Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš. Saborčani su u očekivanju novoga mira da započne novi odsjek njihove povijesti. Ovdje ćemo se osvrnuti na razdoblje do gradnje župne crkve, sagrađene 1865. godine, a srušene 1991. godine.
 
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.

Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovačko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena. Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja.

Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija.

Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo.

Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana a spominje se i filijalna crkva posvećena Majci Božjoj. Tada župa broji 613 župljana. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje.

Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.

Iz knige; Modruška ili Krbavska biskupija, Povodom 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš. Autor dr. Mile Bogović, Gospić 2010. Izdavač Gospićko-senjska biskupija