Ujutro 14. prosinca, vojvoda Đujić i zapovjednici korpusa stigli su na sastanak kako bi razgovarali o našem daljnjem kretanju. Odlučeno je da ćemo nastaviti u 10 sati, s borbenim jedinicama raspoređenim kao i prije.

Ostalo je teško pitanje u vezi s našim teško ranjenima. Nisu mogli jahati konje, a njihovo nošenje po ovom snježnom i ledenom vremenu nije bilo izvedivo. Ostavljanje iza njih nije bila opcija. Konzultirali smo se s njihovim obiteljima i starijima, ali nije se moglo pronaći dobro rješenje. Jedan od ljudi mi je rekao da je među domobranima, koji su se nalazili oko dva ili tri kilometra od Drežnika, bio dočasnik koji je tvrdio da me poznaje iz naše predratne vojne službe. Palo mi je na pamet da bih ga trebao kontaktirati kako bih istražio mogućnost da nam pomogne u vezi s ranjenicima. Poslao sam lokalnog seljana da ga pozove.

Stigao je malo kasnije. Prepoznao sam ga. Sjećao sam ga se kao izvrsnog dočasnika. Bio je blijed i drhtao je. Objasnio sam mu našu situaciju i pitao ga može li nam pomoći. Rekao je da može i da hoće. Dao mi je riječ da će se osobno pobrinuti za njih i da će organizirati prijevoz ranjenika u Sloveniju, što smo i tražili. Činilo mi se da je vrlo sretan što nam može učiniti tu uslugu, iako mu nisam baš vjerovao, ali sam mu ipak toplo zahvalio, obećavajući da ako ostanemo živi i ikada se sretnemo, nikada neću zaboraviti njegovu ljubaznost. Obitelji ranjenika pristale su na ovaj prijedlog, iako bez puno nade u uspjeh. Nije bilo alternative.

Doista, kratko vrijeme nakon našeg dolaska u hrvatsko primorje, sjeverno od Sušaka, primio sam izvješće iz stožera Dobrovoljačkog korpusa u Postojni da su naši ranjenici sigurno stigli i smješteni u njihovu bolnicu. Na kraju su ozdravili i vratili nam se. Danas svi žive u progonstvu, zdravi i sretni. Ovaj dočasnik domobranske straže pokazao se kao častan čovjek koji je održao riječ i vječno sam mu zahvalan.

Nastavili smo kretanje u sljedećem borbenom rasporedu: Odred Marić i Petrovac kretali su se smjerom Drežnik-Čatrnja-Korita-Uvala-Saborsko; četvrta brigada desnom linijom, a treća brigada lijevom. Sve ostale jedinice ostale su uz glavninu.

Vrijeme je bilo oblačno s mjestimičnom maglom i padao je suhi snijeg. Kako smo se približavali selu Čatrnja, dočekala nas je jaka vatra partizana. Naše vodeće jedinice napale su partizane i okupirale selo. Parizani su se povukli u selo Korita i s ruba šume iznad sela otvorili žestoku vatru po otvorenom prostoru ispred sela. Naši prvi pokušaji protunapada bili su odbijeni. Naredio sam da se na mjesto događaja dovede svo naše automatsko oružje. Čim su stigli, postavio sam ih na položaje s kojih su mogli pokrivati ​​naš napad. Preko stotinu automatskih pušaka odjednom je počelo pucati, grabeći partizanske položaje. Partizanska vatra počela je jenjavati, a naše vodeće jedinice napredovale su prema neprijateljskim položajima. Konačno su upali u selo, a partizani su počeli bježati u panici i strahu. Mnogi su posječeni i ostali su ležati gdje su pali, dok su se ostali spasili bježeći u šumu oko Kapele. Imali smo samo nekoliko ranjenih. Bilo je 28 mrtvih partizana. Naredio sam da se njihova tijela polože pokraj ceste, kako bi ih i naše vojne jedinice i izbjeglice vidjele i tako im se podigao duh i moral.

Kako smo se približavali Kapeli, cesta do vrha sela bila je uska, strma i vrlo teška za penjanje. Cesta se na vrhu proširila. Šuma je bila gusta i sastavljena od ogromnih jela i bukvi, koje su bile prekrivene debelim pokrivačem snijega. Grane koje su se križale iznad ceste stvarale su dojam kao da prolazimo kroz bijeli kristalni tunel.

Naša prethodnica se brzo kretala, ali prateće skupine su jedva mogle pratiti korak. Borci su se mogli kretati prilično dobro, ali ne i izbjeglice, koje su bile loše odjevene, a u mnogim slučajevima i bose. Oni koji su imali cipele nisu ih mogli obuti jer su se smanjili nakon što su se smočili. Mnogi su imali stopala i noge omotane krpama, pa izgledaju kao da nose krplje. Neke izbjeglice su imale otvorene rane na stopalima. Djeca plaču, kao i njihove majke koje ih drže u naručju ili nose na leđima. Ali bez obzira na to, svi se kreću što brže mogu uz pomoć četnika.

Školski nadzornik Voja ima noge omotane jutenim vrećama, zbog čega izgledaju kao panjevi. Rada Degoricija i Nastasija Zavorić izgledaju još gore. Gospođa Rašeta, koja ima 80 godina, jedva se kreće, oslanjajući se na štap i na unuke koji je drže. Stalno se zaustavlja da se odmori.

Naše prednje vojne jedinice prošle su kroz Kapelu prije sumraka, dok su uvjeti još bili dobri. Međutim, ostale jedinice divizije koje su prošle tijekom ostatka noći patile su od strašnih uvjeta. Bile su umorne, promrzle i bojale su se da će zaostati ili se odvojiti od glavnine kolone, dajući tako partizanima priliku da ih napadnu. Sve se to udružilo iscrpljujući njihovu snagu. Kolona više nije bila neprekinuta, jer su se neki elementi odvojili. Komunicirali smo pomoću baklji. Svjetlost baklji koje su eksplodirale iznad nas, viđena kroz kristale snijega, stvarala je veličanstven prizor, iako ne i očaravajući. Osim toga, bojali smo se da će svjetlost baklji odati naš položaj.

U Saborsko sam ušao s prednjim dijelovima naše kolone. To je veliko selo i sve kuće su bile netaknute. Odlučio sam nastaviti sa svojim korpusom prema Ličkoj Jesenici, a sve ostale jedinice neka prenoće ovdje u Saborskom. Ostavio sam kurira s naredbama za jedinice koje su išle za nama i nastavio sam dalje. Do Jesenice je bilo oko 4 ili 5 kilometara i ovaj put mi se činio težim i dužim od cijele rute od Drežnika do ove točke.

U Jesenici je bila skupina partizana koji su nas dočekali pucnjavom, ali su se brzo razišli kad smo ušli u selo. Nakon što smo dogovorili smještaj i sigurnost, ušao sam u kuću koju sam odredio kao naše sjedište, gdje sam se, uz pucketajuću vatru, konačno uspio ugrijati i osušiti.

Lička Jesenica je prilično veliko mjesto s čisto srpskom većinom. Smještena je u zaljevu, okružena brdima sa svih strana. To je četničko selo koje su partizani terorizirali 1942. godine. Partizani su ubili preko stotinu četnika iz ovog sela. Mnogi domovi bili su napušteni i obavijeni crnom bojom. Ljudi su nas rado dočekali, pogotovo jer smo u svojim redovima imali nekoliko preživjelih četnika iz ovog sela. Ostali smo tamo jedan dan da se odmorimo.

Za razliku od Ličke Jesenice, Saborsko je veliko i bogato hrvatsko selo. Zanimljivo je primijetiti da su svi seljaci bili ili ustaše ili partizani. Selo je bilo netaknuto i djelovalo je mirno. Farme su bile pune stoke. Na tavanima možemo vidjeti dimljeno meso i slaninu. Ljudi su bili dobro odjeveni, sa škrinama i kutijama punim razne odjeće. Uspoređujući srpsko selo Lička Jesenica s hrvatskim selom Saborsko, može se vidjeti i procijeniti rad partizana, čiji je cilj bio uništenje srpske nacije. Takav je bio kontrast između srpskih i hrvatskih sela diljem Hrvatske.

Demanti: (Partizanski napad na Saborsko 5. siječnja 1943. godine)

Sve što smo tražili od stanovništva Saborskog bilo je da nam pruže sklonište i hranu za jedan dan našeg boravka tamo. Mislim da je njihovo "gostoprimstvo" bilo doista „iskreno“, jer sam nakon odlaska iz Saborskog čuo kako neki pojedinci recitiraju sljedeći ironični stih: „Ni manjeg sela, ni ljepše dobrodošlice od Saborskog, svi su plakali za nama dok smo odlazili“.

Neka ovih nekoliko redaka sjećanja na teške i krvave dane našeg odlaska iz domovine posluže kao zavjetne svijeće u čast sjećanja na naše ratnike koji su položili svoje živote na putu naše Golgote.

.

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945, više o tome - OVDJE