U ovome se radu predstavljaju rezultati novijega dijalektološkog istraživanja na području Saborskoga kao novoštokavskoga ikavskog punkta. Kao i u nekim govorima u širem susjedstvu, i govorni tip Saborskoga pokazuje određeni stupanj miješanja štokavskih i neštokavskih elemenata. S tim u vezi pokazalo se svrsishodnim usporediti tri novoštokavska ikavska punkta šćakavske poddijalektne pripadnosti koji zaokružuju područje Like, Gorskoga kotara i Korduna te su omeđeni raznorodnim govorima drugačije dijalektne osnovice. Uz govor Saborskoga, riječ je o šćakavskim govorima Mrkoplja i Slunja. Usporednom su se analizom nastojale prikazati sličnosti i razlike ovih triju punktova. Metodom usporedbe i eliminacije rezultati su pokazali da je govor Saborskoga uz druga dva promatrana sustava, unatoč nešćakavskomu ikavskom okruženju, sačuvao temeljne šćakavske posebnosti te da nema nekih većih međusobnih razlikovnosti među ovim trima sustavima. Posebna se pozornost obratila na neikavske odraze jata koji su evidentirani u svima trima punktovima, a ponajviše u saborskome govoru te ostale specifičnosti kao temeljne markere novoštokavskih ikavskih sustava.1. Uvod
Mjesto Saborsko, čiji je govor predmetom ovoga rada, geografski je smješteno na krajnjem JZ rubu Karlovačke županije, 50-ak km JI od Ogulina te 20-ak km SZ od Plitvičkih jezera, a broji 510 stanovnika prema Popisu stanovništva iz 2021. Pripada Općini Saborsko koja obuhvaća četiri naselja: Saborsko, Lička Jesenica, Begovac i Blata. U prošlosti je govor Saborskoga, poput Mrkoplja, prikazivan i na čakavskim i na štokavskim dijalektološkim kartama, dok je govor ovdje također analiziranoga Slunja svrstavan u korpus novoštokavskih (i)jekavskih sustava. Ta tri punkta, koji su predmetom ovoga istraživanja, zaokružuju područje Like, Gorskoga kotara i Korduna te su omeđeni raznorodnim govorima drugačije dijalektne osnovice.
Više o tome OVDJE
Komentar Ivana Vukovića
Prvi put ikad mjesni govor Saborskog tema je stručnog rada, premda je ovdje riječ o usporedbi s govorima Mrkoplja i slunjskih ikavaca. Čudi što ranije nitko nije obrađivao Saborsko, jer ne samo da je riječ o općinskom središtu i najvećem mjestu između Slunja, Korenice i Otočca, već je to stoljećima jedino hrvatsko mjesto između Josipdola/Modruša i uže okolice Plitvica/Rakovice te između Slunja i Otočca.
Rad potpisuju znanstvenice s Instituta za hrvatski jezik i Odsjeka za kroatistiku, a potvrđuje da je Saborsko, a također i područje slunjskih ikavaca, pogrešno označavano u (i)jekavski istočnohercegovački dijalekt njihovih pravoslavnih susjeda. To je tragikomično u slučaju Saborskog, čiji govor nema nijedan (i)jekavizam, ako zanemarimo noviji utjecaj standardnog jezika.
Ukratko i pojednostavljeno neki najvažniji zaključci ovog rada što se tiče Saborskog (neka moja zapažanja su ugl. u zagradi):
Govor Saborskog po većini svojih obilježja pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu i njegovu šćakavskom poddijalektu, ali je zadržao ikavsko-ekavski refleks jata kao u srednječakavskom (autorice navode npr. del, dleto, leto, mesto, reč, svetlo, venčani, zvezda, dvi, gnizdo, izličija, ned(i)lja, mijur, vrića, ripa).
To je jedan od rijetkih štokavskih šćakavskih govora (šć umjesto št, npr. godišće, prišć, šćapi) ne samo u Lici, već općenito sjeverno od Cetine i izvan Bosne i Slavonije. (Smatram da je šćakavizam u Saborsko došao iz čakavštine, a ne iz šćakavskog poddijalekta štok. ikavskog kojem Saborsko pripada, jer je on vrlo rijedak u Lici).
Među primjerima pojačane čakavske vokalnosti navode se Vazam i maša (misa). (Ima ih još vezanih za crkvu - crikva, berma, Velka Maša... Primjećujem da su čakavski nazivi vezani za crkvu i blagdane, te voće i povrće i ovdje ušli duboko na štok. tlo, dok su štok. stočarski nazivi ušli duboko na neštok. područja, što govori da je čakavsko stanovništvo bilo vezanije uz Crkvu i zemljoradnju, a štokavsko uz pokretno stočarstvo).
Tipično za štok., ne postoji glas H, npr. lače, rast, rškica, gra, plata, juva, plej (pleh), Vlajna (Vlahinja, pravoslavka), maćija (maćeha), a tipično za čakavski, ne postoji DŽ (svjedožba/svidožba, žep, žigerica). Đ izostaje u npr. dojde, projdem, (ali i ujde, obajde, med, meda nj), a Ž u more, ne more, morda (i moredu. Velik utjecaj standarda ovdje se vidi čak u riječima uon, uonda (un, unda+on, onda) i jopet (jope+opet).)
Česa (genitiv od ča) navodi se u svačesa, ali postoji i u nečesa, ičesa i ničesa.
Navodi se da Saborčani svoj govor doživljaju bliskim (štokaviziranim) čakavskim govorima Josipdola, a opet ističući da govore po lički. (Zanimljivo da prva asocijacija na bliskost nije područje Rakovice i Slunja, a pogotovo ne najbližih (pravoslavnih) susjeda u Ličkoj Jesenici i Plaškom, u čiji je dijalekt dosad Saborsko pogrešno svrstavano.)
Šteta što osim dominantnih primjera tipa počeja sam, uzeja, zapeja, nisu uočeni i primjeri kojima prijeti izumiranje (poče sam, uze, zape), autohtoni u (mojem) donjem (na karti gornjem) dijelu sela. -L se čuva u npr. posal, nugal, zarasal, vrtal, pakal, stelna, zalva.
Naglasak je uglavnom novoštokavski četveronaglasni i u štok. i čak. riječima (npr. brȉktaš, dȅlo, nȁ delo, gȗd, vȗd, mȇrlin, vȃńkuš, kùruz, pòčin't, bášća, blizńáci).
Kratka množina je u primjerima snigi, šćapi, brci, ključi (ali postoji i npr. noži, žulji, rogi, kotli).
Navode se čak i meni neki manje poznati izrazi: grozje (grožđe), rškica (komadić), orij (umjesto orija = orah, mn. orije), strnišće, klešća (umjesto klišća = kliješta), poljim (poljima), stolim. (Osim tih, neke navedene riječi rijetko ili češće mogu imati i drugi izraz: reč (rič), vira (vera), ne more (ne mere), bela (bila), svetlo (svitlo), siromaj (siromak), dvorišće (dvor), čuja (ču), ovda (vud), merlin (mrkva), komšija (sused), bašća (vrtal), radit (delat), bratić (brat), ne vidi (ne vdi)...)
Svakako je ovo hvalevrijedan rad koji će em ostati za buduće generacije, jer se mjesni govori konstantno mijenjaju i izumiru, em stručnjacima treba biti poticaj za daljnje i sveobuhvatnije istraživanje.
Komentari
trȉšńa (trišnja), lȉšńak (lišnjak), ponèdiļak (ponediljak), òrihi (orije), lȇvo (livo), siròmāj (siromak), nȁprīd (napred), zdȉla (zdela), štȉge (škale), snȍpļe (snoplje), pȍčešļala (počešljala), žlȁvak (zglob), gȗd (gut), mȇrlin (mrkva), vȃńkuš (vanjkuš), bášča (vrt, vrtal), kokóšā (kokoš), kòd ńī (kod nji), okò ńega (oko njega), nȁ ńivi (na njivi), pȍļim (poljem), snȋgi,(snigovi)...
Ovo istraživanje je debelo zakasnilo, jer danas u Saborskom gotovo da i nema autentičnih govornika starog saborčanskog govora, stoga u istraživanju ima dosta riječi iz drugih krajeva.
Npr.
Jedna od zabilježenih štokavskih značajki u govoru Saborskoga ujedno je i redukcija vokala i u zanaglasnome slogu: gȍdna (godina), cȕrca (curica), nèdļa (nedilja), gòrca (gorica).
U saborčanskom govoru nema redukcije vokala i, on se jasno izgovara, to je slučaj u Slunju.
U zagradi je napisano onako kako ja pamtim saborčanski govorgor u svojih 60-tak godina.
Saborčanski govor , u radu - neispravno"saborski govor...?" je u glavnom mješavina čakavskog od doseljenika iz modruškog i brinjskog kraja (Grdići, Špehari, Štefanci, Tomšići, Krizmanići, Vukovići), i štokavsko-ikavskog od doseljnika iz Primorja i južne Like (Matovine Hodaci).
Prilikom ponovnog nasleljavanja Saborskom početkom 18. st. je bilo i ča i što, a vremenom je prevladalo što kao upitna zamjenica, ostalo je miks.
(Sa); lȋn (len), mȉsto (mesto), ponèdiļak (ponediljak), Bilolȁsica (Belolasica), nèsritan (nesretan), Nmn., prìkinit (prekinut), prìstrašit (prestrašit), srída (sreda), kòlino (koleno), mìhūr (mijur), fȁļen (faljen), zafàļivati (zafaljivati), kléšća (klišća)...
U Saborskom se ni u kom slučaju ne kaže: gòvorīn (nego govorim), nè čujēn (ne čujem), nè vidīn (ne vidim) itd, itd ...
Na kraju se može zaključiti da istraživanje nije neuspjelo, jednim djelom iz objektivnih razloga (nedostatak autentičnih govornika), a i zbog loše koordinacije između Općine i stanovništva.