Prvu i najvažniju promjenu donosi premještavanje dolaska Hrvata na svršetak VIII. i početak IX. st. Prihvatimo li Margetićevu teoriju - a nema nikakva razloga da to ne učinimo - onda same od sebe otpadaju neke uvriježene i duboko ukorijenjene teorije koje su se dosad oslanjale na teoriju o dolasku Hrvata u VII. st. Prije svega, sasvim drugačije smijemo zamišljati Hrvate koji nisu došli niti su mogli doći iz Velike ili Bijele Hrvatske (Mala Poljska), nego iz Karantanije. Pisac 30. poglavlja u djelu »De administrando imperio« naime tvrdi da su Hrvati i nakon dolaska priznavali franačku vlast kao i u svojoj domovini, pa jedina zemlja u kojoj je zaista bilo Hrvata, a priznavala je franačku vlast, može biti Karantanija. Zatim, hrvatski su vođe u doba dolaska bili bez sumnje pokršteni tako da je do »narodnog« pokrštenja došlo tek za Branimira kad je sretno završena borba s Francima. Budući da su Hrvati dolazili zajedno s franačkim vojskovođama u doba rata s Avarima ili nešto kasnije, Franci su im dopustili da se u Dalmaciji prošire prvenstveno na onom području koje je ranije pripadalo Avarima.
Tako smo, uklonivši Hrvate iz VII. i VIII. st., dobili mnogo »čistije« političke odnose na Balkanu u »tamnim stoljećima«. Prije svega, otpada potreba da u VII. st. nasilno guramo hrvatsku ili srpsku seobu, tako da nam ostaje mogućnost da i na proces naseljavanja Slavena gledamo drugačije nego dosad. Naime, ne moramo se više pitati kakav je odnos izmeu Avaro-Slavena i Hrvata ili Srba, nego kakav su Slaveni u avarsko-slavenskoj zajednici imali položaj i kako se razvijao avarsko-slavenski odnos do kraja VIII. st. kad je u franako-avarskim ratovima nestao avarski kaganat.
Ne ponavljajući što je u jugoslavenskoj historiografiji pisano o toj avarsko-slavenskoj seobi, zadržat ćemo se samo na onom dijelu Grafenauerove rasprave koji se bavi doseljenjem Slavena u Bosnu. Grafenauer priznaje da u Bosni u VI. i VII. st. raspolaže samo s tri izvorna podatka! To je najprije vijest iz 567. g. o prodoru Kutrigura iz Sirmija u Dalmaciju, a zatim još jedna vijest, također o avarskom prodoru 597. g. Avari prodiru u »područje takozvanih Vonka, gdje su osvojili grad i srušili 40 utvrda«. Grafenauer se ne slaže s J. Kovačevićem koji, kako on misli, samo pokušava »Vonke« identificirati »kao Baloie, jugoistočno od današnje Banjaluke« i zaključuje: »Konačno možemo jedino da pretpostavimo da je i ovo područje palo u avarske ruke prilikom velikog prodora Avara, koji smo ranije datirali izmeu 605-615, ili još točnije Bosna je zahvaćena avaro-slovenskim talasom najkasnije pre 614, kada preko ovoga prostora pored Klisa dolaze napadai do Salone«.
Ostavljajući za sada pitanje koje su utvrde na putu prema Saloni Avari mogli srušiti - jer je i Grafenauer priznao da o avarskoj Bosni ništa ne znamo - ipak je to avarsko osvajanje bosanskih zemalja nova polazna točka za otvaranje problema o dvjestagodišnjoj avarskoj vlasti nad bosanskim zemljama.
Govorim namjerno o otvaranju ili postavljanju problema, a ne o raspravi zato što osim rijetkih izuzetaka, pretežno među arheolozima, o avarskoj se vlasti na južnoslavenskom području uopće ne razmišlja. Pođemo li sa stajališta da je »slavenska bezimena masa« ispunjavala pod vrhovnom avarskom vlašću vjerojatno postepeno i prostor ranosrednjovjekovne Bosne, - onda dobivamo i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području nema ni jednog plemenskog imena. Od Save do Jadrana! Ne preostaje nam drugo nego zaključiti da su se Slaveni na tom području počeli teritorijalno organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama, a nesumnjivo su u tom procesu teritorijalizacije poštivali i neke historijske okvire.
Međutim, neobično je važno ustanoviti što je toj zajednici Avara i Slavena koja se protezala od Alpa i Dunava do Jadrana dao Avar, a što Slaven.
Ne želeći na ovom mjestu potanko ulaziti u prikaz načina na koji su u najnovije vrijeme filozofi obogatili avarsko-slavensku problematiku, zadržat ćemo se samo na nekim, za naše pitanje presudnim radovima u kojima se osvjetljava odnos alpskih Hrvata i Avara.
Još se 1978. g. Otto Kronsteiner pitao »Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe« (Je li među alpskim Slavenima bilo hrvatskog etnika), našto je - a to je za nas osobito važno! - dao negativan odgovor. Naime, istražujući toponimiju, točnije pojavu imena Hrvat u toponimiji ranosrednjovjekovnog naseljenja (ime se pojavljuje 20 puta, a od toga 10 puta na današnjem austrijskom području), Kronsteiner s pravom zaključuje kako do danas nije nikome pošlo za rukom dokazati vezu između tih toponima i migracije nekoga slavenskog plemena Hrvata koji bi se doselio u Alpe. Kronsteiner zatim analizira podatke 3. poglavlja u »De administrando imperio« potcrtavajući prije svega danas već utvrđenu spoznaju »dass die Namen der sieben Geschwister kein slawisches, sondern ein turksprachiges Etymon enthalten« (da imena sedmero braće i sestara ne sadrže slavenski etimon, već turski etimon). Prema tome, on s velikom vjerojatnošu zaključuje da su anonimovi Hrvati »onkraj Bavarske«, dakle u Alpama, imali vođe koji su nosili turska (= avarska) imena. Potvrdu svojoj pretpostavci nalazi u Nestorovoj »Kronici« gdje se kao Slaveni nabrajaju Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani, dakle Karantani. Kronsteiner upozorava na dosad nezapaženu činjenicu da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima, da ih nadalje nalazimo samo u onim krajevima koji su bili pod avarskom »kontrolom«. Ako se zatim uzme u obzir činjenica, nastavlja svoje dokazivanje isti autor, da su Avari u alpskim zemljama boravili najmanje dvjesta godina, onda je »völlig ausgeschlossen dass sie in dieser langen Zeit keine Spuren hinterlassen hätten, was man bisher als fast selbstverständlich hinnahm« (potpuno je nemoguće da ne bi ostavili nikakve tragove tijekom ovog dugog vremenskog razdoblja, što se prije uzimalo zdravo za gotovo). I arheološki nalazi ga upućuju na slavensko-avarsku simbiozu, koja je, što se jezika tiče, svršila u korist Slavena. U Alpama se može u ranom srednjem vijeku naći čitav niz osobnih imena » die weder deutsch noch slawisch oder romanisch zu erklären sind, die sich aber ohne grössere Schwierigkeiten aus einer Turksprache, nämlich dem Avarischen, ableiten lassen« (koji se ne može objasniti kao njemački, slavenski ili romanski, ali koji se bez većih poteškoća može izvesti iz turskog jezika, naime avarskog). Isti se autor poziva na E. Zöllnera koji je još 1950. nabrajao ta turska imena, među koja je ubrojio i ime prvog poznatog »jopana« Physsa iz 777. g. Zatim kaže: »Es bleiben noch mehrere Namen, mit derer Slavisten nichts anfangen können« (Ostalo je nekoliko imena od kojih slavisti nemaju koristi) i poziva se na ime Gorazda, o kojemu je prije bila riječ.
(...)
Ispitujući zatim porijeklo imena Hrvat, Kronsteiner ga prvi put i po našem uvjerenju s pravom, svrstava među avarske posuđenice! Njegov konačni zaključak je i za našu problematiku neobično važan: toponimija, a možda i arheologija područja koje je ispitivao primoravaju ga na zaključak »dass dort eine awarische Kriegerschicht am Werk war« (da je tu na djelu avarski ratnički stalež). Naselja u tzv. Hrvatskoj župi leže sva na strateški važnim prometnicama, a po jedno od tih naselja u toj sredini nazvano je po banu. Riječ je dakle o »Wehrsiedlungen« u kojima su živjeli Hrvati, dakle ona skupina ratnika (jene Schicht von Kriegern) koja se više nije sastojala samo od turskih Avara, nego je bila izmiješana sa Slavenima, štoviše, njihov je jezik bio slavenski. Ali, položaj je tih naselja tipinčo avarski.
Sažimajući svoj izvanredni prilog o Hrvatima u Karantaniji, Kronsteiner nabraja osam dokaza svom zaključku da je riječ o prvotno avarskom ratničkom sloju alpskih Slavena, od kojih su nama posebno zanimljivi oni o avarskoj vojničkoj organizaciji! On smatra da su Avari izgradili čitavu mrežu obrambenih utvrđenja bez kojih se njihova dvjestagodišnja vladavina ne bi mogla zamisliti. Ime Hrvata sačuvalo se upravo u takvim obrambenim sredinama kojima je zapovijedao avarski ban\ Tako je i nama Kronsteinerova rasprava otkrila nove vidike za rješavanje problema najstarije bosanske povijesti.
Kad je 1982. g. austrijska Akademija nauka organizirala simpozij u Stift Zwetlu o »Bavarcima i njihovim susjedima« (Die Bayern und ihre Nachbarn, Teil I i II), onda je na tom simpoziju objavljen i referat o avarsko-hrvatskim odnosima koji je održao W. Pohl. Naslov njegove teme jest »Das Avarenreich und die 'kroatischen Ethnogenesen'« (Avarsko carstvo i hrvatska etnogeneza).
Valja, prije svega, požaliti što Pohl nije znao za rezultate najnovije historiografije o doseljenju Hrvata jer bi mu oni izvan svake sumnje vrlo dobro došli. Pohl preuzima Kronsteinerove rezultate i dalje ih razrađuje zanimljivim tumačenjem mita o petero braće u Hrvata, koji, kako nas dosta uvjerljivo obavještava, nije ništa drugo nego dobro poznata kozmologijska predodžba svijeta u nomadskih naroda. To je jedno središte i četiri strane svijeta! Nema razloga da ne vjerujemo Pohlu kad nas podučava kako se taj broj pet susreće u svim važnim nomadskim životnim trenucima, u bojnom redu, u diobi pašnjaka ili naseljenja, ali i u dvorskim službama. Ona se u biti odražava i u hrvatskoj priči o petero braće, jer je jedan od braće Hrvat, najvažniji vođa.
No, dok se bez otpora možemo složiti s Pohlovim tumačenjem legende o petero braće, teže je preuzeti njegove tvrdnje o Hrvatima kao socijalnom, a ne etničkom sloju i to u VII. st. Pohl bez sumnje ne bi mogao, da je pokušao, dokazati da je ime Hrvat u VII. st. značilo neku vrstu namjesničkog naslova ili da je ono označavalo one ratnike (Reiterkrieger) koji su uz kagana vladali na periferiji avarskoga carstva.
Mogli bismo ustvrditi da je Kronsteineru došao 1948. g. u pomoć i H. Kunstmann koji je na posve novi način odgovorio na pitanje »Wer waren die Weisskroaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogenetos« (Tko su bili Bijeli Hrvati bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta?). Originalnim dokazima o kojima će možda biti govora na drugom mjestu, Kunstmann zabacuje dosadašnja raspravljanja o Bijelim Hrvatima da bi na kraju postavio pitanje gdje su sjedišta Konstantinovih Bijelih Hrvata. Odgovara: treba ih tražiti u »koruškoj hrvatskoj župi«. Kako je Kunstmann začetnik nove, vrlo privlačne teorije o slavenskoj seobi s juga na sjever, a ne obrnuto, sa sjevera na jug, u ovakvom rješenju pitanja pradomovine Bijelih Hrvata vidi, možda s pravom, novi dokaz svoje »Süd-Nord-Migration«. »Vielleicht kann man Konstantins Mittelung so deuten, dass Teile der Weiss = Gross = Altkroaten aus ihrer balkanischen Heimat nach Norden abwanderten« (Migracije jug-sjever. Možda se Konstantinova izjava može protumačiti tako da su dijelovi Bijelih = Velikih = Starih Hrvata migrirali na sjever iz svoje balkanske domovine). Stoga je Kunstmannov konačni zaključak pretpostavka da su najstarija sjedišta Hrvata ipak na dalmatinskom ili balkanskom prostoru i da su se odanle preseljavali prema sjeveru. »Die eigentliche Stammessubstanz der Kroaten aber, das möchte man annehmen, ist im alten dalmatisch-balkanischen Siedelgebiet verblieben.« (Moglo bi se pretpostaviti da je stvarno plemensko tkivo Hrvata ostalo na starom dalmatinsko-balkanskom prostoru naseljavanja)
O ovoj izvanrednoj ideji koju Kunstmann već nekoliko godina dokazuje brojnim primjerima iz slavenskog ranosrednjovjekovnog života, bit će izvan svake sumnje i kod nas još mnogo govora. Zasad napominjem samo da sam nedavno, neovisno o Kunstmannu, došla također do zaključka da samo Karantanija može biti pradomovina dalmatinskih Hrvata, teorija koja odlučno prekida sa sada već zastarjelim mišljenjima o poljskoj ili češkoj pradomovini anonimovih Hrvata.
Međutim, nama je u ovom trenutku najvažnije da su spomenuti novi vidici primijenjeni na najstariju bosansku problematiku napokon omogućili da hrvatsku i srpsku maglu rastjeramo iz praskozorja bosanskog srednjovjekovlja. Bosanske zemlje - namjerno govorim u množini - imaju u avarsko doba istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. To drugim riječima znači da su imale avarske banove i župane u postojanje kojih ne može, razumije se, nitko sumnjati. I isto onako kako su u Raškoj nekad avarski župani postali vladarima tako je sve do Tvrtkove krunidbe 1377. g. naslov nekadašnjega avarskog najdoličnijeg činovnika služio bosanskim vladarima i za vladarski naslov.
Budući da sam nedovoljno ili bolje nikako potkovana u filološkim pitanjima, ostavljam filolozima da se pozabave tražeći tragove riječi ban i župan u srednjovjekovnoj Bosni. Zar župa Banica nije rječiti dokaz da je uz bosansku transverzalu koja je vezala i veže Blatno jezero preko Barcsa, Virovitice, Pakraca, Nove Gradiške i Banjaluke s Neretvom i Jadranom, ležala nekad u avarsko doba jedna obrambena jezgra? Ne želim na ovom mjestu ulaziti dalje u rasprostranjenosti avarske banske vlasti i banovina granica, ali upozoravam istraživače toga neobično zanimljivog pitanja da je i na toj liniji Blatno jezero - Banjaluka ležala i u srednjem vijeku istočna granica zagrebačke biskupije sa svojim najistočnijim dubičkim arhiđakonatom koji u XIV. st. ima tri distrikta: dubički, sanski i vrbaski! Ako je dakle na tom poznatom čvorištu još za Avara organizirana obrambena jezgra pod banom, onda se možda u bosanskim zemljama događalo slično kao i s banatom u Hrvatskoj: najodličniji avarski predstavnik iz »periferije« novoga vladara sjeda najprije uz njega na prijestolje da bi ga na kraju s njega i istisnuo. Možda se i ovaj usorski ban premjestio u »zemljicu Bosnu« jer se jedini u bosanskim zemljama smio pozivati na kontinuitet političke vlasti i u doba kad je avarske vlasti davno nestalo. Ta to je bila zakonita podloga na kojoj je izrastala bosanska država! I to na posve samostalnoj osnovi od kraja VIII. st. kad su Franci srušili avarsku vlast. Nikakvo pleme, a još manje neki plemenski savez, nisu kumovali ovom osamostaljenju banske vlasti od avarskih pogana. Uostalom, posve je na mjestu pretpostavka da su se periferni banati posvuda po ogromnom avarskom carstvu vjerojatno i prije dolaska Franaka osamostaljivali, samo što o tom procesu nije svjedočilo nijedno kroničarsko pero. Na filolozima je da pomnim ispitivanjem bosanskog banskog područja utvrde da li se i kod nas u Dinaridima događalo isto kao i u Alpama, gdje su također vladali župani i banovi.
Tako se čini da nam je pošlo za rukom pripremiti, bar teoretski, raspravu o tome kako se razvijala politička vlast kod Slavena koji su pod Avarima ispunili Dinarski prostor. Na širokom prostoru od Istre do Bugarske organizirale su se teritorijalne cjeline koje su, posve razumljivo, u isto vrijeme i političke jezgre. Pretpostavljamo da su manjim takvim cjelinama na čelu bili župani, a u onim najvažnijim i vjerojatno većim banovi. Karakter te dvjestagodišnje avarske vlasti je toliko prepoznatljiv da ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim političko-upravnim sistemom na tom prostoru.
Ako su ove naše pretpostavke točne, onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama. Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana. Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi »izleti« ili »podjarmljenja« nisu u srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje.
Tako je Bosna kao samostalna zemlja dočekala XII. st. kad su se u njezinu susjedstvu zbivale važne promjene koje su na kraju ipak ostavile tragove i u njezinom političkom životu.
Komentari