„Nekad sam samo u pričama slušao da se rodoljubljem i snagom volje mogu pobijediti tenkovi i avioni. Mnogi dobri poznavaoci prilika i uvjeta ratovanja neprestano se iščuđuju kako Saborsko odolijeva ogromnoj neprijateljskoj snazi. Ne dobije li pomoć, to hrabro selo moglo bi doživjeti strašnu sudbinu, jer oko njega je neprijatelj s takvom borbenom snagom da nitko već mjesecima ne može vjerovati kako se Saborčani uspijevaju oduprijeti. Malo junačko selo upisuje se velikim slovima u hrvatsku povijest. Saborsko je uz Vukovar i Dubrovnik postalo simbolom natčovječanskog otpora. Dok su to gradovi sa svojim obrambenim snagama i sistemima zaštite, Saborsko je malo selo koje se samo zahvaljujući neviđenoj hrabrosti njegovih stanovnika svrstalo uz bok ovih gradova – heroja“.

Ico Mikuličić, „10 000 granata na Saborsko.“ Novi list, pisano 15. XI. 1991.

Tri dana nakon pada, kada su prognanici počeli pristizati na slobodan teritorij, javnost je prvi put čula da je Saborsko palo.

Obljetnica je jednog od najvećih zločina u Domovinskom ratu. Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred braniteljima, agresori su se odlučili osvetiti za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama. Osveta je bila na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja.

Saborsko je napadano avionima. Na selo su navalile nepregledne kolone, četiri tenkovske čete. Teško topništvo, od slunjskog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i tzv. Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika, od ličkih Srba do dobrovoljaca iz Srbije.

Selo je branilo oko 200 slabo naoružanih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, bez visokog časnika i profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali s velikim srcem.
Nisu se više mogli oduprijeti kombiniranom topničko – tenkovsko – avionsko – pješačkom napadu. Nakon tri sata napada, oko podne puca prva crta obrane i preživjeli branitelji se počinju izvlačiti s civilima u šumu. Oko 16 sati, pada i posljednje uporište obrane.

 

Najveći broj žrtava ubijen je na današnji dan, njih 38 (računajući i 5 nestalih). Sve žrtve su Hrvati. U Saborskom je preko 6% Hrvata lišeno života, 52 žrtve, dok su ostali preživjeli, jer su otišli u progonstvo. To je veći postotak poginulih u ukupnom stanovništvu naselja od primjerice, ogromnih žrtava Vukovara i Škabrnje.

Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Na današnji dan poginuli su braća branitelji Darko i Ante Dumenčić. Tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija. Braća Joso i Jure Štrk. Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić. Skoro svaka kuća u Varošu imala je barem jednog ubijenog. Braća, branitelji Petar i Joso Matovina, poginuli su 2. 11. Najstarije žrtve rođene su 1895., Polde Conjar i Mate Matovina, čiji unuci su poginula braća Dumenčić. Na današnji dan ubijeni su i bračni par Dumenčić i bračni par Vuković.

Preživjeli mještani danima su se izvlačili pješice kroz neprijateljske redove i snijegom okovanu šumu. Izvršitelji zločina osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.

Velikosrpska ideologija je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova i za plan presijecanja Hrvatske. U tim planovima, Saborsko je trebalo okupirati još u kolovozu, a onda krenuti prema Ogulinu, Gomirju i Srpskim Moravicama. Na ogulinskom području tada još nisu bile osvojene vojarne, a Hrvatskoj je prijetilo i presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps te slom obrane Hrvatske. Taj plan nikada nije realiziran, a veliku zaslugu u tome ima dugotrajna obrana Saborskog, gdje su, uz pojedinačne, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu pokopane su 15. 11. 1995., a sprovod je predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut.

Uništene su i spaljene sve kuće i svi objekti. Ranije teško oštećena, miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka. Teško je oštećena i srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije.

Selo je oslobođeno 5. kolovoza 1995., isto uz velike žrtve, točno na 4. godišnjicu prvog napada na Saborsko.

Usprkos svemu, Saborsko živi. Ima i djece u školi i vrtiću. To daje optimistično svjetlo za budućnost ovog krvlju natopljenog i po tko zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.

Ivan Vuković, profesor povijesti

Komentari  

#1 Biserka 2022-11-14 12:49
Gdje je hrvatski branitelj Ivica Dumenčić ( 13.8.1972.- 12.11.1991.) a nije spomenut u ovom govoru mladog profesora povijesti?
#2 Ivan 2022-11-14 13:43
Ivan je svoje odradio pošteno, ono što se od njega tražilo i ne treba ga po ovom pitanju prozivati. Izostanak čitanja svih imena ide na dušu Općini i HVIDRI kao organizatorima.

You have no rights to post comments