I danas na festu sv. Vlaha, dubrovačku književnost svojata država koja Dubrovniku nije ni susjedna. Mislim da njima nije bitno što su se dubrovački pisci smatrali Hrvatima i svoj jezik zvali hrvatskim, već je to nastavak svojatanja štokavske ijekavice kao srpskog jezika. Odakle im to?

U R. Srpskoj je službeno jezik srpski s ijekavskim izgovorom. Otac srpskog jezika Vuk Karadžić zalagao se da književni srpski bude ijekavski. U Novom Sadu i Beogradu su prihvatili njegove zamisli, osim ijekavice. Njemu je kontrirao Otac Domovine, Ante Starčević, koji je pisao knjige na ekavici i zalagao se da književni hrvatski bude štokavski ekavski. Brojni su ekavci kajkavci i sjeverni čakavci. Starčević je bio Ličanin ikavac, a u Lici je jekavica bila jedino i isključivo srpska, dok su u Lici ikavsko-ekavski čakavci i dio štokavaca. Eto, svi kažemo kao i lički Srbi: u Lici, dok lički Hrvati izvorno kažu u Liki (pravopisno je točno oboje, ali se forsira Lici, vojsci, bitci radi neznanja ili stereotipa o "seljačkom" i "književnom"). Da je bilo po Vuku i Anti, danas bi hrvatski bio ekavski, a srpski jekavski.

Zašto svi domaći Srbi u BIH, Crnoj Gori i propaloj tzv. SAO Krajini govore jekavicom? Zato jer su je donijeli iz svoje pradomovine na istoku Hercegovine i oko Starog Vlaha, Lima, Moravice, Prijepolja, Sjenice u Srbiji, ali daleko najviše iz gorja Crne Gore. To nije onaj crnogorski koji se najčešće čuje, to nije onaj dijalekt i naglasak Podgorice, Cetinja, Budve i crnogorskog primorja. To je gorski crnogorski koji se od istočnohercegovačkog najviše razlikuje u npr. 'doša, sjeka, prepa' (tako i danas govore Srbi diljem "Krajine"), a ne 'došo, sjeko'.

Dio hrvatskih Srba i danas nakon 500 godina i 500 km razdvojenosti od pradomovine, ima čak i crnogorsko meko š (śjutra, šjeme). Krajiško i crnogorsko 'đe, ođe, nijesam' imaju dakako i Dubrovčani, što dubrovački ne čini ništa manje hrvatskim. Dapače, obožavatelj dubrovačke književnosti Ljudevit Gaj upravo je dubrovački odabrao za temelj hrvatskog standarda. Tako je jekavski dijalekt kojim su Hrvati čisto govorili samo manje-više južno i istočno od Neretve postao standard koji svi pišemo i čitamo. Zahvaljujući migracijama, taj dijalekt je pomiješan s drugim dijalektima i npr. na području Bjelovara (izvorno Belovar) i Osijeka (prvotno se spominje kao Eszek, Essegg, Essec, vj. od riječi oseka). Rijeka je na širem riječkom području izvorno Reka i Rika, a Riječani ime svog grada naglašavaju drugačije nego ijekavci.

No, ima još razlog zašto susjedna država svojata dubrovačku, staru bogatu književnost: nema svoju.

Držićeve, prema njima njihove premda ih ne razumiju, i danas vrijede: "Obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao."