Josip Krizmanić od oca Marka i majke Marice rođen je 24. srpnja 1924. godine u selu Kuselj u jugozapadnom dijelu Saborskog. Bio je član obitelji Krizmanić i Sertić koje su među najstarijim obiteljima Saborskog. U braku roditelja Marka i Marice Krizmanić bio je jedino dijete, dok je majka Marica imala kćer Jagodu iz prvog svog braka.

Tadašnju malu i veliku školu tj. osnovnu školu pohađao je pješačeći svakodnevno po 8 kilometara do Saborskog i s uspjehom je završio. Neposredno prije početka II. svjetskog rata radio je na pilani, uz oca Marka koji je službovao kao niži činovnik pa je i sina htio uvesti u takvu službu kako bi ovladao vještinama i zanatom u preradi drveta. Posljednjih godina II. svjetskog rata služio je u vojsci NDH, kojom prigodom je bio i zarobljen, a potom prošao i kroz partizanske zatvore, nakon čega je oslobođen te se vraća u svoje Saborsko.

Već početkom 1946. godine ženi se mladom Marijom Špehar, s kojom ima petero djece, dva sina i tri kćeri. Odmah po završetku II. svjetskog rata zapošljava se kao šumski pomoćni manipulant i u tom poslu ubrzo napreduje do radnog mjesta lugara. Uz posao, marljivo završava i Srednju šumarsku školu, kojom prigodom stječe zvanje šumarskog tehničara. Tijekom radnog vijeka radio je dugi niz poslova u šumarstvu na raznim funkcijama pa je tako i u jednom razdoblju obnašao funkciju upravitelja šumarije Rakovica. Uz posao, velika mu je strast bila lovstvo pa je tako bio domaćin mnogim domaćim i stranim lovcima i uzvanicima.

Tijekom 1987. godine iako vitalan izuzetnog elana i energije odlazi u starosnu mirovinu, kada ne prestaje njegova ljubav prema šumi i drvetu, već sa svojom suprugom Marijom otvara samostalni obrt za tradicionalnu proizvodnju drvene šindre, sječu i izvlačenje drva, proizvodnju sjemena jele i smreke, uzgojne radove i njege u šumarstvu.

Domovinskim ratom u Hrvatskoj i okupacijom Saborskog, 1991. godine gubi sve što je imao. Tada, zajedno sa svim mještanima Saborskog prognan je sa rodnog praga i ognjišta te odlazi u Zagreb s vrećicom u ruci, ostatkom čitavog imanja. Utučen i tužan zbog prognanstva, pronalazi mir u pisanju što ga potiče, da podatke koje je već ranije skupljao o životu svoga kraja objedini i objavi. Ubrzo izdaje knjigu o svom Saborskom, koja je odlično prihvaćena od svih koji su na neki način bili povezani sa tim pitoresknim mjestom pod Kapelom. Kako je znao često reći, najljepši trenutak u životu mu je oslobađanje tada okupiranog Saborskog i povratak kući. Iako je tijekom okupacije kuća obitelji Krizmanić bila opljačkana, srušena, a potom i zapaljena, odmah nakon oslobođenja svog Saborskog, Josip Krizmanić se vraća na svoje ognjište i nastavlja s obrtom kojeg nije niti zatvorio tijekom prognanstva već se ustrajno u otežanim prognaničkim uvjetima nastavio baviti šumarstvom. Po povratku u Saborsko, Josip Krizmanić nastavlja s djelatnošću proizvodnog obrta, kojom prigodom u sezoni zna zaposliti i preko dvadeset radnika sa područja Saborskog, dok je u zimsko doba zapošljavao pet stalnih radnika na poslovima proizvodnje drvene šindre, proizvodnje sjemena smreke i jele te drva za ogrjev. Svojim radom, marljivim poslovanjem te zapošljavanjem većeg broja ljudi, Josip Krizmanić je svrstavan kao najveći poslodavac na području općine Saborsko.

Posebnost obrta Josipa Krizmanića iskazuje se u tradicionalnoj ručnoj proizvodnji drvene šindre, koja proizvodnja i proizvod je upisan u Registar kulurnih dobara Republike Hrvatske te u popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Iako u poodmaklim godina života, svjestan kulturne vrijednosti u proizvodnji drvene šindre, rado se odazivao i izlagao je svoj proizvod po raznim gospodarskim regionalnim te međunarodnim sajmovima duž cijele Republike Hrvatske.

Pored obrta kojeg je uspješno vodio, osim lovstva Josipu Krizmanić je strast bila i gljivarstvo, sakupljanje i prerada ljekovitog bilja te pisanje knjiga o šumarstvu i o svojem Saborskom, kojom prigodom je i objavio sljedeće knjige: „Saborsko i uža okolica“, „Više od pola stoljeća rada u šumarstvu“, „Kronika Saborskog“, „Folklor Saborskog“, „Šume treba čuvati od svih neprijatelja“ i „Mladež kroz stoljeća do danas“, dok je iznenadna smrt spriječila objavu posljednje knjige autobiografskog tipa sa elementima seoskih šala i pošalica.

Svoje bogato znanje i iskustvo o šumama i šumarstvu nesebično je prenosio mlađim generacijama, a cijeli svoj život borio se za prosperitet voljenog Saborskog i prisutnih mještana.

Vrlo strog i principjelan, a iznad svega pravedan, iako već u dubokoj starosti do posljednjeg je dana svog života radio i pisao. Nekad shvaćen, nekad i ne, svojom upornošću i energijom uvijek je stizao do cilja.

Bogato životno, radno, društveno i kulturno iskustvo, Josipa Krizmanića u 86. godini spriječila je iznenadna smrt 14. studenog 2009. godine.

Biografiju napisala kćer

 

KNJIGA O SABORSKOM

Ogranak Matice hrvatske u Ogulinu učinio je vrijedan potez kada je odlučio da kao prvu knjigu u svojoj Knjižnici objavi knjigu Josipa Krizmanića: Saborsko i uža okolica (Ogulin 1995. 210 str.) Ako bismo nekako pokušali podijeliti knjigu na više cjelina, mislim da bismo to mogli učiniti tako da prvi dio ide do prvog svjetsko rata, drugi od tog vremena do drugog svjetskog rata i treći od 1941. do početka ovoga sadašnjega rata.

U prvom dijelu nakon uvodnih riječi, redaju se teme: krčenje šume, dijalekti, obrada zemlje, mlin i kruh, odjeća i tkanje, porast stanovništva, odijevanje, opskrba vodom, prehrana, praznovjerje, vremenske prognoze, narodna medicina, sajmovi, zborovi, moralni nazori, prela, svadbe. Sve su to teme uobičajene u opisima narodnog života, ali ovdje se u svakoj od njih osjeti kako taj život struji i kuca upravo u Saborskom jer su tumači tih običaja ljudi s imenom i prezimenom, sa zanimanjem i mjestom boravka u Saborskom. Tu autor opisuje običaje koji su sve do današnjih dana bili prisutni u Saborskom. No to nisu neke apstrakcije, nego je sve povezano uz neke određene ljude i događaje. Te stvari je narodna predaja već uobličila, a Krizmanić svojim istančanim osjećajem to preuzima iz predaje i stavlja na papir, dajući svemu "zadnju ruku". Na mjestima je uključio čitave priče, narodne pjesme, i sve je to zgodno uklapa u cjelinu koju prikazuje. Knjiga koju je napisao ima, bez sumnje, i svoju literarnu vrijednost. (na fotografiji gore je Josip Krizmanić autor knjige Saborsko i uža okolica)

U drugom dijelu već se jasnije stvari vremenski smještaju, iako i dalje ima tema koje su se mogle smjestiti u prethodni, opći dio. Nakon prvog svjetskog rata nastaje aktivnije uključivanje u politički život, osnivaju se u Saborskom dvije pilane i narod dosiže dosta visoki stupanj blagostanja. S jedne strane koriste se blagodati koje pruža život na selu, a s druge strane otvaraju se mnoga radna mjesta u kojima Saborčani dobro zarađuju. Mladeži se otvaraju mogućnosti za školovanje, a na prosvjećivanju naroda djeluje i sposobni učitelj Slavko Katušin.
Valja napomenuti da Krizmanić nije naišao u prošlosti Saborskog nekog svećenika koji bi se u pozitivnom smislu ugradio u saborčansku predaju. Svećenik se spominje uvijek kao sporedna osoba i to s negativnim konotacijarna. Vjerojatno je tu ipak nešto ispušteno iz predaje, jer je poznato da su svećenici bili ne samo misnici i propovjednici nego i prvi učitelji i prosvjetitelji. Dobije se dojam da se autor sigurnije kreće kada opisuje praznovjerje nego li vjeru. No, jasno je da se sve ne uspije iznijeti ni kad se piše knjiga.


U trećem dijelu manje je narodne predaje a više osobnih doživljaja i osobnog praćenja događaja. Ipak ni tu ne gube na važnosti oni glavni akteri ove knjige, a to su Krizmanićeva "plemena", tj. pojedine porodice s njihovim kućama i zaseocima. On se i ne trudi biti povjesničar koji ocrtava korijene rata i analizira njegov tijek i posljedice, ali sudbine koje prati i bilježi veoma je lako uklopiti u poznate nam ratne okvire. Njegovo opisivanje poratnog hvatanja "narodnih neprijatelja" i natjerivanje naroda u seljačke radne zadruge sliči, kao jaje jajetu, partizanskim "oslobodilačkim" projektima u drugim našim mjestima.


Zašto nedostaju noviji događaji?


Zadnjih četrdesetak godina sadržajno je dosta siromašno prikazano. U ovakvim knjigama je to razumljivo, jer zbivanja još nisu dignuta na razinu narodne predaje, pa ih zato ni onaj koji svoj glavni izvor pisanja oslanja na predaju nije našao oblikovanu u narodu. Vjerojatno u tome možemo naći razlog da nije smatrao prikladnim dodati nešto i o ovom ratu, jer je Saborsko upravo u ovom ratu na takvoj povijesnoj prekretnici koja se može po važnosti mjeriti samo s onim vremenom kada su nakon Požarevačkog mira 1718. počeli prvi stanovnici graditi svoja stalna staništa na saborčanskom području.

Zadovoljio se lošim predviđanjima nakon što je 1989. vidio jato mladih gavrana, što bi, po nekoj predaji, trebalo biti navještaj rata. Te poruke gavranskog jata nisu danas neka moguća budućnost, nego kruta sadašnjost, pogotovo za Saborsko. Naime, ljeti 1991. počinje opsada Saborskog koje, nakon doista herojske borbe, pada 12. studenoga 1991. godine. Od 827 stanovnika 13 ih je poginulih, 29 se vodi kao nestali, a ostali su našli utočište u raznim mjestima na području slobodne Hrvatske. To je napisano tek u popratnoj bilješci izdavača. Dobro je da se tome doda o stradanju Saborčana i ono što je zapisano u godišnjaku slunjskog dekanata "MOSTOVI 1995" (str. 152-158). Tu možemo pročitati da su neki Saborčani pokupili podatke o njihovim ratnim stradanjima pa očekujemo da će se to negdje drugdje objelodaniti. Područje Saborskog doživjelo je "raspad sustava". One isprepletene sudbine naglo su se morale raskinuti, a ljudi su ostali bez svoje zemlje i zemlja je ostala bez svojih ljudi. Neće ta razdvojenost, nadajmo se, trajati dugo, ali Saborsko je svakako ostavilo iza sebe jedan povijesni međaš i budućnost će se u mnogočemu izmijeniti s obzirom na ono što je bilo. Zato je tim veća zasluga Josipa Krizmanića da nam je svojom knjigom u zadnji čas uspio spasiti predaju o životu jednoga sela i tako današnjim ljudima i njihovoj djeci sačuvati njihovu prošlost; ona može biti ovakva ili onakva, ali samo u povezanosti s njome Saborčani će osjetiti da imaju na što stati i u vremenu kada im je njihovo tlo nestalo pod nogama. Kad bi svako naše mjesto dobilo ovakvu knjigu! Što nije učinjeno do sada, ne smijemo propustiti u budućnosti.

Dr. Mile Bogović; knjiga Modruška ili Krbavska biskupija

You have no rights to post comments