Na mezarju u Pećigradu kod Cazina već dugo godina jedna je grobnica prazna. Među dva roditeljska nišana Enes Beganović podignuo je još jednoga za svog brata Samira, ali četvrt stoljeća čeka da ispod njega pohrani bilo što od njegovih posmrtnih ostataka.
Samir Beganović je s 24 godine bio ratni pilot bošnjačke Armije BiH. Visoke škole je prethodno izučio u bivšoj JNA, za koju je službovao u Zadru, ali je početkom rata odbio prekomandu u Titograd/Podgoricu i preko Udbine se vratio u rodni kraj.
U povijest je ušao kao prvi čovjek koji je s kolegom Edvinom Iftićem probio blokadu opkoljene Cazinske krajine. Koristeći se samo frekvencijama Radio Ogulina uspostavili su zračni most sa Zagrebom. Bilo je to u kasno proljeće 1992. godine i rat u susjednoj državi je već uvelike plamtio.
Više od dvije godine on i ekipa svakojakim letjelicama, isključivo noću, prevozili su sve što je bilo potrebno okruženoj enklavi. I onda je došlo ljeto 1994., taj kobni 1. kolovoza.
– Senad je noć prije – govori nam Enes – doletio u Antonovu 26 iz Pule zajedno s pet članova posade, sve Ukrajinci, i Splićaninom Nikšom Župom, koji je tada radio za Ministarstvo obrane RH. Kako oni nisu znali područje i koridore, brat je sjedio na mjestu kopilota, služeći im kao neka vrsta "živog radara". Iskrcali su i ukrcali što su trebali i iduću noć su se trebali vratiti.
Privatna istraga
Toliko im se žurilo da se brat nije stigao javiti ni meni, ni roditeljima. Uzletjeli su s našeg improviziranog poljskog aerodroma u Ćoralićima, ali ih je odmah iznad Plitvica uočila protuzračna obrana vojske tzv. Republike Srpske Krajine i srušila zrakoplov.
Tužna vijest ubrzo je došla do Bihaća i Cazina, ali kako je buktio dvostruki sukob – jedan sa Srbima s obje strane granice, a drugi s autonomašima Fikreta Abdića – malo toga moglo se napraviti da se dođe do relevantne informacije, a pogotovo tijela.
Zato čim je rat stao, Enes kreće u potragu. Državni organi u Sarajevu stalno su mu davali obećanja, ali malo su toga činili i uspijevali. Obraćao se i Hrvatskoj, ali kaže da su u Zagrebu dugo nijekali da je bilo kakav zrakoplov uopće pao na hrvatskom teritoriju.
– Vidio sam da mi druge nema i dao se u privatnu istragu. Oko Plitvica organizirao sam i pretragu terena, riskirajući da me i kazne kao stranog državljanina koji nešto češlja uz granicu i po tuđem teritoriju. Nakon nekoliko pokušaja, tamo 2004. godine u prašumi Čorkova uvala na području Saborskog našli smo ostatke aviona. Bili su razbacani na sve strane, od dijelova trupla, do motora. Puno su mi pomogli lokalni mještani, Hrvati. Vječno ću im biti zahvalan – veli Enes.
Ključna, pak, informacija o sudbini ljudi s ratnog noćnog leta Cazin – Pula došla mu je od Save Štrpca, ministra u vladi tzv. Krajine, koji se kasnije bavio pitanjima nestalih. On je ispričao da je osam kilograma kostiju i ostalih dijelova tijela skupljeno na mjestu pada i odmah poslano u Knin, na obdukciju izvjesnoj doktorici Čubrilo. Potom su prebačeni u Beograd, na Vojno-medicinsku akademiju (VMS), odakle ih nekoliko godina nakon rata preuzimaju ljudi iz veleposlanstva Ukrajine i diplomatskim kanalima otpremaju u Kijev.
– Pokušao sam sve što se moglo. Tjerala me slika majke Hatidže, onaj pogled očaja i pitanje kojim me uvijek dočekivala: "Sine, nađe li i jednu kost našeg Samira?". Umrli su i majka i otac Ismet , a da nisu dočekali taj trenutak za smiraj svojih duša. Stupio sam ja u kontakt i sa sinom Nikše Župe u Splitu, ali smo nailazili na razne probleme, od nepoznavanja ukrajinskog jezika, pa do šutnje službenih tijela. Znate, to je za njih u Kijevu ipak bio privatni let, posao jedne grupe ljudi i država nije željela imati nikakve veze – jada se Enes.
Nova nada pojavila se krajem prošlog tjedna kada je ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković pozvala na sastanak otpravnika poslova ukrajinske ambasade u Sarajevu Serhiia Miniailoma i službeno zatražila od njegove zemlje pomoć u pronalasku posmrtnih ostataka poginulog bošnjačkog ratnog heroja. Obećano je da će učiniti sve što je u njihovoj moći.
U međuvremenu, točno na 25. obljetnicu pogibije, rodni Cazin se odužio Samiru i po njemu nazvao jednu od ulica u centru grada. Ona službeno od lani nosi naziv Ulica pilota Samira Beganovića.
– Kada se ulica otvarala i kada sam vidio onoliko ljudi i isplakanih suza, sebi samom sam rekao: E, sada mogu umrijeti! Ali, dok i zadnja nada postoji, ja odustati neću. Svojim roditeljima Hatidži i Ismetu na samrti sam obećao da ću Samira pokopati uz njih. Makar i jednu mu kost, jednu vlas s glave – kazao nam je, teško gutajući i susprežući suze, brat Enes.
I još na kraju imao je i ovo za reći:
– Znate, ja često čitam priče o sudbinama nestalih sa svih strana. Kada bilo koja obitelj dođe do onog što je ostalo od koga njihovog, meni nekako drago. To mi daje nadu da ću i ja uspjeti.
Komentari