Ispis
Hitovi: 1063

Gledala sam brata kako preko noći postaje muškarac i preuzima veliku odgovornost. Obranu našeg sela. Naš zadnji rastanak bio je tog kobnog 12.11.1991. godine kada je odlazio na položaj. Gledala sam za njim kao ni jednom do tad, odlazio je korak po korak kao da je umoran, umoran od svega. Izgledao je kao "umorni starac", a imao je tek 19 godina.

Gledam za njim nagnuta na ogradu kako odlazi, okreće se, gleda prema meni, smiješi se i maše mi. Napokon smiješak, jer u ta tri mjeseca nisam ga vidjela nasmijana. Bit će dobro, mislim si, jer se moj brat okrenuo prema meni i nasmješio se. No negdje u dubini duše smo slutili da se više nikada nećemo vidjeti.

Taj dan je na silu sklopio oči, a ja, ja zbog njega dišem. Mjesec Studeni užasno boli i nosim tu bol u sebi već 30 godina jer je u ovom mjesecu zauvijek nestao osmjeh s njegova lica. On me u ovom mjesecu natjera da uzmem olovku u ruke, da pišem, da bilježim, da pamtim i da ga ne zaboravim. A znate li što je najviše volio? Volio je pisati.

Počivao u miru Božjem dragi brate - tvoja seka Vesna.

Slika gore je najstarija žrtva Mate Matan Matovina rođ. 15.04.1895.