Slikovni rezultat za katolici u bosni u vrijeme turaka
U osmanskom razdoblju broj katolika drastično opada. Kada su osvojili Bosnu, 1463. godine, Turci su, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg katoličkog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Prema turskim službenim podatcima: U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju - "Ahd-namu", kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u svom carstvu, da se izbjegli franjevci mogu slobodno vratiti.Još od 1252. godine bosanski biskupi stoluju u Đakovu, što će se kao veliki problem pokazati nakon učvršćenja granica između Austrije i Turske na Savi. Naime, svi su se svećenici koji su dolazili iz tih krajeva držali carevim špijunima. Jednako se gledalo i na papinske poslanike ako nisu dolazili preko Dubrovnika jer je Dubrovnik imao dobre odnose sa Portom. Od kraja 16. stoljeća naslov bosanskih biskupa nose osobe predložene od bečkog Dvora. Uz to to najčešće nisu bili Hrvati, oni nisu ni mogli doći na teritorij svoje biskupije.
 
 
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije bilo. Nakon Bečkog rata bilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge crkve i samostane Turci su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika. Mnogi su franjevci obavljajući pasotralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su hodali u civilu.
Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku, čime je pala Jajačka banovina i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine.
Zbog padanja obrambenih jedinica Jajačke banovine i Srebreničke banovine, Hrvati u mekom trbuhu Hrvatskog Kraljevstva bili su izloženi osmanskim udarima. Vremenom je u 16. st. na udar došlo i Gornje Pounje (Bihać i okolica). Da bi se olakšalo plemićima, a istovremeno izbjeglo rastegnutost obrambenih crta te zbilo obrambene sposobnosti bliže unutarnjosti, 1562. je godine hrvatski ban Petar II. Erdödy odobrio naseljavanje plemićima i njihovih kmetova u krajeve preko rijeke Kupe.
Budući da su bosanski biskupi stolovali u Đakovu i da nisu imali veze sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini, utemeljen je 1735. godine Apostolski vikarijat u Bosni, a apostolskim vikarima (biskupima) imenovani su sve do 1881. godine domaći franjevci. Prvi apostolski vikar u Bosni bio je fra Matija Delivić. Za vrijeme uprave biskupa fra Rafe Barišića bilo je težih sukoba u Apostolskom vikarijatu, što je dovelo do osnutka Apostolskog vikarijata u Hercegovini 1847. godine, gdje je za biskupa namješten upravo fra Rafo Barišić. Ni apostolski vikari nisu mogli izbjeći nedaće kojima su bili izloženi ostali franjevci, bilo na putu, bilo u samostanu.
Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed više čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od Bosne i Hercegovine: od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske. U njenim su granicama bili, npr. Šibenik, Skradin, Knin, Sinj, Vrlika, Makarska, Zaostrog, Imotski, Rama, Fojnica, Olovo, Srebrenica, Kreševo, Mostar, Tuzla, Modriča, Požega, Đakovo, Udbina, Gračac, Kostajnica, Našice, Vinkovci, Osijek, Pečuh, Budim. Na tome su području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među Hrvate Bosne i Hercegovine širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znastvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitiu naroda od osmasnkog nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Za obranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo nerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.
U habsburško - turskom ratu (1683.-1699.), po svjedočenju franjevca Andrije Šiprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100.000 bosanskohercegovačkih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu. To je bilo najvidljivije u operaciji Eugena Savojskog 1697. godine. Habsburški vojskovođa i princ Eugen Savojski, 12. listopada je s 4.000 konjanika, 2.500 pješaka s puškama, s 12 malih topova i 2 merzera, prešao Savu na svom pohodu prema Sarajevu. Za jedanaest dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i popalio i vratio se u Osijek. S njim je Bosnu napustilo do 40.000 katolika.
Godine 1875. u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, 19. lipnja, Hrvati su pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti zbog velikih poreza. Ubrzo su se pobunili i Srbi u istočnoj Hercegovini, a potom i čitavo kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Turske vlasti nisu mogle ugušiti ustanak i u rat s Turskom stupile su Srbija i Crna Gora 1876. godine, a godinu kasnije i Rusija. Borbe su dovršene 1878. godine, a Osmansko Carstvo je iz rata izašlo kao gubitnik. Tijekom ustanka, preko 150.000 hrvatskog, katoličkog stanovništva je izbjeglo u Hrvatsku.
 
Dio tog prognanog stanovništva iz BiH se naselio u Dalmatinsku Zagoru, južnu Liku i Primorje (Bunjevci), 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi