U doba standardizacije u 19. stoljeću hrvatski je jezik imao dva moguća puta: ijekavski i ikavski kao standardni izgovor. Ijekavski je zastupao Ljudevit Gaj i ilirci pozivajući se na ijekavizam stare dubrovačke književnosti i srodnost s jezikom Srba koji je kao standard zastupao Vuk Kardžić. Ikavski je zastupao književni krug oko časopisa Zora dalmatinska u kojem je jedan od najuglednijih suradnika bio Šime Starčević, pisac prve hrvatske gramatike koja je u cijelosti pisana hrvatskim jezikom, a zvala se Nova ricsoslovisca iliriscka (1812). Zbog tadašnjih političkih prilika pobjedila je ijekavica te je ona i danas izgovorni standrd hrvatskog jezika. Međutim istraživanja pokazuju da je ikavica imala iste mogućnosti da postane standardom, a da se to dogodilo, hrvatski bi standardni jezik imao tijekom svoje povijesti barem dvije teškoće manje: ne bi nastali toliki sporovi o jedinstvu i razlikama između hrvatskog i srpskog, a Starčevićeva zapadnoeuropska grafija puno je bliža potrebama informatičke funkcije jezika od Gajeve slavenske. Da je prihvaćen Starčevićev prijedlog, danas bi osnova standardnog hrvatskog jezika bila lička ikavica.
Lička ikavica- nesuđeni hrvatski književni jezik
- Hitovi: 211
Komentari