"Tada postade kraljem Mihovil Krešimir II. (949.-969.) pridržavši uza se možnoga bana Pribinu. To je uopće prvi put po imenu poznati hrvatski ban, a znamo, da je tada bio vojnički zapovjednik u sjevernoj Hrvatskoj, u županijama Lici, Krbavi i Gadskoj“ (Ferdo Šišić, 'Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara')
Krbava je jedna od najstarijih, originalnih hrvatskih županija iz 10. stoljeća, skupa s Gackom i Likom činila je posebnu sredinu kojom je upravljao ban (prvi poznati Pribina, 949. godine)
Krbava je osim toga krško polje, povijesna regija razvijena oko toga polja koja obuhvaća današnju istočnu Liku, te mjesto koje se slično kao i Kosovo kod Srba povezuje sa jednom bitkom. Bitkom koja je za Hrvate ono što je Kosovo Polje 1389. za Srbe.
Krbavsko polje godine 1493., na današnji dan prije 524 godine svjedočilo je prekretnici u hrvatskoj vojnoj i političkoj povijesti. Ono što se dogodilo 9. rujna 1493. na tom polju podno Udbine paralela je sa tragedijom Srba na Vidovdan 1389. I jednima i drugima isti je neprijatelj - Osmansko Carstvo, kolokvijalno Turci - na tim poljima posjekao cvijet plemstva i sasvim promijenio tijek povijesti.
Evo izvješća o toj bitci:
Poznata Bitka na Krbavskom polju, u kojoj je poginuo 'cvijet hrvatskog plemstva', dogodila se 9. rujna 1493. godine nedaleko od grada Udbine u Lici, kada je hrvatska vojska dočekala Osmanlije dok su se vraćali sa pljačkaškog pohoda.
Naime, Osmanska vojska, predvođena bosanskim sandžak-begom Jakub-pašom, pljačkala je po Hrvatskoj (oko Modruša i Kupe), Kranjskoj i Štajerskoj - današnjim slovenskim zemljama.
Nakon što su dobili informacije o njihovom kretanju, Hrvati su predvođeni banom #Emerikom_Derenčinom odlučili neprijatelju presjeći put na Krbavskom polju. 
Premda je štajerski kapetan Jakov Székely poručio hrvatskim velikašima da pričekaju njegove jedinice te da zajedno krenu u napad, hrvatska je vojska krenula u bitku u kojoj je bila teško poražena.
Hrvatske jedinice sastojale su se dijelom od pješačkih jedinica, a dijelom od viteške konjice. Hrvatska je vojska bila tako temeljito poražena da je ostalo svega dvije stotine preživjelih od nekoliko tisuća boraca. Pripovijedalo se da su Osmanlije poraženima odsjekli nosove, jer je sultan plaćao nagradu po donesenom nosu. 
Ban Emerik Derenčin pao je u ropstvo, a sinu su mu pred njegovim očima odsjekli glavu i stavljali je na stol svaki put kad bi jeo.
Treba li što nadodati?
Možda izvješće suvremenika, popa Martinca sa Grobnika kod Rijeke koji je 1495. u Novljanskom brevijaru zapisao sljedeće:
"I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koje digoše Turci... I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. I još iziđe paša Romanije i Vrhbosne i porobivši Posavlje stigne pod Modruš. I poče napadati Modruš. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje.
Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoše vojsku protiv njega i poče boj između četa na polju velikom krbavskom. I tu se boriše u velikoj bitci. Tada bijaše pobijeđena čast kršćanska, tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi. I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493."
 
Ovaj tragični zapis svjedoči što je Krbava Hrvatima značila nekada.
Što im ta zaboravljena pokrajina znači danas?
Apsolutno - ništa!
Danas polovica stanovnika Krbave tu zemlju zovu 'Krajina' i prizivaju da Krbava postane daleka provincija države Srbije, dok druga polovica stanovnika Krbave tu zemlju zove Lika, posebno oni koji ni nisu rodom iz tih krajeva već su protjerani iz Bosne.
Kako vratiti Krbavi slavu? Kako naučiti ne samo mlade Hrvate već i Srbe, Slovence da je Krbava naše Kosovo Polje?
Naša stranica učiniti će svoj dio u tom prijeko potrebnom činu.
Hrvati se moraju okupiti oko nekog poraza, jer živjeti samo u pobjedama nije dobro.
Moramo se suočiti sa vlastitim posrtajima i greškama, kako ih ne bismo ponovili u budućnosti.
Kako ne bismo doživjeli novu nacionalnu Krbavu - tragediju zbog vlastite nepažnje i pad u kolektivni zaborav, što se Krbavi nažalost dogodilo.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi