Dana 9. rujna 1493. godine dogodila se bitka na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša zadao težak poraz hrvatskoj vojsci pod vodstvom bana Emerika Derenčina. Ova se bitka po mnogim autorima smatra početkom Stogodišnjeg rata između Hrvatskog kraljevstva i turskog Osmanlijskog carstva. Hrvatska plemićka vojska doživjela je veliki poraz, a pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća ovu bitku opiše kao ''prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga''. Pop Martinac u svom je zapisu nekoliko dana poslije bitke pisao o tome kako se među stanovništvo Like i Krbave uvukao strah nakon Krbavske bitke: ''...I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile…'' Okupacijom Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) agresorske osmanlijske čete pojavile su se na granicama Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva.
Prve značajnije provale turskih okupatora u gorsku Hrvatsku počele su u 60-im godinama 15. stoljeća, a mnoge od njih Turci su nastavljali dalje na zapad, uz pljačku i pustošenje slovenskih zemalja. Tako je bilo i godine 1493. kada je upad izvršila osmanlijska vojska pod vodstvom zloglasnog Jakub-paše. On je još u kolovozu te godine predvodeći 8 000 konjanika napao Jajce, ali ga nije uspio okupirati. Zato je produžio preko Une sve do Celja i Ptuja, vukući sa sobom velik plijen kao i dosta zarobljenika. Kako su ga iz Štajerske uspjeli protjerati, vratio se u Hrvatsku i usput izvršio jedan od svojih zločina: spalio je predgrađe, samostan i crkvu grada Modruša. Hrvatski se ban Emerik Derenčin sa hrvatskom vojskom u međuvremenu zaustavio na Krbavskom polju kod Udbine, s ciljem da spriječi ponovni upad Turaka u Bosnu i oslobodi zarobljenike. On je bio tad već slavom ovjenčan vojskovođa koji se proslavio kao zapovjednik neosvojiva grada Jajca. Hrvatska je vojska brojila 15 000 ljudi, a boj je počeo ujutro 9. rujna 1493.
No, stvari su za Hrvate od početka krenule po zlu. Evo što se dogodilo toga dana na Krbavskom polju, prema Divnićevu opisu:
''Nesreću kršćansku naviještala su već od srpnja nebeska znamenja, osobito oluje, gromovi i tuče, koja je i uoči onoga dana padala. Za samoga boja pak oborio se na kršćansku vojsku nekakvi prašni oblak tako da se nisu međusobno ni vidjeti mogli, dok je nad Turcima sjalo svijetlo sunce. Boj se svršio potpunim porazom Hrvata: 13 000 ljudi ili je zarobljeno ili leže mrtvi na polju, nepokopani, te ih sada razdiru vuci, tigri, medvjedi i ostala zvjerad.''
Među ratnim zarobljenicima koji su pali u ruke turskih zločinaca bio je i sam Derenčin, kao i njegov sin, prema kojemu su Turci posebno okrutno postupili: odsjekli su mu glavu pred očima njegova oca. Ti su zločinci, kada god bi banu Derenčinu davali jesti, na stol stavljali i odsječenu glavu njegova sina, ali ga ni na taj način uspjeli slomiti, pa je Derenčin nalazio dovoljno hrabrosti da još ohrabruje i druge zarobljenike.
Prema ne tako brojnim podacima o samoj bitci, razabire se da Hrvati nisu htjeli pričekati da im stigne pomoć štajerskoga kraljevskoga vojvode Jakoba Sekelja (Jakub Cakl), već su se smatrali dovoljno jakima. Ban Derenčin napravio je grešku i što je odabrao boj na otvorenom polju, umjesto da je, kako je predlagao knez Ivan Frankopan Cetinski, iskoristio brojnost pješaka za napad na brdovitom terenu. Osiguravši svoje bokove posebno odabranim postrojbama, u obližnjim šumama, turski je paša poslao oko 3 000 konjanika da na konjima prijeđu malu rijeku i zaobiđu Hrvate. Ne znajući za to, hrvatski su vojnici napali bokove turske sile i natjerali ih na uzmak, a Turci su pak vješto uzmicali prema mjestu gdje je u zasjedi čekalo čak 3 000 njihovih konjanika. Ti su konjanici doveli hrvatsku vojsku u okruženje sa obje strane, pa i s leđa, i tako je teško potukli. Palo je tom prigodom i mnogo plemićkih obitelji. Iz jedne takve obitelji otac sa čak 6 sinova, a u boju su poginuli i knez Ivan Frankopan od Cetina, 70-ak svećenika i redovnika, a osim bana i njegova sina u zarobljeništvo su pali i knezovi Nikola i Vilim Frankopan. Jedan češki putopisac spominje da je u Zadru upoznao čovjeka koji je na bojnom polju ostavio brata i 6 rođenih stričeva. Rekao mu je kako je na bojnome polju vidio tjelesa koja su u dužini većoj od kilometra ležala kao gusti snopovi, tako da se s jednoga tijela moglo zakoračiti na drugo. Prema njegovom pričanju, Turci su tad malo kome glavu odrubili. Da imaju manji teret mrtvacima su rezali nosove i nosili ih sa sobom, jer sultan im je svaku glavu plaćao dukat, a umjesto glave, u svrhu dokazivanja, mogao je poslužiti i nos.
O tragičnoj bitci na Krbavskom polju pisali su potanko neki povjesničari, Bonfinije, Unresi i Tubero, no puno vjerodostojniji opis je onaj ninskoga biskupa Jurja Divnića. On se odmah nakon bitke uputio u Liku i sastavio svoje izvješće o bitci za papu Aleksandra VI., upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi. Isto tako važan se čini i opis češkoga putopisca Ivana Hasišteinskoga koji je godine 1493. preko Dalmacije putovao u Jeruzalem, pa se tako našao i u Zadru u vrijeme kada su u njega pristizali bjegunci poslije bitke. On je razgovarao sa mnogima od njih, pa je zapisao:
''U ponedjeljak 23. rujna doplovili smo k mjestu Zadru. Tu nam pripovijedahu zle novine kako su bezdušni zatiratelji kršćanstva, Turci, porazili Hrvate do nogu i mnoštvo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo petnaesti dan pred mojim dolaskom u Zadar na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se je to tim povodom što je jedan vojvoda turskoga sultana po imenu Hadum (Hadrem) paša, združivši se s najodličnijim Turcima, imajući oko deset tisuća konjanika, provalio preko gora do Hrvata, i onda dalje u zemlju rimskoga kralja do mjesta Ljubljane u Karneoliji.
U svim tim oblastima pobravši silu naroda, muževa, žena, djevojaka i dječaka, odagna ih sa sobom. Knezovi, gospoda i vitezovi hrvatski, sabravši se da bi Turke pretekli, pohitaše u one gore kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje očekivahu i imađahu, kako sam obaviješten, do tri tisuće konjanika i oko osam tisuća pješaka, među kojima bijaše nekoliko knezova i gospode znamenite, kao što su ban hrvatski Mirko Derenčin, ban jajački u bosanskoj zemlji Juraj Vlatković i drugi''.
Istodobno, u Grobniku je bio hrvatski pop glagoljaš Martinac od plemena Lapčana, koji je glagoljicom pisao časoslove za pavline u Novome. Iako je pisao svetu knjigu, na njezinu je svršetku zabilježio doslovce:
''Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju.''
Više o tome možete pročitati na: https://hrcak.srce.hr