Godine 1932. Ivan Vilhar izgradio je veliku pilanu u Saborskom (slika gore).

Godine 1932. vrše se pripreme za izgradnju velike pilane u Saborskom. Gradi je Ivan Vilhar iz Prezida - Gorski kotar. U tim je pripremama najveći problem bio dopremiti veliki parni kotao i stroj. Taj veliki pogonski stroj dopremljen je vlakom do Blata. Prijevoz od Blata do Saborskog trajao je deset dana. Ta velika crna grdosija postavljena je na drveno postolje u obliku saonica, na kojem je vožena do Saborskog. Za povlačenje toga tereta trebalo je upregnuti deset pari konja. Dan se smatrao uspješnim ako bi se prešlo nešto više od jednog kilometra.

Dok se gradila pilana, istodobno se gradila i cesta iz Saborskog u šumu Rakovička uvala. Što se tiče iskorištavanja šume, Rakovička uvala tada je bila netaknuta prašuma u kojoj su se nalazile velike količine drva, dovoljne za rad pilane kroz cijelo stoljeće. Uz pilanu su građeni stanovi, kancelarije, staje za konje i mnogi drugi prateći objekti. Izgrađeni su i veliki rezervoari za vodu, neophodnu za rad parnih strojeva. Dio stručnjaka s pilane Kuselj prelazi u novu pilanu u Saborskom, među njima gateristi, brusači pila i glavni strojar Pepin Trnovski. Na pilanu Kuselj Pepin dovodi svoga brata Rudija. Prednost je bila graditi pilanu u mjestu gdje već postoje radnici za pilanske i šumske poslove.

Kad je pilana Ivana Vilhara proradila, zapošljavala je oko tristopedeset radnika iz Saborskog i oko stotinu vanjskih, računajući radnike na pilani, drvosječe i ostale uslužne obrte: privatne konjske zaprege za izvlačenje trupaca iz šume na lager, dovoz trupaca iz šume na pilanu, odvoz rezane građe na željezničku stanicu Blata i drugo. Kada se uzme u obzir da je dobar broj Saborčana radio na željeznici i u krečanama, može se reći da su gotovo svi u selu bili zaposleni. Tvrtka „Ivan Vilhar“ zapala je u financijske probleme te se morala zadužiti kod banke, nakon čega je promijenila ime u „Pilana Saborsko d.d. Vilhar“.

U to se vrijeme u Saborskom dobro živjelo: dolaze kovači i postolari, otvaraju se nove gostionice i trgovine, svi imaju posla i svi zarađuju. Pilana je imala četri gatera, jedan posebno za iznimno debele trupce. U selu sve vrvi. Radnici idu na posao i s posla, kirijaši u šumu i iz šume, zaprežna kola s građom kroz selo idu u Blata i vraćaju se. Toliko ljudi te toliko kirijaških konja i volova trebalo je opskrbljivati hranom, pa su i oni koji su dovozili hranu za ljude i životinje pridonosili seoskoj vrevi. U Saborskom je tada bilo oko sto pari kirijaških konja koji su trošili velike količine sijena i zobi. Pilana je također imala petnaestak svojih pari konja. Kud god bi se pošlo, čula bi se pjesma; mladići su se redom ženili, rađala su se djeca i nitko se nije bojao da neće moći prehraniti obitelj. Tada je u Saborskom i okolici živjelo oko 3.350 stanovnika. Tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. Nakon rata pilane su demontirane i preseljene u Josipdol, Partizansku Drežnicu i Močila.

Iz knjige Josipa Krizmanića Saborsko i uža okolica, str. 82–87. 

P.S.

Ivana Vilhara je u Saborsko doveo tadašnji župnik u Saborskom vlč. Joso Vukelić koji ga je poznavao prije dolaska u Saborsko.