puta citam na YouTube sve sto pisu i govore javno na snimkama, nasi domoljubi u ovom portalu istina se pise samo se nesmi sve jos reci u javnost Novinari koji ovdje pisu bili su Hrvatski novinari koji su pisali istine o proslosti pa su ih udbaski banditi vladari skinuli i oduzeli im posal onda su sami presli na YouTube i tamo slobodno pisu svu istinu nekada ih slusam do polak noci , dakle imamo mi dobre domoljube koji svijetu prikazuju pravu istinu ,Hvala im Imamo jos nekoliko osba zivih koji su prosli kroz krizni put i koji znaju za mnoge neodkrivene grobnice Hrvatskog naroda poubijanom po parazitima partizanima i cetnicima neduzni a ni danas ova vlada sa Pupavcem zapovjednikom vlade nedaju da se odkapaju zrtve njihovih krvnika oceva, sto su poubijali neduzni Hrvatski narod,. dakle jos uvjek smo u mracnom tunelu di se nevidi svjetla za izlazak iz tog mracnog tunela,

You have no rights to post comments