Moravski Hrvati str. 37-43

Za godinu 1538. piše da je Frielištof prvi put spomenut u izvorima, za razdoblje od tada do 1545. tvrdi da je gospodar Giissinga naselio svoje imanje Hrvatima iz okolice Koprivnice, istodobno (od 1538) je Petar Keglević, bihaćki kapetan od 1535. do 1537. i gospodar krajeva oko Bužima u današnjoj Bosanskoj krajini, Bijele Stijene u Slavoniji, Lobora i Kostela u Hrvatskom zagorju naselio Hrvate u zapadnoj Ugarskoj. Za njim nije zaostajao Petar Erdödy koji je bio gospodar imanja u tadašnjoj Slavoniji (Moslavina, Jelengrad, Kutina, zatim oko Križevaca, Varaždina i Zagreba, npr. Okić i Jastrebarsko) i naselio ih također u zapadnoj Ugarskoj, točnije oko Körmenda i Eberaua. Godine 1556. pali su Kostajnica u Hrvatskoj (Slavoniji) i Siget u Mađarskoj, pa su grofovi Zrinski iselili svoje posjede oko Zrina, a to znači između Kostajnice, Stare Petrinje i Hrastovice i naselio ih oko Eberave i Verešvara (Eberaua i Rotenturma). Iz Krupe i Novigrada u Hrvatskoj i Pakraca u Slavoniji naselio je Zrinski današnje sjeverno Gradišće. Tada je velika skupina Hrvata oko Kostajnice posjela područje oko današnje Bratislave, npr. Šenkvice i bila jedna od rijetkih skupina koja je u svojoj memoriji sačuvala mjesto svoga iseljenja. Biricz dalje bilježi da je oko 1560. naseljeno područje bečkog Prekodunavlja oko Bischofswarta, Wagrama, Frama, Kopfstättena i Eckartsaua, a 1564. da su Hrvati posjeli Weisstätten na imanju Eisgrub (Lednice) i Grussbach (Hrušovany), ali nema podataka otkuda su iz Hrvatske došli.

Od 1365. do 1579. iseljavano je područje oko Slunja, Primišlja, Krstinje i Kladuše u okolicu Bratislave i na Moravsko polje, pa postoji mogućnost da je jedan dio prešao Moravu i Taju i naselio i npr. Dobro Polje i Novu Preravu gdje je jedno od najbrojnijih prezimena bilo Slunjski. Naime, 1570. je Hartmann von Liechenstein s imanja Zrinskih iz Hrvatske (i Slavonije) naselio Dobro Polje (Gutenfeld), Kohlenfurt (Guldenfurt) i Hlohovec (Glogovac). Biricz je 1577. zabilježio i jedan, izgleda jedini pokušaj vraćanja doseljenih Hrvata u staru domovinu, ali u vrlo ograničenom broju. U to doba je naseljavana i Donja Austrija Hrvatima (1579), ali je jedna skupina iz Eisenstadta (Željezno) preselila u Moravsku. U to doba je u tom kraju boravio i hrvatski učenjak i protestantski svećenik Stjepan Konzul Istranin i propovijedao doseljenim Hrvatima. Očito je da su Hrvati selili organizirano i sa svojim svećenicima, pa su neki pokušavali i služiti svetu misu na hrvatskom, odnosno glagoljati, ali im je to bilo zabranjivano. Nisu rijetki slučajevi da se spominju hrvatski plemići, vjerojatno srednji i sitniji koji su također selili skupa s pukom i kupovali imanja u Ugarskoj i Austriji.

Već pri prvom spominjanju Hrvata u Moravskoj potkraj 18. st. pokušava se odgovoriti odakle su onamo doselili. To nastoje odgonetnuti i pisci iz 19. st. koji prihvaćaju tvrdnju da su došli iz Hrvatske, a ne iz Slavonije. To znači da potječu iz krajeva južno od Kupe i Petrove gore odakle je znatan broj preseljenika dobio i kasnije prezime Horvat, Horvatović, Hrvatinović, Hrovat ali i Bišćan, Slunjski, Petrinjak, Ogulinac i slična dakle s juga današnje Hrvatske nastali i nazivi sela, npr. Horvati kraj Zagreba. Stariji pisci su prihvaćali podatak da je K. Teufenbach naselio Hrvate 1584, a kako je on bio krajiški časnik u Hrvatskoj, on je, navodno, dobro upoznao ljudske i gospodarstvene navike Hrvata, pa ih je kao pošten i vrijedan narod pozvao na svoje imanje u Moravskoj.

Ivan Kukuljević tvrdi da su moravski Hrvati potjecali iz krajeva između Kupe i Une, dakle područja poznatog pod imenom Banske krajine za koju je, poglavito pravoslavno pučanstvo tijekom 20. st. nastojalo rabiti naziv Banija i uz nju također i Korduna, pa se oba naziva uz Liku gotovo uzimala kao područja naseljena Srbima i po njima izdvojena iz Hrvatske. Vjekoslav Klaić izričito tvrdi da je K. Teufenbach »doveo ovamo žitelje iz Hrvatske, pošto im je u domovini prietila neprestana pogibelj od Turaka«. Jan Herbe n je također prihvatio tezu o seobi pod Teufenbachom i to iz područja Vojne krajine, a od njega i drugi pisci. Neki na temelju toga zaključuju da su Hrvati došli iz Krajine od Siska do Virovitice, drugi da moraju potjecali iz zaleđa Kvarnerskog zaljeva, a Ivan Milčetić zaključuje da bi postojbina moravskih Hrvata mogla biti senjska biskupija, istočno od Ogulina, južnije od Karlovca do okolice Slunja. Pod njegovim utjecajem i češki svećenik iz Dobrog Polja Alojz Malec piše da potječu iz četverokuta koga omedavaju gradovi Sisak - Karlovac - Ogulin - Slunj.

Jedini je dosada sažeo sve te pretpostavke o mjestu odakle su doselili Hrvati u Moravsku često spominjani češki znanstvenik A. Turek u djelu o naseljavanju - kolonizaciji. Kao i I. Milčetić pokušao je to objasniti jezikom koji su govorili doseljeni Hrvati u Moravskoj, a to je ikavska čakavština. S obzirom na to, doseljeni Hrvati morali su biti iz predjela gdje se tada govorio čakavski dijalekt. To je područje bliže moru, dakle Hrvatsko primorje. Međutim, Turek je na temelju radova hrvatskih i drugih slavista upozorio da je tada čakavština bila znatno raširenija nego danas i da se govorila od Istre do Pelješca i na otocima, pa dublje u zaleđu. Tako je npr. i dio Slavonije bio čakavski od vrbaske i dubičke župe preko Jasenovca do Pakraca. U okolici Siska bili su čakavsi u opadanju, a rubno su dopirali do Kupe i Korane, zapravo u cijelom porječju Kupe, Gline i Une i dijela Istre. Iz tih su krajeva, npr. iz zaleđa Senja u 16. st. iselili čakavci, a na njihova selišta su došli u početku 17. st. s juga štokavci - Bunjevci i vlasi, katolici i pravoslavci.

Prema tome moravski Hrvati su došli s područja gdje su nekada, tj. do 16. st. govorilo čakavsko narječje, a ne samo gdje se govori danas. To je bilo porječje Kupe, Korane, Gline, Une i možda Ilove i Pakre. Osim toga Turek dodaje da se na temelju dosadašnjih istraživanja mora zaključiti da su hrvatska naselja u Moravskoj bila u jakoj svezi s hrvatskom dijasporom u zapadnoj Ugarskoj i zapadnoj Slovačkoj. Nisu rijetki podaci koji govore o seobama iz okolice Soprona, Eisenstaclta i drugih područja u moravsku, hrvatska sela.

Ukratko, Turek zaključuje: "Prazavičaj Hrvata koji su doselili u Moravsku ne može se zbog pomanjkanja izvora točno odrediti". S velikim oprezom bi se moglo raspravljati o mišljenju koje je među moravskim Hrvatima jako rašireno, tj. da su doselili iz okolice Slunja, Bihaća i od Vrbasa jer su ta prezimena tamo bila jako raširena. Tvrdnja da su Hrvati doselili iz onih hrvatskih krajeva gdje se u 16. st. govorilo čakavski poglavito, prema Tureku, vrijedi za sela koja su pripadala imanju Liechensteina u 16. stoljeću (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) i za Hovorane. A samo i njima, izuzevši Hovorane, hrvatski se jezik u svom starinačkom obliku sačuvao do najnovijeg vremena. U ostalima je, nažalost, išcezao mnogo ranije.

Turek... nije znao za prilog Rudolfa Strohala koji je bio jedan od najboljih poznavatelja čakavštine. On piše doslovce: "U Moravsku su se doselili po svojoj prilici iz kotara delničkoga i vrbovskoga", a to znači Gorskog Kotara. Zatim, uspoređujući narječje oko Oštarija u ogulinskom kraju i govora moravskih Hrvata, nalazi sedam primjera istovjetnosti. Prema tome, uz delnički i vrbovski kraj, mogli bismo dodati i ogulinsku pukovniju, a tamo su na pusta selišta tijekom 17. st. naselili vlasi pravoslavni oko Moravica, Gomirja, Drežnice, Plaškog, odnosno vlasi Krmpoćani u okolicu Lica i otud se spustili prema zaleđu Novog Vinogolskog i Senja. Ako bismo saželi sve pretpostavke i tvrdnje, mogli bismo zaključiti da su moravski Hrvati doselili iz porječja Kupe i njenih pritoka, poglavito Dobre i Mrežnice, ali znatno bliže moru nego što se obično tvrdi. To dokazuju i poneki talijanizmi u njihovu govoru o čemu smo već govorili.

Više o tome možete pročitati OVDJE

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Morawy; njem. Mähren ) povijesna je pokrajina, a ime je dobila po rijeci Moravi, koja izvire u sjeverozapadnom dijelu ove pokrajine. S Češkom i Češkom Šleskom čini Češku Republiku. Grb ove pokrajine nalazi se u današnjem grbu Češke Republike, a čini ga šahirani crveno-bijeli ili crveno-zlatni orao s krunom, na plavom polju.
Na sjeveru Moravska graniči s Poljskom i Češkom Šleskom, na istoku sa Slovačkom, na jugu s Donjom Austrijom i na zapadu s Češkom. Sjevernu granicu označuje Sudetsko gorje koje na istoku prelazi u Karpate. Rijeka Dyje koja prolazi pograničnim područjem s Austrijom te vijuga kroz obje zemlje.

U središtu zemlje nalaze se sedimentarni bazeni Morave i Dyje na visini od 180 do 250 m. Na zapadu, Češko-moravsko visočje uzdiže se do 800 m, no najviša je planina na sjeverozapadu - Praděd u Sudetima na 1490 m. Dalje na jugu nalazi se visočje Jeseníky (400–600 m) koje se spušta do 310 m u gronjem toku rijeke Odre, da bi se onda ponovno uzdiglo do 1322 m visoke planine Lisá hora. Moravsku istočnu granicu čine Bijeli Karpati koji dostižu maksimalnu visinu od 970 m (Velká Javořina).

Moravska je poznata i po krškom krajoliku i spiljama.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Slijedeća tema će biti:

Gradišćanski Hrvati

Povijest Gradišćanaca započet će pojavom osmanlijskih Turaka, koja će za posljedicu imati iseljavanje hrvatskog stanovništva s područja Like, Krbave, Korduna, Banovine, zapadne Bosne, Gorskog kotara i Slavonije. Do prvog vala iseljenja dolazi 1530-ih godina, nakon što su Turci uništili gotovo sva naselja između Une i Velebita i od Kupe do Kapele. Već četrdesetih godina istog stoljeća dolazi do drugog vala iseljavanja stanovnika iz područja srednjovjekovne Slavonije. Do posljednjeg trećeg vala iseljenja doći će pedesetih i šezdesetih godina 16. stoljeća.

Do iseljavanja stanovništva dolazi, osim zbog turske opasnosti, i zbog same politike pojedinih velikaških obitelji, kako zbog obrane od moguće turske invazije, tako i zbog same potrebe za radnom snagom. Pravci iseljavanja išli su prema sjeveru, ali i preko mora u Italiju gdje i danas nalazimo potomke iseljenih Hrvata, odnosno moliške Hrvate.

Kako ratovi s Osmanlijama nisu prestajali novopridošle hrvatske obitelji uspjeli su organizirati uvjete života u novoj domovini, tako da su već u drugom naraštaju prekinute veze sa starim krajem.

Kod ovih je Hrvata nacionalna svijest bila najjača, uz mađarske Hrvate u Pomurju i mađarskom dijelu Podravine: sebe nikad nisu nazivali nekim subetničkim nazivom nego izričito "Orvatima, Horvatima"

You have no rights to post comments