Na domjenku uoči pravoslavnog Božića usred Zagreba pojavio se stanoviti Vladimir Božović, specijalni izaslanik Aleksandra Vučića, u biti s istim porukama i prijetnjama s kojima je Slobodan Milošević devedesetih započinjao ratove na sve četiri strane svijeta. Milošević je tada uskliknuo: "Niko ne sme da vas bije", a Božović danas: "Branit ćemo vas svim raspoloživim sredstvima kad budete ugroženi." I još: "Narod s jasenovačkim cvetom u srci i duši ni pred kim neće saginjati glavu." Da ne bi bilo nesporazuma, gospodin izaslanik je naknadno objasnio kako on nije govorio u svoje ime, nego u ime države Srbije. Božović je govorio bahato i svisoka i samo činjenica da je objema rukama držao papir s kojega je čitao svoju poslanicu spriječila ga je da ne podigne prst visoko u zrak.
Nema tog domjenka, nema komemoracije da ne slušamo iste prijetnje, iste ratne pokliče, dok pola hrvatske Vlade, poput ovaca za šišanje, sluša i trpi. Čak je i Miloradu Pupovcu bilo nelagodno, ali se nije ispričao. Zato je Siniša Ljubojević, predsjednik SKD-a "Prosvjeta" čuo prijateljske poruke. Šteta što nitko drugi u Hrvatskoj nije takvo što ni čuo ni doživio.
Čitava stvar sa Srbijom nije nimalo bezazlena. Uvijek je to isti scenarij. Počne s optužbama za fašizam, nastavlja se pričama o ugroženosti, podsjećanjem na deseterostruko uvećane žrtve i opomenama kako se Bljesak i Oluja neće ponoviti. A onda, onda valjda slijedi agresija.
U cijelom ovom starom scenariju valja ipak primijetiti neke ohrabrujuće pomake. Davor Ivo Stier, kojega je Božović podsjetio na Miloševića, vrlo je brzo izrazio svoje negodovanje. Kolinda Grabar-Kitarović nastoji učvrstiti prijateljstvo sa SAD-om, a patrijarh Irinej citira Salomona: "Bolje susjed blizu nego brat daleko."
Josip Jović