INTERVJU: dr. sc. Marko Šarić

Na spomen Bunjevaca većini će asocijacija biti Bačka i Vojvodina u Srbiji, gdje Bunjevci žive kao kompaktna etnička skupina. Manje je poznata činjenica da mnoge obitelji širom Hrvatske vuku porijeklo upravo od Bunjevaca. Kako su se našli u Srbiji (Bačkoj), otkud im ime i kad postaju dio hrvatske nacije, samo su neka od pitanja koja smo pretresli u razgovoru s docentom Markom Šarićem s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Dobar dio svoje 26-godišnje znanstvene karijere Šarić je posvetio istraživanju regionalne povijesti jugoistočne Europe i Sredozemlja u ranom novom vijeku (od 1500. do 1800.), s naglaskom na povijest vlaških društava dinarskog kulturno-povijesnog prostora, među koje spadaju i Bunjevci.

Na tu temu izdao je desetke znanstvenih radova, a uskoro će mu biti tiskana knjiga 'Vlasi na Tromeđi. Suživot u sukobima u graničnim društvima i kulturama Morlakije (16.-17. stoljeće)', koja se dotiče i bunjevačkog fenomena.


Narodna predaja kaže da su Bunjevci porijeklom iz Hercegovine. Jesu li istraživanja potvrdila da je to njihova pradomovina?

Prije bih to nazvao ishodišnim područjem nego pradomovinom. Znači da je to prostor na kojem su prvi put povijesno dokumentirani. Historiografski je zaista utvrđeno da su Bunjevci došli iz Hercegovine. I ranije se to donekle moglo lingvistički naslutiti jer je riječ o stanovništvu koje govori tvrdom novoštokavskom ikavicom štakavskog tipa. Kao povijesni izvori poslužili su nam katastarski porezni popisi Osmanskog Carstva, defteri. U osmanskom defteru iz 1477. imamo prve zapise vlaških katuna koji su očito bunjevački. Ondje se javljaju dobro poznate bunjevačke skupine Krmpota, Vojnića, Sladovića, i to na prostorima zapadno od rijeke Neretve. Riječ je o stanovništvu koje već početkom 15. stoljeća nalazimo na tom području i u poveljama bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

Koliko onda ima istine u tome da su Bunjevci dobili ime po rijeci Buni? Ona se nalazi istočno od Neretve.

Legendu da su dobili ime po rijeci Buni navodi već u drugoj polovici 18. stoljeća mletački prosvjetitelj Alberto Fortis u svom dijelu 'Put po Dalmaciji'. Istu tu legendu spominju krajem 18. stoljeća na području Bačke, odnosno Subotice, svećenici koji su živjeli među Bunjevcima. Međutim historiografski je još uvijek otvoreno pitanje kako i gdje je nastao naziv Bunjevci. Istočno od Neretve, na području Bune, među vlaškim katunima čini se da nema bunjevačkih. Opet, ako su zaista dobili ime po toj maloj rijeci, a njezin tok ima svega sedam, osam kilometara, možda je to bila simbolična oznaka da dolaze iz Hercegovine. Izvor Bune je pod starim gradom Blagajem, prijestolnicom velikaške obitelji Kosače koja je vladala Hercegovinom.


Kad je ime Bunjevaca kao naroda prvi put zapisano u nekom dokumentu?

Za sada najstariji pisani podatak, iako sam uvjeren da mora biti i starijih, imamo iz 1622. Tada baranjski svećenik Šimun Matković spominje župu Bunjevci u Kaločkoj biskupiji u Bačkoj. Međutim, ako gledamo onomastički (op.a., proučavanjem osobnih imena i nadimaka), bunjevačko ime javlja se još 100 godina ranije. Imate zapise da neki pravoslavni Vlasi nose nadimak Bunjevac. I danas se prezime Bunjevac javlja kod Srba u Lici, oko Karlovca, a ima ih čak u Beloj krajini na jugoistoku Slovenije.

Zar to onda ne pobija tvrdnju da su Bunjevci prije svega katolici?

Ne. Jer zaista, koliko sad znamo, naziv Bunjevac uvijek je vezan za katune Vlaha katolika. Stvar je u tome da imate običaj da kad se netko inovjerni doseli u drugu vjersku skupinu dobije nadimak po svom vjerskom podrijetlu. Tako da zapravo već u 16. stoljeću možemo utvrditi da je za pravoslavne Vlahe Bunjevac oznaka za katolika. Kao što je to i danas u Lici, Dalmaciji i Bukovici u zadarskom zaleđu. Isto tako se 1530. – 1540. u vojnokrajiškim popisima prebjega iz Osmanskog Carstva pojavljuju nadimci Bunjevac. Za mene to govori da je bunjevačko ime ipak došlo s njima iz Hercegovine. Jer su i tad imali susjede pravoslavce istočno od Neretve. Kao što su svoju štokavsku inačicu narječja s Neretve premjestili na područje Bukovice, Ravnih kotara, Primorja, Like i Bačke, vjerujem da je međusobno imenovanje isto prešlo s njima. Ali to je još uvijek na razini pretpostavke.



Ako su Vlasi pravoslavci zvali katolike Bunjevcima, kako su im oni uzvraćali?

Od 17. stoljeća u dijelovima sjeverne i srednje Dalmacije pravoslavno stanovništvo imalo je etnički nadimak Rkać ili Rkač, čije je porijeklo također nejasno. Imate mišljenje da je taj naziv izveden od imena Grk kako bi se označili pripadnici grkoistočne vjere.

Nekoliko puta naznačili ste da su Bunjevci zapravo Vlasi.

Vlasi u vremenu u kojem govorimo o Bunjevcima čine stanovništvo koje se prije svega bavi sezonski polunomadskim, odnosno transhumantnim stočarstvom. To je sezonsko kretanje ljudi i njihovog blaga, prvenstveno stada ovaca, između stalnih ljetnih i zimskih pašnjaka. Radi se o pradavnom načinu života još iz daleke prošlosti na prostorima Dinarida, ali i drugih planina na Sredozemlju. Izvorni Vlasi u ranom srednjem vijeku bili su ostaci starosjedilaca, Ilira i Tračana, koji su bili manje-više romanizirani i tijekom stoljeća ulazili su u razne interakcije. Većina njih je asimilirana, a neki su se održali kao etnička grupa. U kasnom srednjem vijeku ime Vlah je prije svega oznaka za taj socijalni fenomen stočara u stalnom pokretu.

Spomenuli ste da vlaške bunjevačke skupine žive u katunima. Što je katun i je li se taj oblik zajednice preselio s njima i na područje Hrvatske?

Katun je pokretno naselje stočara. Rekli bismo da je to malo bratstvo u kojem živi više obitelji povezanih krvnim srodstvom. Na njihovom čelu su starješine, primićur ili katunar. Katuni su se znali okupljati u veće aglomeracije te se pojavljuju institucije vlaškog kneza, pogotovo vlaškog vojvode. Potpadali su pod vlast zemljišnih gospodara, ali su uvijek imali svoju autonomiju. Još u srednjem vijeku katuni se počinju teritorijalizirati, odnosno trajno se naseljavaju u nekim mjestima, ali i dalje se bave sezonskim stočarstvom. Zato danas imate takav tip sela u Dalmaciji, Zagori, Bukovici, Primorju i Lici. To su mreže zaselaka raštrkanih na većem području. Tipičan je primjer selo Medviđa u Bukovici. Tamo imate zaseoke bunjevačkih prezimena Mitrovići, Mikulići, Pilipovići, Vidakovići i drugi, a zapravo je riječ o teritorijaliziranim katunima.


Kad kreću seobe Bunjevaca iz zapadne Hercegovine prema hrvatskim zemljama? I što ih je potaknulo na to?

Osmanlije 1520-ih osvajaju praktički dvije trećine srednjovjekovne Hrvatske. Počelo je osvajanjem Knina 1522. Iste godine zauzimaju Drniš i Skradin. Zatim 1527. ulaze u Obrovac i Udbinu. Sve su to bili manje-više posjedi krbavskih knezova Kurjakovića. Hrvatska je time ostala bez svoje povijesne teritorijalne jezgre. Osmanlije na tom području formiraju takozvani Vilajet Hrvati. Kasnije će to postati Kliški sandžak, nakon pada Klisa 1537., zadnje hrvatske utvrde južno od Velebita. Njihova osvajanja izazivaju velika migracijska kretanja. Većina starosjedilaca bježi iz tih krajeva. A Turci u sklopu planske kolonizacije dovode Vlahe iz jugoistočne dinarske unutrašnjosti, s njima i bunjevačke skupine Krmpoćana, Vojnića i Sladovića, ali je puno više bilo pravoslavnih Vlaha iz istočne Hercegovine. Oni se naseljavaju na toj tromeđi Osmanskog Carstva, Habsburškog Carstva i Mletačke Republike.

Koliko je Vlasima trebalo da preuzmu cijeli taj prostor?

Zadarsko zaleđe već je u 17. stoljeću u potpunosti naseljeno štokavskim stanovništvom. Čakavski se zadržao uglavnom na teritoriju kojim su vladali Mlečani. Ali nisu svi zauvijek pobjegli s tog područja dolaskom Turaka, neki su se vratili. Poput grupacije hrvatskih srednjovjekovnih Vlaha koji su pobjegli na Kras i u sjevernu Istru, a zatim se vraćaju na poziv Osmanlija. Tijekom osvajanja osmanska politika bila je surova, ali kad bi zauzeli neko područje, vodili su politiku pridobivanja, istimalet. Pozivali su stanovništvo da se vrati.


Zar je bilo Vlaha koji su živjeli i na teritoriju srednjovjekovne Hrvatske?

Naravno. Na cijelom području Dinarskog gorja od rijeke Soče u Sloveniji do sjeverne Albanije živjeli su vlaški stočari. Njihova krajnja periferija su Istra i Kras, odakle su se neki, kao što sam rekao, vratili u Hrvatsku. Te povratnike Vlahe Osmanlije su nazivali Vlasi Istre ili Vlasi Istrije. Kao i Bunjevci, i oni su bili katolici. Osmanlije ih naseljavaju u Bukovici, ali su bili vrlo nepouzdani i često su mijenjali imperijalne strane. Ima naznaka da su se neki od tih ostataka Vlaha Istrije povezali s Bunjevcima. Vidimo to iz onomastičkih istraživanja, na kojima je dosta radila kolegica Ivna Azulović u Zadru. Neka prezimena koja se danas smatraju bunjevačkim, pogotovo oko Benkovca, upućuju na to da se radi o Vlasima Istre jer su ta prezimena već zabilježena u 15. stoljeću. To su recimo Vrsaljko, Čirjak, Batović. Iako je to osjetljivo pitanje jer običan puk ustanovljuje svoja prezimena tek nakon 1563. Ali u zadarskom zaleđu vidimo kontinuitet s onim što je bilo u 15. stoljeću.

Dolaskom na prostor između Nina i Cetine, Bunjevci se možda prvi put susreću s hrvatskim imenom. Kad oni postaju Hrvati?

Kao što sam prije rekao, Osmanlije taj kraj zovu Hrvati jer je to bila jezgra hrvatske srednjovjekovne države. Stvaranjem Kliškog sandžaka u pisanim izvorima sve je manje spomena Hrvati, ali Osmanlije te zemlje i dalje zovu Hrvati. U svom čuvenom putopisu osmanski diplomat Evlija Čelebija oko 1660. muslimane, kao i neke Vlahe na prostorima zadarskog zaleđa, odnosno Bukovice, zove Hrvatima. Piše da oni govore hrvatskim jezikom i daje primjer od 20-ak turskih riječi i što one znače na hrvatskom. I onda vidite štokavsko-ikavske forme. Bunjevci ulaze u interakciju s Hrvatima i na druge načine. Tipičan primjer su Ledenice između Senja i Novog Vinodolskog kao dio Vojne krajine u Habsburškoj Monarhiji. Posadu u Ledenicama čine Hrvati, a kako su se doseljavali Bunjevci, i oni s vremenom postaju članovi posade. U 17. stoljeću dokumenti vojnokrajiških vlasti već ih nazivaju Hrvatima. Habsburškim vojnim vlastima prije svega je bilo stalo da regionalno i regimentski ujednače sve krajišnike. Tako je pojam Hrvati postao zemaljskom odrednicom za sve krajiško stanovništvo, katoličko i pravoslavno.


Znači Bunjevce pretvara u Hrvate prvenstveno to što su se doselili na područje nekadašnje srednjovjekovne Hrvatske?

Tako je. Ključno je to što su se doselili u krajeve Hrvatske i preko provincijalnog teritorijalnog identiteta primili hrvatsko ime. Nije isključivo bila bitna samo katolička vjera. Kasnije, u 19. stoljeću, kada su počele nacionalne ideologije, prirodan je proces bio da se u potpunosti uklope u hrvatski nacionalni korpus.


Imamo li primjer neke obitelji koja je prošla tu transformaciju iz Bunjevaca u Hrvate?

Odličan primjer za to su Starčevići u Lici. U 17. stoljeću oni su utjecajna starješinska obitelj, a vjerojatno pripadaju krmpotskoj grani. Vojni habsburški izvori nazivaju ih bunjevačkim knezovima. Miloš Starčević početkom 18. stoljeća prouzročio je čuvenu Ribničku ili Bunjevačku bunu 1702. protiv habsburške komorske vlasti. Međutim već sredinom 18. stoljeća fra Andrija Kačić Miošić u svom čuvenom 'Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga' pjeva o Starčevićima kao jednim od 'vitezova hrvatskih'. Milošev šukununuk Šime Starčević, svećenik i jezikoslovac u 19. stoljeću, jedan je od pobornika toga da ikavski bude hrvatski jezični standard, da bi njegov sinovac Ante Starčević bio ideolog modernog hrvatstva i 'otac Domovine'.

 

Zanimljiva je ta integracija Bunjevaca u svjetlu tvrdnje da smo svi mi Hrvati od stoljeća sedmog. A vidi se da njihova asimilacija kreće od 16. stoljeća.

Kad je riječ o povijesti identiteta, ne možemo naše današnje razmišljanje i shvaćanje nacionalnog identiteta prekopirati u prošlost. Evo, sad smo u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Ali ovaj prostor sjeverozapadne Hrvatske u srednjem vijeku bila je Gornja Slavonija. Ni tu nema hrvatskog imena. Tek u 16. stoljeću integriraju se Hrvatska i Slavonija u Kraljevinu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. U 17. stoljeću na ovom području hrvatsko ime polako potiskuje slavonsko, a Slavonijom se tada naziva prostor koji su zauzeli Turci. Stalne su vam dinamike, kako migracijske, tako identitetske. O nekom nacionalnom identitetu ne možemo govoriti prije 19. stoljeća. Jedino je kod plemstva koje ima Sabor i upravlja županijama taj osjećaj političkog naroda bio prije razvijen. Kod običnog puka u predmoderno razdoblje bitan je uglavnom konfesionalni identitet.


 

Kad kreće raseljavanje Bunjevaca iz Dalmacije dalje na zapad i sjever sve do Bačke?

Nakon ekspanzije u 15. i 16. stoljeću Osmanlije su od 17. stoljeća manje-više u konstantnoj krizi. Njihova moć kopni u narednim stoljećima. Na rubovima tog transkontinentalnog carstva dolazi do anarhije, osobito u Kliškom i Hercegovačkom sandžaku. Provincijski upravitelji, sandžak-begovi, osilili su se slabljenjem centralne vlasti u Istanbulu. Tlače narod, što izaziva velike nemire. Nisu se bunili samo kršćani, već i muslimanske vojne posade jer su ih zakidali za plaću. Početkom 17. stoljeća počinju velika kretanja na Tromeđi. Bunjevci s područja oko Obrovca i Zemunika bježe prema Senju 1605. Oni su taj prvi val koji naseljava područje Primorja i Gorskog kotara. Neki bježe na mletački teritorij i naseljavaju Radovin, Ražanac i Posedarje kod Zadra. Neki, što je manje poznato, odlaze u Istru. Sve one koji nisu uspjeli pobjeći Osmanlije su kaznili deportacijom. Bunjevci s područja Livna i Sinja prebačeni su nekoliko stotina kilometara u dubinu osmanskog teritorija. Mletački izvori govore da je velika skupina Morlaka, kako oni zovu Vlahe, preseljena u Ugarsku. To su preci Bunjevaca oko Subotice, Sombora i Baje u Mađarskoj.

Bunjevačko ime danas se najviše veže upravo za Bačku. Koliko je ono još živo u Hrvatskoj?

Najživlje je u okolici Senja i Novog Vinodolskog, gdje je veliku ulogu u tome odigrala Katolička crkva. Na Tromeđi se u 17. i 18. stoljeću ustalilo da su Vlasi većinom pravoslavci. Možda je to razlog zbog kojeg su senjski biskupi sve više upotrebljavali ime Bunjevci kako bi napravili jasnu distinkciju između Vlaha katolika i Vlaha pravoslavaca. Jer jezik i običaji bili su isti. Zato danas u Senju imate Nogometni klub Bunjevac, čak i Hrvatsku bunjevačku stranku. A ministar Oleg Butković, koji je iz Novog Vinodolskog, s ponosom za sebe kaže da je Bunjevac. Donekle se još u Lici i Dalmaciji među starijim ljudima zadržala svijest o Bunjevcima.

Možemo li po svom prezimenu znati potječemo li od Bunjevaca?

Možemo, ako znamo da nam preci dolaze iz nekog bunjevačkog kraja i po smjeru njihova kretanja. I ako su se još sačuvale matične knjige prema kojima možemo ustanoviti neki kontinuitet, onda možemo reći da naše prezime potječe od te grupacije.

Bunjevačka prezimena nemaju neku posebnost, nastavak po kojem bi se to odmah moglo zaključiti?

Imate neka prezimena koja upućuju na vlaške, čak arbanaške natruhe. To su prezimena koja završavaju na -eza ili -aja, što je tipična albanska onomastička karakteristika. Naprimjer, prezime Ivezić ili Matajić. Onda imate prezimena koja završavaju na -as, tipa Boras, Pekas, Matas, Maras. Istaknuti jezikoslovac Petar Šimunović znao se našaliti: 'Svi asi su Vlasi.' Nekih baš bunjevačkih specifičnosti što se tiče prezimena - nema.

Što biste vi rekli, kolika je važnost Bunjevaca općenito za Hrvatsku i hrvatsku povijest?

Bunjevački element jako je puno dao kad je u pitanju moderna hrvatska povijest. Ne bih sad ulazio u to koliko dobrog, a koliko lošeg. Sigurno je tu najznačajniji Ante Starčević. Imate još čitav niz političkih vođa, među kojima je i ustaški poglavnik Ante Pavelić. Ali imate i Antuna Gustava Matoša, velikog književnika koji je sam za sebe rekao da je porijeklom Bunjevac, rođenjem Srijemac, a odgojem Zagrepčanin. Apsolutno je bunjevački prilog hrvatskoj povijesti, pogotovo u moderno doba, važan i neizostavan.

tportal

Komentari  

#1 Ivan 2024-03-10 08:48
Sa svojom štokavskom ikavicom većina Saborčana potječe od Bunjevaca. Na karti seoba Bunjevaca južno od Slunja je plavom bojom (Primorsko-lički Bunjevci) označeno i područje Saborskog, Sertić Poljane, Poljanka i Seliško-Drežničkog kraja.

You have no rights to post comments