U doba standardizacije u 19. stoljeću hrvatski je jezik imao dva moguća puta: ijekavski i ikavski kao standardni izgovor. Ijekavski je zastupao Ljudevit Gaj i ilirci pozivajući se na ijekavizam stare dubrovačke književnosti i srodnost s jezikom Srba koji je kao standard zastupao Vuk Kardžić. Ikavski je zastupao književni krug oko časopisa Zora dalmatinska u kojem je jedan od najuglednijih suradnika bio Šime Starčević, pisac prve hrvatske gramatike koja je u cijelosti pisana hrvatskim jezikom, a zvala se Nova ricsoslovisca iliriscka (1812). Zbog tadašnjih političkih prilika pobjedila je ijekavica te je ona i danas izgovorni standrd hrvatskog jezika. Međutim istraživanja pokazuju da je ikavica imala iste mogućnosti da postane standardom, a da se to dogodilo, hrvatski bi standardni jezik imao tijekom svoje povijesti barem dvije teškoće manje: ne bi nastali toliki sporovi o jedinstvu i razlikama između hrvatskog i srpskog, a Starčevićeva zapadnoeuropska grafija puno je bliža potrebama informatičke funkcije jezika od Gajeve slavenske. Da je prihvaćen Starčevićev prijedlog, danas bi osnova standardnog hrvatskog jezika bila lička ikavica.

CRORIS

Komentari  

#1 Ivan 2024-07-26 08:20
Za one koji dobro znaju ikavski, je korisno to, jer pomoću njega mogu ispravno odrediti gdje u riječi u našem književnom jeziku ide "je", a gdje "ije", na način gdje je u riječi dugo "i" ide "ije" npr. sniig - snijeg, a gdje je kratko "i" ide "je" npr. misto - mjesto

You have no rights to post comments