Gatska župa i Brinje
Gačani kao naselje zabilježeni su već 818. u vijesti da su na franački dvor došli poslanici Borne, »ducis Guduscanorum«, koji se u Einhardovim analima o tom događaju zovu i Goduscani. Pored Krbave i Like Konstantin Porfirogenet spominje u Hrvatskoj i Gatsku župu kao onu kojom, zajedno sa one prve dvije, upravlja posebno hrvatski ban. Već je spomenuta misao da je ta Gatska bizantinskoga pisca možda zahvatala i Modruš i Vinodol i dio su sjedne Istre do Raše. Njoj je u to vrijeme spadao, možebit, i Senj, koji se kasnije kao primorska luka osamostalio.
Kraj Andrija darovao je 1219. cijelu Gatsku župu templarima. Tom prilikom naznačena je u ispravi o tome i njena granica. Ona je počinjala kod potoka Žrnovnice u blizini današnjih Ledenica, a otuda je tekla na Vratnik, odakle je okrenula na Bužane gdje je između te župe i Gatske međa bila kod Krasna. Odavde je granica išla pored Hrastovke, danas šume kod Tisovca, te je otuda udarila na crkve sv. Đure i Marka (u blizini Sinca), a odande na Jesenice (kod Saborskoga) i dalje do Plasa gdje se nalazila međa s Modrušom. Od Plasa tekla je između te dvije župe granica u ravnoj crtina Žrnovnicu. Templarima je kralj 1269. oduzeo Senj i Gatsku i zadržao za sebe, a njima je dao u zamjenu prostranu i plodnu Dubičku župu. Nešto godina poslije toga dvor je i Gatsku i Senj darovao Frankopanima, koji su ih u svojim rukama održali do pada Like i Bužana u turski posjed. Tada je na području Senja, Otočca i Brinja osnovana Krajina, te su utvrđenja u tim mjestima potpala pod nju.
Kada je 1219. Gatska bila darovana templarima, njoj je, sudeći po opisanim granicama, pripadalo i brinjsko područje, jer je sjeverna granica tekla od Plasa na Ledenice. Područje Gatske bilo je, prema tome, prostrano, protežući se od Krasna i izvora potoka Gatske daleko na sjever u unutrašnjost Gvozda. U tom gorju njoj su pripadali i Bitoraj s Drežničkim poljem, Krakar i Jasenak. Brinje sa svojim područjem odvojeno je tek kasnije, u toku 15. st., kada je nastala velika dioba među Frankopanima, pa je Otočac sa svojim zemljištem bio dopao jednoj grani, a ono brinjsko drugoj.
Nema sumnje da je već staroj Gatskoj župi bizantinskoga pisca središte bio grad Otočac, koji je, smješten na otoku što ga čini Gatska, na tom zemljištu bio u ono vrijeme najjače utvrđenje. U tom položaju održali su ga svakako i templari, od kojih su ga preuzeli Frankopani.
U posjedu te vlasteoske porodice Gatska je zabilježena već 1290. Frankopani su upravo stekli županstvo u njoj, ali je ta služba bila vezana, dakako, i na neka posjedovanja na tom području. Ona su i popisana 1300., a to su bili Otočac i Obvršje oko toga mjesta, Doljani i Lasničići. Župski grad u Otočcu zapisan je 1316.
Obvršje je obuhvatilo zemljište oko izvora Gacke i Sinca sve do Prozora i Zalužnice. Tu su kasnije zabilježena sela Kamenik, Ljutica jedna i druga, Samostac, Sinac i Zalug Mali i Veliki. Sva ta sela graničila su među sobom. Između njih ležao je otok, koji su činili Gacka, potok Sinac i Krajna (danas Krajnović). Tu se u međi spominje crkva sv., Đure, kojoj se ruševine nahode kod današnjega sela Poduma, zatim tvrđava na visoku brdu, po svoj prilici današnji Karingrad, ostatak iz prijašnjih stoljeća, i gora Obvrh. Spomenuta crkva nalazila se u selu Kameniku. Pored nje prolazila je velika cesta koja je vodila od Zaluga preko Sinca na Otočac.Doljani su i danas selo sjeveroistočno od Otočca u širokom dolu. Nema sumnje da su oni zauzimali i dio zemljišta susjednih Škara, Poduma i Petrinića polja.
Lasničiće postavljaju isprave, koliko ih spominju, stalno između grada Otočca i Doljana. Položaj će im, prema tome, biti na po dručja današnjih Glavataca i zapadnoga dijela Škara i Poduma. Lasničići su bili inače pleme koje je svoje glavne posjede držalo u Luci i Sidrazi. Stoga se kod ovih u Gatskoj u listini od 1316. i nahodi napomena »koji stanuju u spomenutoj Gatskoj župi« Ime Lasničići zabilježavano je u Gatskoj od 1300. do 1323. Poslije tih godina nestaje im traga.
To su posjedi koji se u prvih posjednika iz roda Frankopana spominju u početku 14. st. Kasnije se nabrajaju i mnoge druge njihove zemlje i oko Otočca, a isto tako i Brinje i posjedi oko toga mjesta. Frankopani su, dakako, sa župom Gatskom stekli, jamačno kao i templari, sve one zemlje na tom području koje nisu držali jobagioni grada Otočca. Tako je to bilo i na Krku i u Modrušu, a isto su stanje zatekli i templari i tu u Gatskoj i kasnije u Dubici.
U okolini Otočca Frankopanima je pripadao i Prozor. Zabilježen je 1449. u diobi toga roda, te ga je dobio Sigismund. U njemu je već postajalo utvrđenje koje je kasnije u ratovanju s Turcima dobro poslužilo.
Istočno od Otočca njima je pripadala Ljupča Vas sa crkvom sv. Marka, koja se i danas nalazi na području sela Poduma prema Zalužnici. Sa zapadne strane grada oni su držali zemlje oko Švice, selo Vivoze i Vilice. Tu u blizini Švice zapisano je i selo Mejupotočje s velikim lovištem u brdu, zatim Selce i Dermića Vas.
Frankopanima su pripadali i Vrhovina i Dabar. Prvi od tih posje da vezao se sa zapadne strane uza Zalužnicu, a sa sjeverozapadne uz Doljane. Za razliku od Bužanske zvala se ta Vrhovina Gatska (Wyrhowina Gatensis). U diobi u 1499. stekao ju je Sigismund, kojemu su dopali i susjedni gradovi Otočac i Prozor, a isto tako i Dabar. Tvrdi grad u Vrhovini bio je sagrađen još prije spomenutoga dijeljenja. Polovinu toga utvrđenja i cijelo ostalo područje toga posjeda bio je Hanž Frankopan darovao Petru, Kašparu i Matku Perušićima, koji su u isto vrijeme od njega dobili i Bužansku Vrhovinu. Toj drugoj i nastalo je po tome ime Perušić, ali je ona Gatska održala svoj prvotni naziv, te se tako i danas zove selo istočno od Otočca. Ipak je ime Perušić steklo i spomenuto utvrđenje, te se ono njime zvalo i za turskoga gospodstva u Lici, a i danas se tako zove.
I u Dabru je bio sagrađen tvrdi grad prije diobe među Frankopanima u 1449. Zidali su ga, kako se vidi, članovi toga posjedničkoga roda još u 14. st., svakako u isto vrijeme kada su podignuta utvrđenja i u Prozoru i u Vrhovini. Na dabarskom području zabilježena su 1486. i sela Sitnik, Zvojča, Tribihovo i Brižna. Prvo od njih i danas je zemljište kod Dabra. Zvojča je opisana i 1672., i po tome opisu ona se nahodila između Bogavče i Petrinića polja, a Brezna je današnji Brezovac između Petrinića polja i Doljana. Tribihovo je opisano u glagolskom brevijaru od 1379. Iz nekoliko bilježaka u tom djelu vidi se da je to selo ležalo u blizini Vrhovine, da je imalo crkvu sv. Ivana i da se tu u susjedstvu nalazilo i selo Okrugi.
U Dabru se ispod tvrdoga grada bilo razvilo podgrađe s povlasti com varoša, u kojem se kupila pijacovina. Nju je kralj darovao Frankopanima. Dabarsko područje 1486. računaju u gatsku, a ne u Brinjsku župu.
Brinje je bilo varoško naselje s obrtničkim, trgovačkim i građanskim stanovništvom, koje se bilo razvilo na ravnom plodnom tlu. Frankopani su na tom zemljištu u 14. st. izgradili tvrd grad Jelovik, koji je bio njihovo upravno sjedište, a ujedno je štitio varošane. Zabilježen je u poznatim spomenicima prvi put 1390. Ivan Frankopan zove ga naš grad (Datum in nostro castro Jelovici). Tako se onda upotrebljavala formula: oppidum Brine cum castro Jelovik. Frankopani su prije svoje velike diobe u 1449. često stanovali u Jeloviku, i tu su napisane mnoge njihove isprave. U spomenutom dijeljenju Brinje s Jelovikom dobila je grana Bartolova. Od toga vremena počelo se Brinje dijeliti od Otočca i od Gatske i osamostavljivati, te je najposlije postalo posebna župa. Tako je 1492. zabilježeno: villam nostram hereditariam Zamoschane vocatam in districtu comitatus brynyensis sitam. Hrvatske isprave zovu ga vladanje, ladanje, pitanje.
Osim samoga varoša brinjskoga, kako ga 1499. zove Anž Frankopan, nastalo je i posebno naselje ispod grada Jelovika. Zabilježeno je 1486. (Lodovico Iwsich, Martino et Petro, filiis eiusdem de Sub Brynnya).
U brinjskom području zapisano je kao posjed Frankopana samo nekoliko manjih sela, kojima se izgubio svaki trag, ali nema sumnje da im je pripadala velika čest toga područja, jer su oni svoj brinjski posjed vrlo cijenili.
Frankopani su i u Gatskoj i u Brinju imali velike posjede, osobito na tom drugom području, ali je ipak u oba ta kraja ostalo dosta zemalja koje nisu njima pripadale. Tako se, npr., u zapadnoj česti Gatske ne spominje nijedan njihov posjed, iako tu ima dobra tla i mnogo prilike za veća naselja. Možda je to samo slučaj, ali se ipak nadaje pitanje zašto s toga dijela nije zabilježena nijedna njihova zemlja, kad su po nekoliko puta zapisane one oko Otočca, oko Sinca, Prozora, oko Vrhovine, Doljana i Dabra. Tu u zapadnoj česti Gatske ležali su Kompolje, Dubrava, Brlog i Gušića polje, svakako sa jakim naseljem, ali oni nisu spomenuti među njihovim imanjima. To u najmanju ruku pokazuje da su ta dobra pripadala drugim posjednicima koji nisu potjecali od roda Frankopana. Ima, nažalost, malo vijesti o njima, jer su se isprave o Gatskoj i o Brinju uopće očuvale u malome broju. Ipak nešto podataka ima i o tim posjednicima, i to u vrlo pouzdanima zapisima, te će se i tome pitanju moći dati jasan odgovor.
Radi se o tome da li je u Gatskoj i u Brinju bilo plemenitih posjednika, kao što su oni postojali u Bužanima, Lici, u Krbavi, Srbu, Lapcu i Nebljusima. Već i po samom župskom uređenju u staroj Gatskoj naravno je da ih je moralo biti, jer je trebalo da tu organizaciju sačinjavaju samostalni, slobodni ljudi, Županstvo držali su, dakako, najprije templari, a onda Frankopani, te ti drugi i nose u svom naslovu »comes Gezkae«. Po župskom uređenju trebalo je podžupanstvo biti u rukama kakvoga plemenitoga čovjeka s toga područja. Kao takav zaista je zabilježen 1500. na brinjskom zemljištu Martin Ludoviković (in brigniensi castro in palatio comitis Angeli de Frangepanibus . . . presentibus . .. vicecomite Martino Ludovikovich). Tom prilikom zapisani su i drugi plemeniti ljudi na tom tlu, i to Petar Gušić, Đuro Lacković, Toma Perčić, Gregor Slavković, Gregor Frideriković, Gabrijel Zambletić, Jakob Perić, Mikša Seldanić, Martin Dminavić, Đuro Klokoč i Vid Tesaković. U brinjskom dijelu zabilježeni su i Dešići (1486. i 1497.), Dobrčinci (1497.) i Lipeinovići (1497.) Sve su to plemeniti posjednici koji su imali posjeda na brinjskom području.
Na tlu Gatske živjelo je i pleme Vukovića (Tumpa, filius Draschi de genere Uulconig, 1339.). Tom su posjedničkom plemenu pripadali, jamačno, Tumpići što su 1486. bili kao susjedi svjedoci kod uvođenja Frankopana u posjede Dabar, Sitnik i Tribihovo. Vjerojatno je stoga da su Vukovići imali svoje posjede negdje u blizini Dabra.
Na zemljištu Dabra posjede je držalo dabransko pleme, a do njih prema Vrhovini pleme Zagorci. O tom se nalazi bilješka iz 1515. u brevijaru iz 1486 što ju je načinio neki pop Štipan (A to pisah ja pop Š t i p a n . . . budući z bratjom mojom Mikulom Berčićem i Ivanom Tomšićem, a ti od plemena Dabran i Zagorac). U tom časoslovu kojim su se služili župnici u spomenutom Dabru te su u nj upisivali i svoje bilješke i zapise, ubilježeni su i dugovi pojedinih župljana crkvi. U tim zapisima zabilježeni su 1515. ovi Dabrani: Škarići, Jarići, Silaševići, Starkići, Vučetići, Voličevići, Trhožići, Stričići, Berojići, Brajenković, Šimajevići i Križići. Od spomenutih Vučetića, valjada, potječu današnji nosioci toga prezimena u okolini Brinja koji su se na tome tlu održali i u teškoj turskoj nevolji.
U blizini Dabra u spomenutim selima Tribihovu (ili Tribihovićima) i Okruglima svoje su zemlje držali plemeniti posjednici Snikravići. O njima ima bilješka u glagolskom brevijaru iz 1379. U zapisu od 1387. nalazi se i ovo: I pisaše se (te knjige) bogu na časti svetome Ivanu v Tribihoviće plemenitim Ijudem Snikravićem . . . ki jesu pomagali te knjigi, da bi se brže svršile. U tom plemenu zabilježeni su 1387. Batrići u Okruglima, a Račići u Tribihovićima, a 1489. u prvom od tih sela Mesodići, a u drugom Čislići.
Posebno pleme živjelo je u Gatskoj i u selu Doljanima sjeveroistočno od Otočca. Iz toga plemena potjecao je onaj vikar gatski iz 1486. što je unajmio Broza Kolunića da napiše svoj Zbornik. Spomenuti vikar napisao je u tom djelu: Ja gospodin Levnardo plemenem Doljanin položih učiniti svitlo delo . . . spisah sije knjige mojim blagom.
Sve su to plemena i posjednici iz istočnoga dijela Gatske od Dabra, Vrhovine i Doljana, kojima se je pomen očuvao u zapisima i bilješkama. Nema sumnje da je takvih plemena bilo i inače u cijeloj staroj Gatskoj župi i oko Otočca i oko Brinja. Sudeći po onima u istočnoj česti župe, u Gatskoj nije živjelo jedno pleme, kako je to bilo u Hotuči, u Lapcu, Srbu i u Nebljusima, nego ih je bilo više, kao što su se bila razvila u Lici i u Krbavi i kao što ih je bilo nekoliko u Bužanima. Gatska plemena jamačno su potekla od gradskih jobagiona te su s vremenom oplemenjena, kao što je takav razvitak bio i u Lici, u Krbavi, Srbu, Lapcu i u Nebljusima. Gatsko je područje bilo veliko, i svakako se na njemu našlo u 12. st. mnogo gradskih jobagiona, te su se iz njih razvila i mnoga posjednička plemena. Ipak je na tom velikom prostoru ostalo i mnogo gradske zemlje, što su je bili dobili iznajprije templari, a onda kasnije Frankopani. Značajno je da na tom razmjerno plodnom i dobro nastanjenom zemljištu nije posjede steklo nijedno od povlaštenih posjedničkih plemena iz Luke ili Sidrage, kao što se to bilo dogodilo u Lici, Krbavi i Bužanima, nego su ih bili stekli templari, a i oni svakako tek u kasnijim godinama 12. st. Možda se u staroj Gatskoj župi na dobrom tlu već rano bilo razvilo čvrsto uređenje gradskih jobagiona, koji su tim zemljištem u to vrijeme uspješno upravljali. Tako nije nijedno lučko ili sidraško povlašteno posjedničko pleme unišlo ni u Lapačku, Srpsku ni Nebljušku župu. Nažalost o Gatskoj i Brinjskoj župi ima vrlo malo isprava, te nema ni potrebnih podataka o uređenju sudstva na tim područjima. Da su rotni stolovi i tu postojali, vidi se već iz toga što su postojala plemenita posjednička plemena, koja su u svim drugim susjednim župama imala svoje sudstvo. Predsjednici rotnih stolova bili sužupani, od kraja 13. st. samo iz roda Frankopana.
Najjače trgovište na tom području bio je varoš Otočac, koji serazvio na ravnici s jedne i s druge strane Gacke. Iz njega su dobre, ceste vodile u Sinac, Vrhovinu, Dabar i preko Brloga na Senj i Brinje.
U zapadnom dijelu Gatske Frankopanima je pripadao Čarman Kal, selo koje se nahodilo na području današnjega Crnoga Kala. Taj se njihov posjed vezao na Krasno i Kuterevo iz Bužanske župe. Kod Otočca na zapadnoj strani njihovi su bili Vilici.
Iz 1645. i 1672. ima popis posjeda i sela koja su od starine po stojala u zapadnoj česti Gatske. U njemu se spominje Oraovac, Bukovljani, Kovačice, Kompolje, Poljica i Brlog, a s druge strane Klanac i Glavaci. Kome su te zemlje pripadale, teško je reći. Vjerojatno je da su i tu posjednici bili i plemeniti ljudi i Frankopani, i to oni prvi valjada u većem broju, jer o Frankopanima ima sačuvanih isprava, a ipak im se posjedovanja osim u Švici, Vilićima i Črman Kalu ne navode.
Na gatskom području stekli su s vremenom posjeda i pojedini Gušići iz Krbave i Mogorovići iz grane Disislavića. Po onima prvima prozvano je kod,Brloga veliko Gušića polje, koje to ime nosi još od 15. st. Čini se da ti gatski Gušići potječu od onih turanskih iz sjevernoga dijela Krbave. Spomenuti Mogorovići prodali su 1408.. svoj dio Oštro vice u Lici i svoje stare posjede u blizini toga grada i Grebenara i Sutpetra u Lici Nikoli Frankopanu, a on im je dao, povelik dio svojih posjeda u Gatskoj u Sincu, Zalugu i okolini tih sela od vrela rijeke Gacke pa sve do blizu Otočca. I Gušići i ti Novakovići iz plemena Mogorovića bili su uvaženi ljudi kroz 15. st. u Gatskoj.
Na brinjskom području zabilježeni su 1645. Lučani, Grabar, Selišće, Crnac, Dobrica, Jakovca Polje, Dubrave i Drenov Klanac uz Gacku, zatim Brinjsko Polje sa Drenovcem, Letincem, Njivicom od Sv. Štipana do Sv. Vida, Glibodol, Tihovo, Kamenica, Križ, Veliki i Mali Kut, Mala Dubrava, Jezerani, Stajnica i Čečerišće, Skalići, Selo Sabljakovo, Mikuličica, Brezje, Prokike, Županj Hum,. Kut sv. Pavla, Babica Selo i Vodotočje.
Gatsko i brinjsko područje bilo je do turskoga ratovanja dobro nastanjeno, te se tu nahodilo i jako kmetsko stanovništvo. To zemljište nisu Turci nikad uspjeli osvojiti, iako su ga napadali nekoliko puta i u 16. i u 17. st. Ipak je i odavde izbjeglo mnogo raseljenika, ali je i oko Otočca i oko Brinja ostalo naselja koje se je u vrijeme nevolje moglo skloniti u tvrde gradove. Preostalo stanovništvo održalo se i kroz 16. i 17. st. i ono je sačuvalo i staru toponomastiku i stari govor koji su se u punoj snazi očuvali od cijeloga zemljišta između Zrmanje i Gvozda jedino na tome tlu.
Izvor: STJEPAN PAVIČIĆ: SEOBE I NASELJA U LICI- ZAGREB 1962.