Mate Matovina (Matan) rođ. 15.04.1895. ubijen 12. studenoga u velikosrpskoj agresiji 1991. god. kao 96-ogodišnji starac na pragu svoje kuće u Biljevini, a potom završio u masovnoj grobnici "Popov šanac".

Poslije pobjede Vlatka Mačeka na izborima i osnivanja Banovine Hrvatske 1938. godine povećala se nacionalna strast, a i teorija komunizma je imala utjecaja na to, pa se može reći da su se i Saborčani počeli baviti politikom, ali još uvijek manje od ostalih. Neki postupci i događaji su ih natjerali da zamrze postojeću vlast, ali opet sve tiho i bez neke velike strasti. Za njih je posao bio uvije iznad svega. HRS (Hrvatski radnički sindikat) je organizirao štrajkove radnika, obećavao moguće i nemoguće, ali su Saborčani to sve primili s velikom rezervom, te su smatrali da im je štrajk gubljenje vremena.

Matan Matovina (Tomićev) nije se nikako slagao da se ide u štrajk. Znao je reći; ljudi mi ne radimo, ne zarađujemo, pilana stoji, u bukove trupce ulazi mušica, naš gazda puno gubi, a kada gubi odakle će nam povećat plaću. Bilo bi bolje da radimo, bar ćemo nešto zaradit, a mogli bi se dogovorit da nam gazda nešto povisi plaću, ako bude zarade. To bi moga naš sindikat tražit i predlagat, a ne gonit nas u štrajk. Kako vam drago tako radite, ali se meni to ne dopada. Ja neću tvrdit da je dobro to što ja mislim, ali sam siguran da nerad nikome ne donosi niš dobro, pa tako i ni ovaj naš štrajk.

Vođe radnika su oštro postupale prema Matanu i prijetili mu da ne pomišlja o početku rada prije nego se plaća povisi. On je uvijek bio smiren, pa je i na tu kritiku mirno reagirao dodavši; nisam ja nikakv izdajica, neću ja počet radit, ali vam kažem da nije pametno što radimo, inače je meni svejedno. Koliko je vama do Božića toliko je i meni. Matan je bio radnik po njemačkom stilu. Radio je polako, nikada nije stajao i uvjek je imao dobar učinak. Bio je šaljivčina pa je to uvjek dobro došlo kod gazda i među radnicima. Rado je komandirao kod valjanja klada, njegov "hooop" daleko se čuo. Bio je vrlo pošten. Živio je od svoga rada i koliko bi god zaradio bio je zadovoljan. Njegov rođak Antica nije imao djece, a volio je zadirkivati Matana kako on polako teše i polako podiže sjekiru, pa mu reče; čuvaj se rođače, nemoj tako vruć pit ledene vode, neću, neću tvoj će mi stariji si doniti tople. Pilana Kuselj je imala dva gatera, ali ni jedan nije mogao rezati trupce deblje od 80 cm. Tad je šuma bila puna debelih stabala, pa ih je trebalo istesati na tu mjeru, a to je bio Matanov posao. Novi gazda Mišo Kosanović nekoliko dana nakon preuzimanja pilane i radnika, zapazi Matana kao jako sporog radnika, koji po njemu ne može opravdati svoju zaradu. To svoje zapažanje je prenio upravitelju i rekao mu da o tome povede računa. Upravitelj je nakon nekoliko dana postavio još dvojicu radnika na tesanje trupaca zajedno s Matanom, radi usporedbe učinka za vrijeme efektivnog rada. To su bili Ante Bićanić i Josip Vuković obojica iz Poljanka. Ta dvojica su bili dobri i brzi radnici, ni oni ni Matan nisu znali o čemu se radi. Stali su svaki kraj svoje klade i počeli tesati, upravitelj Jovica Hojdin je svakog sata obilazeći druge radnike navratio i do njih. Nije ništa govorio. Do 10 sati je Matan otesao jedan trupac, ova dvojica su svaki po dva. Upravitelj je prilikom obilaska to vidio. U 12 sati Matan je imao dva otesana trupca, ova dvojica svaki po tri i započeli četvrti.

Od 12 -13 sati je bio dnevni odmor. Nakon odmora nastavili su posao, u 14 sati Josip prebije držalicu na sjekiri, a još nije otesao ni pola trupca kojeg je započeo prije podne. Ante se tuži da mu se sjekira često tupi, pa je često oštri. Matan je prije podne za sebe uzeo trupce koji su bili teži za obradu od onih koje su tesali Josip i Ante, smartajući da će on lakše riješiti te velike kvrge. U 15 sati Matan završava četvrti trupac i započeo peti, Ante je završio onaj koji je počeo prije podne, sada su on i Matan izjednačeni. Josip je nasadio sjekiru i nastavlja tesati svoj četvrti trupac. U 17 sati kada su završili s poslom, Matan je imao šest otesanih trupaca, Ante pet, a Josip četri. Matan ih pogleda pa reče; kad ste jutros počeli tesat ja sam mislija da ćete otesat sve trupce, pa sam pomislija što ću ja radit - pa se malo podrugljivo nasmije onako u svom stilu; ha - ha - ha.

Nastavili su raditi i slijedećeg dana. Josip i Ante imali su još manji učinak, a Matan uvijek isti. O tome je upravitelj izvjestio gazdu. Čim je gazda uhvatio malo vremena otišao je do Matana da porazgovara s njim. Pitao ga je Matane bili ti mogao malo brže raditi nego što sad radiš? Paaaa, bi. Koliko bi onda otesao trupaca na dan? Pola manje nego ovako. Kako pola manje? Zamislite gospodine, kad bi ja požurija, prvo brzo bi se umorija i mora bi često odmarat, drugo nebi moga dobro pazit pa bi sikiru često tupija, treće nekad  bi u toj žurbi možda prebija i držalicu na sikiri, četvrto nebi mi posal bija čist, pa bi me upravitelj tira da popravljam, a moga bi se i posić pa eto zla. Gazda ga potapka po ramenu i reče; samo ti radi kako smatraš da je bolje, a od danas ti je satnica veća za pola dinara. Pozdravi se s Matanom i ode, a Matan ostane smješkajući se zadovoljan povišicom satnice.

Iz knjige Josipa Krizmanića - Saborsko i uža okolica